недеља, 8. јануар 2017.

Književno breme magarca ( V deo ) - Vilijam Šekspir





ŠEKSPIR

Popis književnih metamorfoza u magarca ne bi bio potpun kada ne bismo spomenuli i Vratilovuo preobraženje u Šekspirovom Snu letnje noći. Ova komedija je prema nekim izvorima naručen tekst za aristokratsko venčanje, koje Šekspir ismeva pričom o Piramu i Tizbi koja je , kao drama u drami, deo ove komedije.  

Šekspir i Apulej

     Smatra se da je pišući ovu komediju Šekspir koristio motivima iz različitih dela od  kojih je jedno svakako Apulejov „Zlatni magarac“ (Vratilov preobražaj u magarca). Apu­le­je­vo de­lo pred­sta­vlja je­dan od bit­nih ka­me­na te­me­lja­ca evrop­ske knji­žev­no­sti. Ovo delo, kom­bi­na­ci­ja erot­ske avan­tu­re, ro­man­tič­ne ko­me­di­je i re­li­gi­o­zno-mi­stič­ne baj­ke, in­spi­ri­salo je i druge velike  svet­ske pi­sce - Ser­van­te­sa, Ra­blea, Ko­lo­di­ja, Kaf­ku, To­ma­sa Ma­na, K. S. Lu­i­sa, ali i sa­vre­me­ne umet­ni­ke kao što je Mi­lo Ma­na­ra.

   U studiji „I dalje Šekspir“ Jan Kot iznosi mišljenje da  veliki tekstovi svetske književnosti  u dijalogu, da svaki citat i pozajmica nisu neutralni već da dodaju svoj kontekst i značenje prethodnom tekstu od koga polaze.

Klasični tekstovi se stalno pišu iznova, oni su ‘tekst za pisanje na njemu’ kako to naziva Bart. Čitanje teksta je njihovo pisanje, unutrašnje prepisivanje, interpretacije i komentari su deo njegovog ‘posmrtnog’ života.“





      Jan Kott je uveren da je Shakespeare čitao Apuleja i da je transformacija u magarca i Titanijina seksualna frustracija posuđena iz Zlatna magarca. Shakespeareovo "prepisivanje" ne obuhvta samo te motive, nego i "škatuljastu" kompoziciju u kojoj se izmenjuju znakovi na dva nivoa, te se pritom san prevodi na javu, a noć na dan. Kao što je Apulejev serio ludere objedinio mitsko gore i ljudsko dole, i Shakespeareov vilinski svet odslikava svet smrtnika, a ono što je visoko, gore, tj. venčanje na atinskom dvoru, ima svoju "donju" paradigmu u odnosu Titanije i Oberona. Sramoćenjem Titanije gornji se svet prizemljuje na "Dno" (Bottom) tj. Vratila "prevedena" na magarca, pa se i ovde u znaku magarca visoko i duhovno susreće s niskim i telesnim (Kott, 1997: 61-90)


VRATILO

       " Šekspirov Vratilo poprimio je izgled magarca samo u predelu glave dok je Apulejev junak u potpunosti telesno preobražen, iako mu je razum i dalje ljudski. Za razliku od Apulejevog junaka, Vratilo uopšte ne shvata šta mu se događa što sa Apulejevim junakom ne bi bio slučaj i u tome je bitna razlika između ova dva jedinstvena junaka evropske književnosti. Za razliku od Vratila, koji je od početka prikazan kao lik magareće pameti, tako da njegova metamorfoza baš u tu životinju ne iznenađuje previše, Apulejev junak pretvoren je u magarca iako zadržava koeficijent inteligencije svojstven prosečnom čoveku.

       Šekspirova ironija stupa na snagu onda kada se vilinska kraljica zagleda u osobu koja ne samo što je magareće pameti, već i tako izgleda. Vratilo je žrtva metamorfoze, on je fizički groteskna prikaza. U haosu zanesenosti koja je obuzela sve junake on ostaje priseban i začuđujuće mirno prihvata udvaranja vilinske kraljice, njenu zaljubljenost smatra ljudskom slabošću i izjavljuje nešto krajnje neočekivano: „razum i ljubav ne idu u ovo vreme zajedno“. On smatra da nije uljudno ulaziti u poreklo motiva kraljičinog neobičnog ponašanja." ( izvor )

Afbeeldingsresultaat voor Shakespeare Midsummer Night's Dream


ZNAČENJE MAGARCA 

Satirični i ritualni  (pod) smeh 


„U Vratilovom monologu susreću se Apulej, sveti Pavle i Erazmo Roterdamski. To je najčudniji susret u čitavoj komediji“, piše Jan Kot.

1. Vratilov preobražaj ima značenje rituala narodnog praznika. Prostak biva krunisan za kralja karnevala, da bi posle kratke vladavine opet bio ismejan. Vratilo biva uveden u Titanijin dvor gde će mu devojke iz Titanijine pratnje staviti na glavu venac od ruža i na taj način ga krunisati. Ipak, kao što će svi kraljevi karnevalskog podsmeha biti ismejani i vraćeni u svoje prvobitno stanje, tako će se i Vratilo probuditi iz sna u kome se pokazalo da je bio samo magarac.
 
      Podsećanja radi praznik magaraca uveden je u spomen Marijinog bega u Egipat na magarcu. Magareće mise nastale su u okviru te svečanosti, no u središtu toga smešnog obreda nisu ni Marija ni Isus, nego magarac i njegovo revanje "ia!"Parodije liturgija su bile poznate kao Magarčev praznik. U Engleskoj magareće mise nisu bile poznate ali simbolika karnevalskog magarca i parodia sacra jesu.
     Među karnevalskim životinjskim maskama magarčeva maska je najvišeznačnija i najbogatija u svojoj semantici. Po Bahtinu je magarac jedan od najstarijih i najtrajnijih simbola donjih delova ljudskoga tela, znak poniženja i, istovremeno, preporoda.

       Postoje  dve vrste podsmeha  metamorfozom u magarca, jedan je satirični smeh ( koji ima negativan aspekt - inspirisan je protiv-židovskim raspoloženjem aleksandrijskih Grka, koji tuđega boga prikazuje u liku magarca, ),  drugi,   "ritualni smeh",  u okviru koga se razvio i "praznik magaraca" i "magareće mise", je oblick travestiranja "ozbiljnog" žanra i snižavanja, tj. "prevođenja visokog, duhovnog, idealnog, apstraktnog na materijalno-telesni plan". Magareće mise ne ismevaju samo svetost obreda, već ga na određeni način recikliraju tako što na poznatom predlošku parodiraju latinski tekst svete mise različitim književnim sredstvima: makaronštinom, kalamburima, oblicima uličnog govora i sl.
     Po Bahtinu, na primer, izrugivanja aleksandrijskih Grka izlaze iz okvira ritualnog smeha, jer "čisti satiričar koji zna samo za negativan smeh, postavlja sebe izvan pojave kojoj se izruguje, suprotstavlja sebe njoj i time razbija celovitost smešnog aspekta sveta", dok "ambivalentni narodni smeh izražava gledište celog sveta u nastajanju, kojem pripada i onaj koji se smeje" (Bahtin, 1978: 92)

2. Vratilova magareća glava sredstvo je pokoravanja "tvrdoglave, neposlušne, ohole i svadljive" vilinske kraljice. Po ovom tumačenju ovde nije reč o kazni koju je Vratilo zaslužio – metamorfozu  treba shvatiti u mizoginijskom kontekstu, jer joj je svrha sramoćenje i kažnjavanje žene. Vilinskom kralju Oberonu potreban je magarac u kojega će se zaljubiti njegova Titanija da bi je tim poniženjem "ukrotio" i kaznio za oholost. Iako u Snu letnje noći "kroćenje goropadnice" nije tako eksplicitno iskazano kao u komediji pod tim naslovom, ipak se taj motiv nazire u pozadini dve glavne epizode – Tezej se ženi amazonskom kraljicom Hipolitom nakon što ju je pokorio i pobedio u ratu, a vilinski kralj Oberon ponovo osvaja Titaniju nakon što ju je osramotio nateravši je da se zaljubi u Vratila magareće glave.  Hipolita je ukroćena još pre početka dramskog komada, a nakon ljubavne zgode s magarcem, takva je i Titanija. Jan Kott primećuje kako je Titanija Hipolitin "noćni i šumski dvojnik, njena dramska i pozorišna paradigma" i tvrdi kako je moguće da je obe u elizabetanskom pozorištu  igrao isti dečak, baš kao i u predstavi Petera Brooka iz 1970 (Kott, 1997: 75)10.


      U Oberonovom obraćanju "oholoj Titaniji" ("Stani nagla obesnice, nisam li ja tvoj gospodar?", 2007: 472) odjekuje Katarinin "osvešteni" monolog na kraju Ukroćene goropadnice:

Tvoj muž je tvoj gospodar, tvoj život, tvoj čuvar,
tvoj poglavar, tvoj vladar; onaj koji se brine za tebe
(…) Kakvu poslušnost podanik duguje knezu
jednaku takvu žena duguje mužu.
A kad je tvrdoglava, zlovoljna, osorna, ljuta,
i neposlušna njegovoj čestitoj volji,
što je ona drugo nego podla svadljiva odmetnica,
i pokvarena izdajnica gospodara koji je ljubi

(Shakespeare, 2007: 209-210)

Završni Katarinin monolog u Ukroćenoj goropadnici svojevrsni je manifest rigidnog patrijarhata koji se prema ženskoj ličnosti odnosi kao Apolodor prema židovskom Hramu. Vratilova magareća glava tu strastvenu mržnju želi pretvoriti u negativan i poništavajući smeh, poput priče o Grku Zabidosu, zlatnom magarcu i naivnim Židovima.


Afbeeldingsresultaat voor Shakespeare Midsummer Night's Dream



3. Šekspirov komedija ne predstavlja samo kritičan odnos prema statusu žene nego i kreativan odnos prema određenom književnom predlošku. Dakle  "ne treba zanemariti Šekspirov lični doprinos unapređivanju mizoginijske zajedljivosti.   Takve teme su i deo baštine srednjovekovnih fabula, nastalih kao reakcija na kult dame negovan u uzvišenoj dvorskoj poeziji, dakle, iz potrebe "snižavanje" određenog tipa teksta. Prema tome, iako je mizoginijsko ismevanje deo negativnog aspekta smeha, mizoginijska tema može se sagledati u meta-literarnom kontekstu, kao parodija izveštačene lirike koja je iznedrila prototip idealne žene. Ismevanje književnog lika nepostojeće gospe (vilinske kraljice Titanije), a ne stvarne žene, obrnuta je (smešna) projekcija vilinske apoteoze nestvarne žene. Ipak, takav smeh retko je isključivo literarne provenijencije; to nije samo papirnati smeh kao što su trubadurske suze papirnate suze. Smeh koji kalkuliše s ponižavanjem žena vrlo je stvaran i u tom smislu negativan jer izvrgava ruglu stvaran položaj žene u patrijarhatu. Za njegovu realizaciju nije potrebno poznavanje parodiranog književnog predloška niti elitna načitana publika koja će prepoznati izvor travestije.

4. Ludi magarac

     U znaku i masci magarca nisko i telesno sreće se sa visokim i duhovnim. Od rimskih saturnalija do srednjovekovnih ludi magarac igra posebnu i značajnu ulogu u ceremonijama, komičnim ritualima i prazničnim obredima.
      Kod Šekspira je motiv ludila veoma  čest, šaljiv u komedijama, bolan i smrtonosan u tragedijama, ono označava mentalni poremećaj, ekstazu, budalasto ponašanje, gnev i veselost. Ludilo ima  bitnu dramaturšku funkciju, a posebnu „kategoriju“ čine one forme ludila, ili ludosti, u kojima se saopštavaju životne mudrosti i istine.

       "San letnje noći“ zapravo govori o fenomenu ( ludilu ) zaljubljenosti. Komedija i počinje najavom venčanja Tezeja i Hipolite i sa tim događajem povezane su sve druge radnje u delu. Pored ljubavi Tezeja i Hipolite, Hermije i Lisandra, Helene i Demetra u komediji je podjednako interesantna i zastupljena ljubav vilenjaka Oberona i Titanije. Titanija će se zagledati u Vratila prerušenog u magarca zahvaljujući Paku Đavolku koji tu simpatiju podstiče iz čiste zabave, smeha radi.

       Tema uzajamne veze između ludosti i ljubavi svoje korene ima u biblijskoj i antičkoj grčkoj književnosti. Grci i Rimljani shvatali su ljubav kao bolest ukoliko bi ona nadilazila puko telesno zadavoljstvo za koje su smatrali da joj je cilj. Plutarh je naziva „mahnitošću“. Primer je Euripidova tragedija gde je Hipolitova maćeha Fedra na pozornici prikazana u krevetu, bolesna usled zaljubljenosti u svog pastorka. Prema renesansnoj književnici Lujze Labe, od trenutka kada Ludost iskopa oči Amoru, ovaj biva vođen Ludošću i večito osuđen na njenu pomoć. Od tada Ludost Amora vodi za ruku i tako mu pomaže da nađe pravi put. Rozalinda, junakinja Šekspirove komedije Kako vam drago, na sledeći se način izražava o ljubavi: „Ljubav je samo ludost, i, velim vam, zaslužuje isto tako ćeliju i šibu kao i svako drugo ludilo; no razlog što se ona ne kažnjava, baš i ne leči, leži u tome što je to ludilo tako obično da su čak i njegovi lekari zaljubljeni.“(III, 1) 3

      Helena se pita da li je žudnja „slepa“, a ljubav ona koja „vidi“ , ili je ljubav „slepa“, a žudnja ona koja „vidi“. Čuveni Tezejev monolog može se posmatrati kao svojevrstan Šekspirov manifest i odgovor na kobnu, ali večitu dilemu koju je i Hajnrih Fisli, na svoj način, pokušao da razmrsi.


Zaljubljenici, kao i ludaci,
Imaju mozak toliko razbuktan
I fantaziju toliko stvaralačku
Da vide više no što ikad može
Da vidi razum hladni. Umobolnik,
Ljubavnik, pesnik – to su ti stvorenja
Sazdana sva od uobrazilje
Jedan đavola vidi tol’ko kol’ko
U svem ih paklu prostranome nema,
A to je ludak; zaljubljeni pak,
A to je isto takav bezumnik,
Vidi u svakoj veđi Cigankinoj
Lepotu same Jelene;
Dok pesnikovo oko, kovitlano
Bezmljem divnim, šiba pogledom
Čas s neba zemlji, čas sa zemlje nebu;
Pa kako mašta ovaploćuje
Vidove stvari neviđenih još,
NJih pesnikovo pero pretvara
U lik i oblik, ime dajući
I određeno mesto boravišta
Vazdušnom ničem.” (I, I) 12

5. Mudri magarac 

      " U karnevalskoj semantici luda je istovremeno i mudrost ovog sveta. Dokaz koliko je ova konstatacija tačna već je data: ipak ima mudrosti u Vratilu uprkos svoj ludosti kojoj je izložen. Povodom njegove izjave trebalo bi pomenuti velikog renesansnog humanistu Erazma, autora dela "Pohvala ludosti ". Erazmo piše: „Zato je razlika između ludaka i mudraca u tome što prvoga vodi strast a drugoga stišava razum.“ „Razum hladni“ je kao u svetog Pavla „glupost sveta“ koju je Bog izabrao „da bi postideo mudre“. U tome se vidi odbrana Lude i pohvala ludosti ako se ove reči razumeju u kontekstu karnevalske tradicije. Ispalo je da je najveća luda ujedno i najveći mudrac, baš onako kako su to govorili i apostol Pavle i Erazmo. „ (izvor )


      I   deo - uz Božić 
II   deo - basne 
III   deo - Apulej, Zlatni magarac 
IV    deo - Magareće uši 

VII  deo - Metamorfoze 



2 коментара:

Анониман је рекао...

"Klasični tekstovi se stalno pišu iznova, oni su ‘tekst za pisanje na njemu’ kako to naziva Bart. Čitanje teksta je njihovo pisanje, unutrašnje prepisivanje, interpretacije i komentari su deo njegovog ‘posmrtnog’ života.“

Izvrsno primećeno.Uživam u serijalu.
pesnik u prolazu.

Анониман је рекао...

Popularnost Zlatnog magarca je velika, posebno njegova ugrađena priča o Kupidonu i Psihi, koja je nastavila postojanje. Preveo ju je na engleski Vilijam Adlington (1566.). Zlatni magarac je bio dostupan Šekspiru i verovatno je uticao na njegov San letnje noći . Definitivno, inspirisao je "Odu Psihi" (1819) Džona Kitsa i mnoštvo vizuelnih umetnika. Evropski slikari i vajari, od Rafaela, do Orazija Gentileskija, Anthonyja van Dycka, Antonija Canove , Jacques-Louis Davida , Edwarda Burne-Jonesa i Augustea Rodina , svi su se okrenuli prikazivanju Kupida i Psihe.
Lep serijal!

Постави коментар