недеља, 18. децембар 2016.

Blanšo o Ničeu i fragmentima



Ove stranice ispisane su na marginama knjiga Mišela Fukoa, Žila Deleza, Eugena Finka, Žana Granijea (Reči i stvariNiče i filozofijaNičeova filozofijaIgra kao simbol svetaProblem istine u Ničeovoj filozofiji), kao i mnogih eseja Žaka Deride, objedinjenih u knjizi Pisanje i razlika.



NIČE I FRAGMENTARNOST PISANJA
→ + + Relativno je lako rasporediti Ničeove misli shodno povezanosti u kojoj se njihove protivrečnosti potvrđuju, bilo tako što se hijerarhizuju, bilo tako što se dijalektizuju. Moguć je jedan prividni sistem u kojem delo, napuštajući svoj disperzivni oblik, daje povod neprestanom čitanju. Koristan, nužan diskurs. Tada sve razumemo, bez truda i zamora. Umiruje nas to što jedno takvo mišljenje, povezano sa tragalačkim pokretom koji je i traganje za postajanjem, može pristajati opštem izlaganju. Šta više, to je nužno. Čak i u svojoj suprotstavljenosti dijalektici, ono treba da zameni dijalektiku. Čak lišeno sistema koji teži jedinstvu i uvedeno u suštinski pluralitet, ono mora da naznači još jedan centar od kojeg se Volja za Moć, Nadčovek, Večno Vraćanje, nihilizam, perspektivizam, tragička misao i tolike druge zasebne teme kreću jedna ka drugoj i usaglašavaju prema jedinstvenom tumačenju: upravo kao i različiti trenuci jedne filozofije tumačenja.
+ + Kod Ničea postoje dva govora. Jedan pripada filozofskom diskursu, koherentnom diskursu koji je ponekad zaželeo da se okonča sačinivši delo raspona, podobno velikim delima tradicije. Tumači ga ponovo uspostavljaju. Možemo razmatrati ove rasparčane tekstove kao činioce te zajednice. Zajednica čuva svoju originalnost i svoju moć. U toj velikoj filozofiji iznova se nalaze potvrđivanja jedne završne misli, dovedena do najviše tačke usijanja. Tada je moguće zapitati se da li ona poboljšava Kanta, da li ga pobija, što duguje Hegelu, šta iz njega izvlači, da li je dijalektička, da li je antidijalektička, da li okončava metafiziku, da li je zamenjuje, da li produžava oblik egzistencijalnog mišljenja ili, da li je u suštini ta misao jedna Kritika. Sve to, na izvestan način, pripada Ničeu.
Priznajmo to. Priznajmo da je taj neprekinuti diskurs u pozadini njegovih razjedinjenih dela. Ničeu preostaje da time ne bude zadovoljan. I čak ako neki deo njegovih fragmenata može biti doveden u vezu sa celovitim diskursom, očigledno je da njega – samu filozofiju – Niče uvek već prevazilazi, da ga pretpostavlja pre nego što ga postavlja, kako bi govorio još dalje, shodno posve drugom govoru, ne više govoru celine, već govoru fragmenta, množine i razdvajanja.

+ + Teško je shvatiti ovaj govor fragmenta, a ne krivotvoriti ga. Čak i ono što nam je o njemu rekao Niče, namerno ga ostavlja skrivenim. Da takva forma nesumnjivo označava sopstveno odbacivanje sistema, svoju strast prema nedovršenom, svoje pripadanje mišljenju koje bi bilo mišljenje Versuch i Versucher, da bi bilo povezano sa pokretljivošću traganja, sa lutalačkom mišlju (mišlju čoveka koji misli koračajući i shodno istini koraka). Da se čini srodna aforizmu, što je takođe istina, pošto je utvrđeno da je aforizma forma kojoj je vičan: ,,Aforizam u kojem sam prvi među namačkim majstorima jeste oblik večnosti; moja je ambicija da u deset rečenica kažem ono što drugi kaže knjigom – i to ne kaže u jednoj knjizi“. Ali da li tu uistinu leži njegova ambicija, i da li je taj pojam aforizma odgovara onome za čim on traga? ,,Ja nisam dovoljno ograničen jednim sistemom – čak ni sopstvenim“. Aforizam je moć koja ograničava, koja obuhvata. Forma koja je poput horizonta, sopstvenog horizonta. Time se vidi da ona ima i nečeg privlačnog, uvek povučena u sebe samu, sa ponečim mračnim, zgusnutim, nejasno nasilnim što je čini nalik De Sadovom zločinu – u potpunosti suprotnog maksimi, toj sentenci stavljenoj na raspolaganje finom svetu, uljudnoj sve dok ne postane lapidarna, dok je aforizam nedruželjubiv poput dragog kamena (Žorž Pero) (ali kamena tajanstvenog porekla, tamnog meteora koji bi, tek što je pao, voleo da se rasprsne). Jedinstven govor, osamljen, fragmentaran, ali kao fragment, već potpun, celovit u ovoj rasparčanosti i sa plamom koji se ne odnosi ni na šta plameno. Ovako otkrivajući potrebu za fragmentarnim koja je takva da joj aforistička forma ne bi bila podesna.
+ + Govor fragmenta ne poznaje dovoljnost, on nije dovoljan, ne iskazuje se s obzirom na samog sebe, za svoj sadržaj nema svoje značenje. Niti se gradi od drugih fragmenata, kako bi uobličio potpunije mišljenje, opšte saznanje. Fragmentarnost ne prethodi celini, već se iskazuje izvan celine i pre nje. Kada Niče tvrdi: ,,Ništa ne postoji izvan celine“, čak i ako nastoji da nas rastereti naše grešne pojedinačnosti, kao i da odbaci prosuđivanje, meru, poricanje (,,jer ne možemo prosuđivati Celinu, niti je meriti, niti upoređivati, ponajmanje poricati“), ostaje mu da potvrdi, kao jedino ispravno, pitanje celine i da obnovi ideju totaliteta. Dijalektika, sistem, mišljenje kao opšte mišljenje iznova pronalaze svoje zakonitosti, zasnivajući filozofiju kao dovršen diskurs. Ali kada kaže: ,,Važno je, čini mi se, da se otarasimo Celine, Jedinstva, …treba rasparčati svet, izgubiti poštovanje prema Celini“, tada ulazi u u prostor fragmentarnog, odvaživši se na misao koja više ne garantuje jedinstvo.
+ + Govor u kojem se otkriva potreba za fragmentarnim, govor koji nije dovoljan, ali ne nedovoljnošću, koji nije dovršen (jer mu je nepoznata kategoriji ostvarivanja), ne protivreči celini. S jedne strane, treba poštovati celinu, ako je ne izreći, bar je ostvariti. Bića smo Sveta, na taj način upravljena ka i dalje odsutnom jedinstvu. Naša želja, kaže Niče: ,,naša želja pokorava svet“. Ali postoji drugačije mišljenje i posve drugačija želja – uistinu, to i nije želja. Sve je već sada nalik ostvarenom, Svet je naš dobitak, vreme je okončano, izišli smo iz istorije pomoću istorije. Šta još onda ima da se kaže, šta još ima da se učini?
+ + Fragmentaran govor, Ničeov govor, ne zna za kontradikcije. Eto šta je čudno. Primetili smo, posle Jaspersa, da Niče nije dobro shvaćen, da ne dajemo za pravo njegovom mišljenju, ako svaki put kada ono sa izvesnošću iznosi tvrdnju, tražimo suprotno tvrđenje sa kojom je povezana ta izvesnost. I zaista, ovo mišljenje ne prestaje da se postavlja kao suprotno, nikada zadovoljno samim sobom, niti iole zadovoljno ovom suprotnošću. Ali ovde treba ustanoviti novu razliku. Na delu je rad kritike: kritike Metafizike koja je najizrazitije predstavljena hrišćanskim idealizmom, koja je prisutna i u celokupnoj spekulativnoj filozofiji. Kontradiktorne tvrdnje trenutak su kritičkog rada: Niče napada protivnika sa raznih tačaka gledišta istovremeno, jer upravo mnoštvo tačaka gledišta predstavlja princip koji ne poznaje suprotno mišljenje. Pored svega toga, Niče zna da je, tu gde jeste, u obavezi da misli, u obavezi da govori, polazeći od diskursa koji odbacuje: on još pripada ovom diskursu – kao što mu svi pripadamo; tada kontradikcije prestaju da budu polemičke ili čak samo kritičke; one potvrđuju njega samog, u njegovom mišljenju, one su izraz njegovog odlučnog mišljenja koje se ne može zadovoljiti sopstvenim istinama, a da ih ne iskuša, da ih ne stavi na probu, prevaziđe, a potom se na njih vrati. Tako, Volja za Moć može biti, čas princip ontološkog objašnjenja, iskazujući suštinu, osnovu stvari, čas potreba svakog prevazilaženja, prevazilazeći i sebe samu kao potrebu. Čas je Večno Vraćanje kosmološka istina, čas izraz etičke rešenosti, čas mišljenje bića shvaćenog kao postajanje, itd. Ove suprotnosti kazuju izvesnu umnoženu istinu i nužnost mišljenja mnogostrukosti kada se želi istinito govoriti prema vrednosti, – ali i umnoženost koja i dalje ima odnos sa jednim, koji je još i umnožena potvrda Jednog.
+ + Fragmentaran govor ne zna za protivrečnosti, čak i kada protivreči. Dva fragmentarna teksta mogu se suprotstaviti, oni se postavljaju jedan naspram drugog, bez odnosa jednog prema drugom, jedan u odnosu sa drugim putem ove nedovršenoe beline koja ih ne razdvaja, koja ih ne ujedinjuje, dovodi ih do granice koju oni određuju i koja bi bila njihov smisao, kada ne bi očevidno bežali odatle, hiperbolično, od govora koji nosi značenje. Činjenica da je uvek postavljan na granici daje fragmantu dve različite crte: potvrdan govor, i ne tvrdeći ništa ništa osim ovog maksimuma i ovog suviška tvrđenja koje ne zna za mogućnost – i ipak nimalo kategorički, niti utvrđen u izvesnosti, ni postavljen u relativnoj ili apsolutnoj izvesnosti, još manje na povlašćen način iskazujući biće ili se iskazujući počev od bića, ali ponajpre već se izbrisavši, kliznuvši unutar sebe samog, klizanjem koji ga vodi sebi, u neodređen žamor osporavanje.
Tu gde suprotnost ne izriče već stavlja nasuprot, gde postavljanje nasuprot okuplja ono što izmiče svakom vremenskom usklađivanju, a da se ipak ne smenjuje, tu se Ničeu predočava iskustvo govora koje nije dijalektičko. Ali to nije način na koji se govori i misli, koji bi nastojao da pobije dijalektiku ili govorio protiv nje (Niče ne propušta priliku da povremeno oda poštovanje Hegelu ili da se prepozna u njemu, kao i da raskrinka hrišćanski idealizam kojim se rukovodi), već jedan drugi govor, odvojen od diskursa, ne negirajući i u tom smislu ne potvrđujući, a ipak ostajući da se igra između fragmenata, u prekidu i zaustavljanju, bezgraničnost razlike.

+ + Treba uzeti za ozbiljno Ničeovo odsustvo mišljenja Jednog Boga, što znači Jedinstvenog boga. Nije reč samo o njegovom osporavanju kategorija koje upravljaju zapadnjačkom mišlju. Niti je više dovoljno okončati suprotnosti pre sinteze koja bi ih izmirila, ni podeliti svet na mnogostrukost centara osnovne dominacije čiji bi princip, princip još uvek sintetički, bio Volja za Moć. Ono što je još smelije i što ga, u pravom smislu reči, privlači u lavirint povratka pre nego što će ga egzaltirati sve do zagonetke povratka, ovde kuša Ničea: mišljenje kao potvrđivanje slučaja, potvrđivanje u kojem se ono nužno – beskonačno – odnosi na samo sebe posredstvom slučajnosti (koja nije nepredviđena), odnos u kojem se iskazuje kao mišljenje u množini.
Pluralizam je jedna od odlučujućih odlika filozofije koju je Niče izneo, ali tu i dalje postoji filozofija i ono što se filozofijom ne zadovoljava. Postoji filozofski pluralizam, izvesno vrlo značajan, pošto nas podseća da je smisao uvek višestruk, da postoji preobilje značenja i da je ,,Jedno uvek greši“, dok ,,istina počinje udvojena“: odakle proizilazi nužnost interpretacije koja nije otkrivanje jedinstvene skrivene istine, bila ona i dvosmislena, već čitanje teksta koji ima mnoga značenja istovremeno nemajući drugih značenja osim ,,procesa, postajanja“ što i jeste tumačenje. Postoje, dakle, dve vrste pluralizma. Jedan je filozofija dvosmislenosti, iskustvo mnogostrukog bića. Potom onaj drugi neobični pluralizam, bez množine i bez jedinstva, koji fragmentarni govor nosi u sebi kao jezičku provokaciju, onu koja nastavlja da govori i kada je sve rečeno.

+ + Misao o nadčoveku isprva ne označava dolazak nadčoveka, već označava nestajanje nečega što bi se zvalo čovek. Čovek nestaje, on je taj koji za svoju suštinu ima nestajanje. Ne traje li on na taj način samo u meri u kojoj je moguće reći da još nije započeo. ,,Čovečanstvo još nema kraja (kein Ziel). Ali… ako čovečanstvo pati od nedostatka kraja, zar ne bi to moglo biti stoga što još nema ni čovečanstva?“ Jedva da pristupa svom početku koji pristupa svom kraju, koji počinje da se okončava. Čovek je uvek čovek opadanja, opadanja koji nije izopačenje, već naprotiv, nedostatak koji se može voleti, koji objedinjuje, u odvajanju i na odstojanju, ,,ljudsku“ istinu u mogućnosti njenog nestanka. Čovek poslednjeg reda, čovek je trajnosti, postojanosti, onaj koji ne želi da bude poslednji čovek.
Niče govori o sintetičkom čoveku, objedinjujućem, onom koji opravdava. Izvanredni izrazi. Taj čovek koji objedinjuje i koji je stoga, u odnosu sa celinom, bilo da je ustanovljava, bilo da njome upravlja, nije nadčovek, već nadmoćni čovek. Nadmoćni čovek je u doslovnom smislu celoviti čovek, čovek celine i sinteze. Tu leži ,,cilj koji je neophodan čovečanstvu“. Ali u Zaratustri Niče takođe kaže: ,,Nadmoćan čovek je promašen (missgeraten).“ Nije promašen zato što je omanuo, omanuo je jer je uspeo: dosegao je svoj cilj (,,Jedanput kada dosegneš svoj cilj…, nadmoćni čoveče, posrtaćeš na sopstvenom vrhuncu“). Možemo se zapitati: koji bi bio i koji jeste jezik nadmoćnog čoveka? Odgovor je jednostavan. To je takođe potpuni diskurs, logos koji kazuje celinu, ozbiljnost filozofskog govora (svojina nadmoćnog čoveka jeste ozbiljnost čestitosti i strogost istinoljublja): neprekidan govor, bez prekidanja i bez praznine, logički ostvaren govor koji ne poznaje slučaj, igru, smeh. Ali čovek nestaje, ne samo promašen čovek, već nadmoćan čovek, što će reći uspešan, onaj u kojem se ostvaruje sve, celina. Šta stoga označava ovaj poraz celine? Činjenica da čovek nestaje – ovaj budući čovek koji je čovek svršetka – nalazi svoje puno značenje, jer je on takođe i čovek kao sve što nestaje – biće u kojem se celina u svom postajanju načinila bićem.

+ + Govor kao fragment tiče se činjenice da čovek nestaje, činjenice još zagonetnija nego što se misli, pošto je čovek na neki način večan ili nerazoriv, i da tako nerazoriv, nestaje. Nerazoriv: nestajanje. I ovaj odnos je zagonetan. Moglo bi se sa strogošću shvatiti – ovo se podrazumeva čak i uz izvesnu očiglednost – da onaj koji govori u novom jeziku pukotine, govori samo čekanjem, najavom neuništivog nestajanja. Trebalo bi da je ono što zovemo čovekom postalo čovekova sveukupnost i svet kao celina i da se, načinivši od svoje istine univerzalnu istinu, a od Sveta svoju već dosegnutu istinu, upusti, sa svim što jeste, i još više, sa bićem samim, u mogućnost nestajanja, kako bi se, oslobođen svih vrednosti svojstvenih njegovom znanju – transcendencije, što takođe znači imanencije, drugog sveta, što takođe znači sveta, Boga, što takođe znači čoveka – potvrdio govor spolja: ono što se kazuje izvan celine i izvan jezika, kako bi ipak jezik, jezika svesti i i delatne unutrašnjosti, iskazao sveukupnost i celinu jezika. Nije ništavno to što čovek nestaje, ali i to je samo propast po našoj meri; misao to može da podnese. Čini se da je moguće prilagoditi se, čak se radovati tome da ideja istine i svih mogućih vrednosti, sama mogućnost vrednosti, prestanu da važe i budu sklonjene kao u prolazu, ovlašnim pokretom: mišljenje je takođe ovaj ovlašni pokret koji se otrgnuo od porekla. Ali šta je to u mišljenju, kada se biće – celina, identitet bića – povuklo ne ostavivši mesta ništavilu, ovom odveć jednostavnom pribežištu? Kada Isto više nije poslednji smisao Drugog, niti je to više Jedinstvo u odnosu na ono na šta se objavljuje u mnogostrukosti? Kada se mnogostrukost iskazuje bez odnosa sa Jednim? Možda je ostavljeno da preoseti, ne kao paradoks već kao rešenost, potreba za fragmentarnim govorom, govorom koji, daleko od toga da bude jedinstven, ne izražava čak ni jedno i ne iskazuje jedno u njegovoj množini. Jezik: samo potvrdivanje, koje se više ne potvrđuje u srazmeri niti u odnosu na Jedinstvo. Potvrđivanje razlike, ali ipak nikad različite. Govor u množini.
+ + Množina govora u množini: isprekidan govor, diskontinuiran, koji, budući da nije beznačajan, ne govori srazmerno svojoj moći da predstavlja niti da označava. Ono što u njemu govori nije značenje, moć da se da ili da se opozove značenje, bilo to značenje mnogostruko. Odatle smo navedeni da pretpostavimo, možda odveć prenagljeno, da se govor određuje počev od između-dva, da on stražari oko mesta razilaženja, prostora iz-meštanja koji nastoji da opkoli, ali koji ga uvek razdvaja, udaljavajući ga od njega samog, poistovećujući ga sa tim udaljavanjem, neprimetnim nepodudaranjem, gde se on uvek sebi vraća, istovetan, neistovetan.
Međutim, čak i kada je ovaj vid pristupa delimično zasnovan – o tome još ne možemo doneti odluku – upamtimo dobro da nije dovoljno da zameniti neprekidno isprekidanim, obilje prekidom, okupljanje rasipanjem, kako bi nam bilo bliže izlaganje koje nameravamo da primimo iz ovog drugog jezika. Ili, još preciznije, diskontinuitet nije puko naličje kontinuiteta, niti je, kao što se zbiva u dijalektici, trenutak koherentnog razvoja. Diskontinuitet ili prekid isprekidanosti ne zaustavlja postajanje, već ga nasuprot tome, izaziva ili poziva unutar sopstvene zagonetke. Tu je velika prekretnica Ničeovog mišljenja: postajanje nije proticanje beskrajnog trajanja (bergsonovskog) ili pokretljivost jednog beskonačnog pokreta. Komadanje – slom – Dionisa, prvobitno je znanje, mračno iskustvo u kom se postajanje otkriva u odnosu sa isprekidanim i kao njegova igra. I božanska rascepkanost nije odvažno odricanje od jedinstva niti jedinstvo koje ostaje jedno umnožavajući se. Fragmentiranost, to je bog sam, onaj koji nema nikakav odnos sa središtem, ne podržava nijedno upućivanje na prvobitno, i kojeg, shodno tome, mišljenje, mišljenje istog i jednog, mišljenje teologije, kao svih oblika ljudskog (ili dijalektičkog) znanja, ne bi prihvatilo bez krivotvorenja.

+ + Čovek nestaje. To je tvrđenje. Ali se ovo tvrđenje odmah ponavlja kao pitanje. Čovek nestaje? A ono što u njemu nestaje, nestajanje koje on nosi i kojim je nošen, oslobađa li ono saznanje, oslobađa li jezik formi, struktura ili konačnosti koje određuju prostor naše kulture? Kod Ničea, odgovor sledi sa skoro užasnom odlučnošću, ali se ipak i povlači, ostaje u neizvesnosti. Ovo se prevodi na više načina, a ponajpre dvosmislenošću filozofskog izražavanja. Na primer, kada kaže: čovek je nešto što mora biti prevaziđeno; čovek mora biti s one strane čoveka; ili ono što još više zaprepašćuje, da Zaratustra mora da prevaziđe samog sebe, ili da nihilizam mora biti pokoren nihilizmom, idealom, ruinom ideala, skoro je neizbežno da nas ova potreba za prevazilaženjem, ova upotreba protivrečnosti i poricanja za jednu afirmaciju koja zadržava ono što ona ukida razvijajući ga, izmešta na obzorje dijalektičkog diskursa. Iz čega bi se moralo zaključitu da Niče, daleko od toga da unižava čoveka, uznosi ga i dalje, dajući mu u zadatak istinsko samoostvarenje: nadčovek je samo način da se bude čovek, oslobođen od samog sebe, u odnosu na sebe samog, pozivom najveće želje. To je ispravno. Čovek kao samoukidanje koje nije ništa drugo do samoprevazilaženje, čovek, potvrda sopstvene transcedencije, nebrojeni tekstovi (većina njih) nas ovlašćuju da ga pojmimo kao jemstvo još uvek tradicionalnog filozofskog znanja, a tumač koji hegelijanizuje Ničea ne bi u tom smislu bio pobijen.
Znamo međutim, da Niče sledi posve drugu putanju, bilo to nasuprot sebi samom, i da je oduvek bio svestan, sve do patnje koja bi iz toga usledila, da jedan tako nasilan prekid u filozofiji, izmešta filozofiju. Prevazilaženje, stvaranje, potreba za stvaranjem, možemo se omađijati ovim pojmovima, pohrliti njihovim obećanjima, ali oni na posletku ništa ne kazuju, osim sopstvenog trošenja, ako ih zadržimo i dalje uz nas, pod ovim našim ljudskim nebom protegnutim jedino u beskraj. Prevazilaženje, što znači prevazilaženje bez kraja, a ništa nije više strano Ničeu od takve budućnosti neprekidne nadgradnje. Isto tako, da li bi nadčovek bio poboljšani čovek, doveden do krajnjih granica svog saznanja i svoje suštine? Uistinu, šta je nadčovek? To ne znamo, niti to, pravo govoreći, zna sam Niče. Jedino znamo da misao o nadčoveka glasi: čovek nestaje, tvrdnja dovedena još dalje, kada se ponavlja kao pitanje: čovek nestaje?

+ + Govor fragmenta nije govor u kom je već, poput tačkicama – belinom označeno mesto koje bi zauzeo nadčovek. On je govor između-dva. Između-dva nije posrednik između dva vremena, vremena već nestalog čoveka – ali nestaje li on? – i nadčoveka, onoga u kome je prošlost u dolaženju, – ali dolazi li ona i kojim dolaskom? Govor fragmenta ne povezuje jedno sa drugim, pre ih razdvaja, on je, onoliko dugo koliko govori, i koliko govoreći – ćuti, pokretna poderotina vremena koja zadržava, u beskonačnosti jednu od druge, dve figure ka kojima se okreće znanje. Tako, sa jedne strane, označavajući prekid, on sprečava misao da stupnjevito pređe sa čoveka na nadčoveka, što znači da ih misli u skladu sa istim merilima ili čak u skladu sa posve različitim merilima, što znači da sam sebe misli prema identitetu i jedinstvu. S druge strane, on označava više od prekida. Ako ideja prevazilaženja – shvaćena bilo u hegelijanskom ili u ničeanskom smislu: stvaranje koje ne čuva, već razara – ne bi bila dovoljna Ničeu, ako misliti nije samo prekoračivati, ako se tvrdnja o Večnom Vraćanju shvata (pre svega) kao neuspeh prevazilaženja, da li nam fragmentarni govor pruža ovu ,,perspektivu“, da li nam dozvoljava da govorimo u tom smeru? Možda, ali na neočekivan način. Ovaj govor ne objavljuje ,,kruženje preko onoga što bi ovde bilo, tamo i svugde“, on nije onaj koji objavljuje; u sebi samom, on ništa ne objavljuje, ništa ne predstavlja; ni profetsko, ni eshatološko. Sve je već bilo objavljeno, u času kada se on objavljuje, uključujući i večno ponavljanje jedinstvenog, najopširniju među potvrdama. Njegova uloga je čudnija. Kao kada bi, svaki put kada se krajnost iskaže, govor pozivao misao izvan (nikako s one strane), označavajući svojom naprslinom da je misao već izišla iz sebe same, da je izvan sebe, u odnosu – bez odnosa – sa onim spolja iz kojeg je isključena u meri u kojoj veruje da može da je uključi i, svaki put, nužno, zaista sprovodeći uključivanje u koje se zatvara. I već je previše rečeno o tom govoru nego što bi bilo reći da on ,,poziva“ misao koja bi imala za svoju svrhu da zadrži neku apsolutnu spoljašnjost koja bi imala u zadatak da zadrži kao nikada ne ustanovljeno mesto. On se ne iskazuje, u odnosu na ono što je rečeno, na ništa novo, i ako, za Ničea, on čini da se shvati kako Večno Vraćanje (u kojem se večito potvrđuje sve ono što se potvrđuje) ne bi bilo poslednje potvrđivanje, to nije zato što bi on potvrđivao nešto više, to je zato što on to ponavlja u fragmentarnom obliku.
U tom smislu, on poseduje ,,sastavne delove“ zajedničke i otkrivanju Večnog Vraćanja. Večno vraćanje iskazuje vreme kao večno ponavljanje, a govor fragmenta ponavlja ovo ponavljanje lišavajući ga svake večnosti. Večno vraćanje iskazuje biće postajanja, a ponavljanje ga ponavlja kao neprekidni prestanak bića. Večno vraćanje iskazuje večno vraćanje Istog, a ponavljanje iskazuje zaokret gde se drugo poistovećuje sa istim kako bi postalo ne-identitet istog i kako bi isto postalo, u svom povratku koji ga odvraća, uvek drugo od sebe samog. Večno vraćanje iskazuje, zastrašujuće i očaravajuće skandalozan govor, večno ponavljanje jedinstvenog, i ponavlja ga kao ponavljanje bez porekla, započinjanje gde započinje ono što, međutim, nikada nije ni počelo. I tako, ponavljajući ponavljanje u beskonačnost, čini ga unekoliko parodičnim, ali ga i odvraća od svega što poseduje mogućnost da ponavlja: u isti mah zato što ga iskazuje kao potvrđivanje koje se ne može poistovetiti, ne može predstaviti, koje je nemoguće prepoznati i zato što ga uništava obnavljajući ga, u nekoj vrsti neodređenog žamora, u tišini koju narušava kada na njega dođe red čineći da se on shvati kao govor, koji je, iz dublje prošlosti, iz dalje budućnosti, uvek već izgovoren kao govor uvek i dalje u dolaženju.

+ + Primetiću da Ničeova filozofija odbacuje dijalektičku filozofiju, više tako što je ponavlja nego time što je poriče, to jest ponavljajući osnovne pojmove ili trenutke koje ona iskrivljuje, kao što su ideja kontradikcije, ideja prevazilaženja, ideja prevrednovanja, ideja totaliteta, a nadasve ideja kruženja, istine ili potvrđivanja kao kruženja.
+ + Govor fragmenta nije ništa drugo do govor na granici. Što ne znači da taj govor kazuje samo na kraju, već da prati i prevazilazi, u svakom vremenu, svako znanje, svaki diskurs, drugog jezika koji ga prekida privlačeći ga, u obliku udvajanja, ka spoljašnjosti u kojoj govori neprekidnost, kraj koji se ne privodi kraju. Na Ničeovom tragu, sam govor uvek aludira na čoveka koji nestaje ne nenestajući, na nadčoveka koji dolazi bez dolaska, i obratno, na već iščezlog nadčoveka, još ne pristiglog čoveka; aluziju koja je igra skrivenog i posrednog. Upustiti se u tu igru, znači odreći se svakog poverenja. Svakog poverenja: svakog podozrenja, uključujući i snagu samog izazova. I kada Niče kaže: ,,pustinja raste“, mesto ove pustinje bez ruševina zauzima govor, izuzev što je u njemu uvek obimnije pustošenje uvek svedeno na rastakanje granica. Postajanje nepomičnim. Kloni se da opovrgne da bi se moglo činiti da vodi igru nihilizma i da joj predaje, u svom poricanju, odgovarajući oblik. Koliko ipak on ostavlja ovu moć opovrgavanja za sobom. Ne zato što je osujećuje, rugajući joj se. Ostavlja joj, naprotiv, slobodan prostor. Niče je prepoznao – i u tome je smisao njegove neumorne kritike platonizma – da je biće bilo svetlost i da je potčinilo svetlost bića radu veće sumnje. Prelomni trenutak u rušenju metafizike, i još više, ontologije. Svetlost nudi čistu vidljivost kao merilo mišljenja. Misliti, ubuduće znači videti jasno, zadržati se na očevidnom, potčiniti se danu koji čini da se sve stvari javljaju u jedinstvu jednog oblika, znači učiniti da svet osvane pod nebom svetlosti, kao oblik nad oblicima, uvek osvetljen i osuđen suncem koje ne zalazi. Sunce je preobilje sjaja koje rađa, tvorac koji zadržava život samo u osobenosti jednog oblika. Sunce je vrhovno jedinstvo svetlosti, ono je dobro, ono je sama Dobrota, uzvišeno Jedno koje nas nagoni da ga poštujemo kao jedino istinsko mesto bića, svega što je ,,s one strane“. Isprva, Niče jedino kritikuje izrođavanje ontologije u metafiziku, trenutak u kojem, sa Platonom, svetlost postaje ideja i od ideje tvori prvenstvo ideala. Njegova prva dela – i skoro u svim svojim delima sećanje na svoje prve sklonosti – zadržavaju vrednost forme i, suočeni sa mračnim dionizijskim terorom, mirnu, blistavu dostojanstvenost koja nas štiti od zastrašujućeg ponora. Ali kao što Dionis, razasuti Apolon, postaje jedina moć bez jedinstva u kojoj se zadržava sve božansko, tako i Niče nastoji da malo-pomalo oslobodi mišljenje, dovodeći ga u vezu sa onim što se ne da shvatiti ni kao jasnost ni kao oblik. Takva je najzad uloga Volje za Moć. Moć volje se u osnovi ne nameće kao moć, niti nasiljem koje prevladava snaga postaje ono što treba misliti. Ali snaga beži od svetlosti; ona nije ono što bi bilo samo lišeno svetlosti, tama koja još teži danu; skandal nad skandalima, svakog optičkog upućivanja kojeg se kloni; i usled toga, ona uzalud dela samo pod uslovljenošću i u granicama jednog oblika, uvek tog oblika – uređenosti neke strukture – koji joj dopušta da pobegne. Ni vidljiva, ni nevidljiva.
+ + ,,Kako razumeti snagu ili slabost u izrazima svetlosti i tame?“ (Ž. Derida). Oblik ne zadržava snagu, ali bezobličnost je ne prima. Haos, nezainteresovanost bez kraja, od kojeg se odvraća svaki pogled, ovo metaforičko mesto koje ustanovljava rasulo, ne služi joj kao matrica. Bez odnosa prema formi, čak i kada se ova zaklanja u amorfnoj dubini, odbijajući da bude dosegnuta jasnošću i ne-jasnošću, ,,snaga“, ako ona na Ničeu vežba svoju draž koje se on takođe gnuša (,,Pocrveneti od moći“), to je zato što ona ispituje misao u izrazima koji će je obavezati da raskrsti sa svojom istorijom. Kako misliti ,,snagu“, kako govoriti ,,snagu“?
Snaga kazuje razliku. Misliti snagu, znači misliti o njoj pomoću razlike. Ovo se isprva shvata na kvazianalitički način: ko govoti snagu, uvek je govori kao mnogostruku; kada bi postojalo jedinstvo snage, ne bi je uopšte ni bilo. Delez je ovo izrazio sa odlučnom jednostavnošću: ,,Svaka snaga je u suštinskom odnosu sa drugom snagom. Biće snage jeste biće množine, bilo bi apsurdno misliti ga u jednini.“ Ali snaga nije samo množina. Množina snaga iskazuje udaljene snage, dovodeći ih u vezu uz pomoć odstojanja koja ih umnožava i koja u njima postoji kao jačina intenzitet njihove razlike (,,Sa vrha ovog osećanja odstojanja“, govori Niče, ,,prisvaja se pravo da se vrednosti stvaraju ili uspostavljaju: bez obzira na korist?“). Tako je odstojanje ono što razdvaja snage, kao i njihov uzajamni odnos – i na još izrazitiji način, ne samo ono što ih spolja razlikuje, već ono što iznutra ustanovljava suštinu njihovog razlikovanja. Drugim rečima: ono što ih drži na odstojanju, spolja, njihova je jedina prisnost, na osnovu koje se one ponašaju i podčinjavaju, ,,element razlike“ koji je celina njihove razlike, budući da one nisu stvarne osim ukoliko u sebi ne poseduju stvarnost, već samo odnose: bezuslovni odnos. Ili, šta jeste Volja za Moć? ,,Ni biće, ni postajanje, već patos“: strast razlike.
Prisnost snage je spoljašnjost. Tako potvrđena spoljašnjost nije miran prostorni i vremenski kontinuitet, kontinuitet čija nam logika logosa – diskurs bez diskursa – daje rešenje. Spoljašnjost – vreme i prostor – uvek je spoljašnja prema sebi samoj. Ona nije uzajamna, centar uzajamnosti, već uspostavlja odnos počev od prekida koji ne objedinje. Razlika je zadržavanje spoljašnjeg; spoljašnjost je izlaganje razlike; razlika i spoljašnjost označavaju prvobitno razdvajanje – poreklo koje je samo razdvajanje i uvek odvojeno od samog sebe. Razdvajanje, tamo gde se vreme i prostor udružuju razdvajajući se, podudara se sa onim što nije podudarno, sa nepodudarnim koje se unapred odvraća od svakog jedinstva.
Kao što visok, nizak, plemenit, prost, gospodar, rob, sami po sebi nemaju značenje ni ustanovljene vrednosti, ali potvrđuju snagu u njenoj uvek pozitivnoj razlici (ovo je jedan od pouzdanih Delezovih uvida: nikada suštinski odnos jedne snage sa nekom drugom nije shvaćen kao negativan element), tako se i snaga, uvek mnogostruka, čini, ako ne za Ničea, ono bar za onog Ničea koji traži fragmentarno pismo, samo se nudi da bi mišljenje podvrgla kušnji razlike koja nije izvedena iz jedinstva, niti ga podrazumeva. Razlika koja se ipak ne može prva iskazati, kao da, uspostavljajući jedan početak, paradoksalno odbacuje jedinstvo kao drugost. Ali razlika koja uvek razlikuje i tako se nikada ne prepušta sadašnjosti jednog prisustva, niti se daje obuhvatiti u vidljivosti jedne forme. Razlikujući na neki način razlikovanje i u ovom udvajanju koje bi je uklanjalo od nje same, potvrđujući se kao sam diskontinuitet, sama razlika, ona koja je u igri tamo gde je na delu nesimetrija kao prostor, obazrivost ili odsutnost kao vreme, prekid kao govor i postajanje kao ,,zajedničko“ polje ova tri odnosa rascepljenosti.

+ + Može se pretpostaviti da ako je mišljenju sa Ničeom bila potrebna snaga shvaćena kao ,,igra snaga i talasi snaga“ da bi se mislio pluralitet i da bi se mislila razlika, rizikujući da se izloži svim neprilikama očevidnog dogmatizma, onda to mišljenje pothranjuje predosećanje da je razlika pokret ili tačnije određuje vreme i postajanje u koje se upisuje ta razlika, kao što će Večno Vraćanje dovesti do predosećanja da se razlika oprobava kao ponavljanje i da je ponavljanje razlika. Razlika nije bezvremeno pravilo, fiksiranost zakona. Ona je, kako je nedavno uočio Malarme, prostor ukoliko se ,,on prostire i diseminizuje“ i vreme koje nije homogenost upravljena ka postajanju, već postajanje u kom se ,,skandira, obznanjuje“, prekida se, i u tom prekidu se ne nastavlja, već obustavlja; iz čega bi trebalo zaključiti da razlika, igra vremena i prostora, jeste bezglasna igra odnosa, ,,mnogostruko razrešenje“ koje upravlja pisanjem, igra koja se ponovo javlja da smelo potvrdi da je u suštini razlika ta koja piše.
+ + ,,Svet je dublji nego što to dan misli“. Ali Ničeu nije dovoljno da na taj način pozove u hadsku noć. On još više sumnja, još dublje ispituje. Zašto, pita se, ovaj odnos dana, mišljenja i sveta? Zašto ono što kazujemo o danu, kazujemo sa poverenjem u lucidnu misao i tako verujemo da posedujemo moć da mislimo svet? Zašto bi nas svetlost i vid opskrbljivali svim vrstama pristupa kojima bismo želeli da mišljenje beše obdareno da bi mislilo svet? Zašto nam je intuicija – intelektualni vizija – ponuđena kao veliki dar koji bi nedostajao čoveku? Zašto videti suštine, Ideje, videti Boga? Ali svet je mnogo dublji. I možda bi odgovor glasio da se govoreći o svetlosti bića govori u metaforama. Ali zašto, među svim mogućim metaforama, preovladava optička metafora? Zašto je ova svetlost, budući da je metafora, postala izvor i vrelo svakog saznanja i time potčinila svako saznanje službi jedne (prvobitne) metafore? Zašto taj imperijalizam svetlosti?
+ + Skrivena su ova pitanja kod Ničea, neki put odgođena, u trenutku kada stvara teoriju perspektivizma, što će reći tačke gledišta, teorija koju uništava, uistinu je , gurnuvši ka njenom okončanju. Skrivena pitanja, pitanja koja su u osnovi kritike istine, razuma i bića. Nihilizam je toliko dugo nepobediv, da podvrgnuvši svet mišljenju bića, primamo i istražujemo istinu polazeći od svetlosti njenog značenja, jer se on možda skriva u samoj svetlosti. Svetlost osvetljava, ovim se želi reći da se svetlost skriva, tu je njena opsenarska crta. Svetlost osvetljava: ono što je osvetljeno pojavljuje se u trenutnom prisustvu koje se otkriva ne otkrivajući ono što je ispoljava. Svetlost briše svoje tragove; nevidljiva, ona čini vidljivim; ona jemči neposredno saznanje i obezbeđuje punu prisutnost, dok se sama zadržava u posrednom i obustavlja kao prisustvo. Njena varljivost bi se dakle sastojala od skrivanja u blistavoj odsutnosti, beskonačno tamnijoj od svake tame, pošto ona koja joj je podobna, jeste sam čin svetlosti, pošto se delo svetlosti izvršava samo tamo gde svetlost čini da zaboravimo da je na delu nešto poput svetlosti (učinivši da i mi zaboravimo, u očevidnosti u kojoj se ona čuva, sve što ona pretpostavlja, taj odnos prema jedinstvu kojem se ona vraća i koji je njeno istinsko sunce). Jasnost: ne-svetlost svetlosti; ne-videlo videla. Tako je svetlost varljiva (bar) dvostruko: zato što nas zavarava o samoj sebi i što nas zavarava dajući nam kao neposredno ono što nije takvo, kao jednostavno ono što nije jednostavno. Dan je lažni dan, ne zato što bi postojao neki istinitiji dan, već zato što je istina dana, istina o danu, prikrivena danom; samo pod tim uslovom vidimo jasno: pod uslovom da ne vidimo jasnost samu. Ali najozbiljnija – u svakom smislu, najteža od svih posledica, ostaje dvostrukost kojom nas svetlost poverava činu gledanja kao u jednostavnosti, i predlaže nam neposrednost kao model saznanja, dok ona postupa tako što se samo načini posredničkom, u potaji, uz pomoć dijalektike iluzije u kojoj nama se izruguje.
Čini se da Niče misli, ili tačnije, piše (kada se obraća potrebi fragmentarnog pisma) pod dvostrukom sumnjom koja je sklona dvostrukom odbijanju: odbijanje neposrednog, odbijanje posredovanja. Istina, koja nam je data pokretom razvijenim iz celine ili u jednostavnosti jednog ispoljenog prisustva, koja se oslobađa na kraju koherentnog diskursa ili koja se iz prve potvrđuje u pravom govoru, ispunjenom i zajedničkom, ova istina koja je unekoliko neizbežna, ono iz čega moramo nastojati da se izvučemo, ako želimo, ,,mi, filozofi s one strane, s one strane dobra i zla, ako vam je po volji“, govoriti, pisati u pravcu nepoznatog. Dvostruki prekid, utoliko dominantniji što nikada ne može da se dosegne, koji se doseže samo kao sumnja.

+ + ,,A znate li šta je ,,svet“ za mene? Želite li da vam ga pokažem u svom ogledalu?“ Niče misli svet: to je njegova briga. I kada misli svet, to je poput ,,čudovišta snaga“, ,,tog sveta-tajne dvostrukih užitaka“, ,,mog dionizijski svet“, ili poput igre sveta, ovog sveta ovde, zagonetke koja je rešenje svih zagonetki, ali nije biće koje on misli. Naprotiv, sa pravom ili ne, on misli svet da bi oslobodio mišljenje kako ideje bića, tako i ideje celine, potrebe za značenjem koliko i potrebe za dobrim: kako bi mišljenje oslobodio mišljenja, obavezavši ga, nikako odustajući, već misleći više nego što može misliti, drugu stvar kao svoju moguću. Ili još da govori kazujući ovaj ,,maksimum“, ovaj ,,suvišak“, koji prethodi i sledi svakom govoru. Možemo kritikovati ovaj pristup; ne možemo odbaciti ono što se njime objavljuje. Za Ničea, biće, značenje, cilj, vrednosti, Bog, i dan i noć i celina i jedinstvo ne važe osim unutar sveta, ali ,,svet“ se ne može misliti, ne može se izreći kao značenje, kao celina: još manje kao onostranost. Svet je sopstvena spoljašnjost: tvrđenje koje prevazilazi svaku moć potvrđivanja i koje je, u neprekidnosti diskontinuiteta, igra svog neprestanog udvajanja – volje za moć, večnog vraćanja.
Niče se i drugačije izražava: ,,Svet: beskonačnost tumačenja (razvijanje beskonačnog označavanja.)“. Otuda obaveza tumačenja. Ali ko će tumačiti? Da li je to čovek? I koja vrsta čoveka? Niče odgovara: ,,Nemamo prava da pitamo: ,,ko je dakle taj koji tumači?“ Samo tumačenje, oblik volje za moć, eto šta postoji (ne kao ,,biće“ već kao ,,proces“, kao ,,postajanje“) kao strast .“ Fragment koji obiluje zagonetkama. Možemo ga shvatiti – što se kod Ničea i zbiva – kao kada bi filozofija mora biti filozofija tumačenja. Svet je za tumačenje, tumečenje je mnogostruko. Niče će čak reći da bi ,,sve razumeti“ značilo ,,nepoznavati suštinu saznanja“, jer sveukupnost nije po meri onoga što ima da se razume, niti pak da ono iscrpljuje mogućnost tumačenja (tumačenje podrazumeva da nema okončanja). Ali Niče ide još dalje: ,,Unsere Werte sind in die Dinge hineininterpretiert: naše su vrednosti pripisane stvarima pokretom tumačenja.“ Da li bismo se tako našli pred celovitim subjektivizmom, u kom stvari ne bi imale drugog značenja osim onog koje bi im subjekt koji ih tumači davao po svom nahođenju? ,,Ne postoje činjenice po sebi“, još kaže dalje Niče, ,,već uvek treba započeti sa uvođenjem značenja kako bi ono moglo posedovati činjenicu.“ Međutim, u našem fragmentu, Niče opoziva ,,koji?“ , ne ovlastivši ni jednog subjekta tumačenja, priznajući tumačenje isključivo kao neutralno postajanje, bez subjekta i bez dopuna, samog tumačenja koje nije čin, koje je strast, i na osnovu toga zadržava ,,Desein“, Desein bez Sein, odmah ispravlja Niče. Tumačenje, pokret tumačenja u svojoj neutralnosti, eto šta ne treba držati za sredstvo saznanja, instrument kojim bi raspolagala misao da bi mislila svet. Svet nije objekt tumačenja, niti pak tumačenju odgovara da sebi pripiše neki predmet, bio on i neograničen, od koga bi se ono razlikovalo. Svet: beskonačnost tumačenja ili tumačenje: beskonačnost: svet. Ove tri reči mogu biti date samo putem naspramnog postavljanja koje ih ne brka, ne razlikuje, ne stavlja u međusobni odnos, i na taj način odgovara na zahtev fragmentarnog pisma.

+ + ,,Mi ostali, filozofi s one strane… koji smo u stvari tumači i pakosni auguri, kojima je dato da budu postavljeni među posmatrače evropskih zbivanja, pred tajanstveni tekst, još nerastumačen…“ Može se shvatiti da je svet tekst u kome je posredi jedino dovođenje do egzegeze, kako bi se u njemu otkrilo pravo značenje: rad filološkog poštenja. Ali ko ga je napisao? I u odnosu na koje prethodno značenje protumačio? Svet nema značenje, značenje je unutrašnjost sveta; svet: spoljašnjost značenja i ne-značenja. Pošto je ovde posredi događaj unutar istorije – evropskih zbivanja – prihvatamo da se on se zadrži kao istina. Ako je uopšte reč o ,,svetu“? I ako je posredi tumačenje – neutralni pokret tumačenja koji nema ni objekt ni subjekt, ono beskonačno pokreta koje se ne odnosi ni na šta osim na sebe samog (a ovim je već suviše toga rečeno, jer taj je pokret bez identiteta), koje u svakom slučaju nema ništa što mu prethodi na šta bi se odnosilo i nema reči koja je u stanju da ga odredi? Tumačenje, bivanje bez bića, strasti i postajanja razlike? Tekst, dakle, zavređuje da se nazove tajanstvenim: ne zato što bi prikrivao tajnu kao svoje značenje, već zbog toga što ga, ako je on novo ime sveta – taj svet, zagonetka, odgonetka svih zagonetki – ako je on razlika koja je u igri u tom pokretu tumačenja i kao ono što ga, u njemu samom, uvek navodi da razlikuje, ponavlja u različitom, ako konačno, u beskonačnosti svog rasipanja (i u njemu Dionis), u igri svoje fragmentiranosti, i, bolje rečeno, u prevazilaženju onoga što ga odvraća, on potvrđuje ono što je više od potvrđivanja koje se ne drži zahteva jasnoće, niti se iznosi u obliku nekog datog oblika, tako nam tekst, koji izvesno još nije napisan, ništa više nego što svet nije trenutak za svako delo, ali ne odvajajući se od pokreta pisanja u svojoj neutralnosti, predočava pismo, ili pre, tekstom se pismo predočava kao ono koje, izokrenuvši misao o svemu vidljivom i nevidljivom, može da oslobodi tu misao prevlasti značenja shvaćenog kao svetlost ili povlačenje svetlosti, i da je možda oslobodi potrebe za jedinstvom, što bi značilo prevlasti svake prevlasti, pošto je pismo razlika, pošto razlika piše.
+ + Misleći svet, Niče misli svet kao tekst. Da li je to metafora? Jeste, metafora je. Misleći svet u toj dubini koju svetlost ne doseže, zamenjuje ga metaforom za koju se čini da obnavlja dan u svojim zakonitostima; jer, šta je tekst? Skup fenomena koji se podastiru pogledu, a šta je pisati ako nije iznositi na videlo, učiniti pojavnim, izneti na površinu. Niče nema povoljnu predstavu o jeziku. ,,Jezik je zasnovan na najnaivnijoj predrasudi. Ako naše čitanje, u iščitanju stvari, u njima pronalazi probleme, neusaglašenosti, to je zato što mislimo u obliku jezika – i od tada pridodajemo veru u ,,večnoj istini“ ,,razuma“ (na primer: subjekt, predikat, itd.). Prestajemo da mislimo čim ne želimo više da mislimo pod prinudom jezika“. Ostavimo po strani prigovore prema kojima je još uvek u obliku jezika i Ničeovo potkazivanje jezika. Ništa više ne odgovarajmo naznačivši u govoru moć krivotvorenja, ovu dobru volju iluzije koja bi bila volja umetnosti. Prvi prigovor nas baca u dijalektiku; druga nas vodi Apolonu koji, budući da je zadugo bio razasut u Dionisu, ne bi više mogao da nas zadržati da ne nestanemo, ako smo se ikada sudarili sa istinom (,,Imamo umetnost da ne bismo nestajali od istine.“ Govor koji bi bio najprezrivija prema umetnosti, kada se istovremeno ne bi vraćao da kaže: Ali imamo li umetnost? I imamo li istinu, da u njoj nestanemo? I da li umirući nestajemo? ,,Ali umetnost je užasna ozbiljnost“).
Svet: tekst; svet, ,,božanska igra s one strane Dobra i Zla“. Ali svet nije označen u tekstu; tekst ne čini svet vidljivim, čitljivim, uhvatljivim u pokretnoj artikulaciji formi. Pisanje se ne vraća ovom apsolutnom tekstu koji bismo morali da rekonstituišemo počev od fragmenata, u lakunama pisma. Niti pak posredstvom grešaka onoga što se upisuje u tako ograničenim međuprostorima, u tako uređenim pauzama, tako očuvanim tišinama, da bi se svet, ono što uvek prevazilazi svet, potvrdio u beskonačnom obilju jedne neme tvrdnje. Jer je tako, pod pretnjom saučesništva u naivnom i ubogom misticizmu kojem bi se trebalo smejati i odreći govoreći kroz taj smeh: Mundus est fabula. U Sumraku idola, Niče tačno ustanovljava svoju sumnju u jezik; to je ista sumnja kao i sumnja u biće i u jedinstvo. Govor podrazumeva nekakvu metafiziku, tu metafiziku. Svaki put kada govorimo povezujemo se sa bićem , kažemo, makar se to samo podrazumevalo, biće, i što je naš govor sjajniji, tim više sija svetlošću bića. ,,Uistinu, ništa do sada nije posedovalo moć ubeđivanja naivniju od zablude bića…, jer za sebe ima svaki govor, svaku rečenicu koju izgovorimo “. I Niče dodaje, sa dubinom koja ne prestaje da nas iznenađuje: ,,Bojim se da se nikada nećemo otarasiti Boga, jer još uvek verujemo u gramatiku“. Međutim, tako je ,,do sada“. Treba li iz ovog ograničenja zaključiti da smo na prekretnici – nužnoj prekretnici – gde bi se umesto našeg jezika, igrom njegove razlike povučene u jednostavnost pogleda i izjednačene u svetlu jednog značenja, predočila druga vrsta ospoljavanja takva da bi, u hijatusu u njoj otvorenom, u razdvajanju koje je njeno mesto, prestale da obitavaju njene čudnovate zvanice jer su se odveć odomaćile, neznatno utešene jer su previše sigurne, maskirane, ali neprekidno razmenjujući svoje maske: božanstvo u obličju logosa, nihilizam u u stilu razuma?
Svet, tekst bez povoda, isprepletanost bez teksture i bez tkanja. Ničeov svet, ako se ne predaje jednoj knjizi, još manje toj knjizi pod naslovom Volja za Moć, nametnutoj zaslepljenošću kulture, poziva nas izvan ovog jezika koji je metafora metafizike, govora u kojem je prisutno biće u dvostrukom svetlu predstavljanja. Ne proizilazi iz stoga da bi taj svet bio neizreciv, niti da bi se mogao iskazati na neki od načina iskazivanja. Samo nas obaveštava da ako smo sigurni da ga nikada ne držimo ni u govoru ni van njega, jedina sudbina koja ubuduće pristaje, jeste da u neprekidnom traženju, u neprekidnom prekidu, nemajući drugog smisla osim tog traženja i prekida, jezik, kojim ćuti, kojim govori, uvek odigrana igra, uvek osujećena, beskrajno ustrajava ne brinući da ima nešto – svet – da iskaže, niti nekoga – čoveka formata nadčoveka – da ga iskaže. Kao da nije imao drugih mogućnosti da govori o ,,svetu“ osim govoreći samog sebe shodno potrebi koja mu je svojstvena i koja jeste da neprestano govori, i prema toj potrebi koja je potreba za razlikom, uvek različitom od govora. Svet? Tekst? Svet tekstu vraća tekst, kao što tekst vraća svet potvrđivanju sveta. Tekst: zasigurno metafora, ali koja, ako nastoji da više ne bude metafora bića, nije više ni metafora sveta lišenog bića: metafora koja je jedva sopstvena metafora.

+ + Ova potraga koja je prekid, ovaj prekid koji ne prekida, ovo opetovanje i jednog i drugog, jednog neprestanog prekidanja, jedne nepostignute potrage, ni protok vremena, ni nepomičnost sadašnjeg, opetovanje koje ništa ne opetuje, ne trajući, ne prekidajući se, vraćanje i obrtanje neprivlačne privlačnosti: je li to svet? je li to jezik? svet koji se ne iskazuje? jezik koji ne poseduje svet koji bi iskazao? Svet? Tekst?
+ + Krhotine, fragmenti, slučaj, zagonetka, Niče zajedno misli ove reči, posebno u Zaratustri. Njegovo iskušenje stoga je dvostruko. Isprva, on oseća kao što se oseća bol, lutajući među ljudima, ne videvši ih osim u obličju ostataka, uvek raskomadanih, razmrskanih, razasutih, kao na nekom mestu krvoprolića i pokolja; on namerava, dakle, da ih u naporu pesničkog čina održi na okupu i čak da ih sve dovede do celine – buduće celine – te lomove, raskomadanosti i ljudske udese: biće to rad celine, ostvarivanje celovitosti. ,,Und das ist mein Dichten und Trachten, dass ich in eins dichte und zusammentrage, was Bruchstück ist und Rätsel und grauser Zufall: I svako bremenito nastojanje mog pesničkog čina jeste pesnički se kretati ka jedinstvu držeći na okupu ono što je samo fragment, zagonetka, zao udes.“ Ali njegov Dichten, njegova pesnička rešenost, posve je drugačije usmerena. Spasitelj slučaja, takvo je ime je koje on zahteva. Šta ono označava? Spasiti slučaj ne znači vratiti ga u niz uslovljenosti; to ne bi bilo njegovo izbavljenje, već gubitak. Spasiti slučaj znači sačuvati ga, izuzev od svega onoga što bi sprečavalo njegovo potvrđivanje u vidu zastrašujućeg slučaja, onoga što ne bi ukinulo bacanje kocki. I isto tako, dešifrovati (protumačiti) zagonetku, da li znači jednostavno prevesti nepoznato na poznato, ili posve suprotno – poželeti je poput zagonetke u samom govoru koji je rasvetljava, što znači, s one strane jasnog smisla, otvoriti je za ovaj drugi govor koji ne upravlja svetlošću niti pomračuje odsustvo svetla? Tako, u krhotinama, fragmenti ne moraju izgledati kao trenuci jednog još nedovršenog diskursa, već kao taj jezik, pismo provale, uz pomoć kog slučaj, na nivou potvrđivanja, ostaje nasumičan, a zagonetka se oslobađa prisnosti svoje tajne da bi se, u nju se upisavši, predstavila kao sama zagonetka koja održava pisanje, jer ono uvek nju preuzima u neodređenosti sopstvene zagonetke.
+ + Kada Niče piše: ,,I moj pogled uzalud beži od ,,sada“ ka ,,nekada“; ono što nalazi uvek je isto: krhotine, fragmenti, strašani slučajevi – ali nigde ljudi“, obavezuje nas da se iznova zapitamo, ne bez užasa: da li bi postojala neusaglašenost istine fragmenta i prisustva ljudi? Da li je zabranjeno tamo gde ima ljudi održavati potvrdu slučaja, pismo bez diskursa, igru nepoznatog? Šta označava, ako je jedna od njih, ova neusaglašenost? S jedne strane, svet, prisustvo, ljudsku prozirnost; sa druge, potrebu koja čini da se zemlja trese, ,,kada odjekuju, stvaralački i novi govori i bogovi bacaju kocke“. Ili, da budemo još precizniji, da li bi ljudi morali da na neki način nestanu da bi komunicirali? Pitanje koje je samo postavljeno i koje, u tom obliku, čak nije još ni postavljeno kao pitanje. Još je jači razlog ako ga sledimo: Svet (koja je okrenut ka Jednom), Kosmos (sa pretpostavkom jednog fizičkog vremena orijentisanog, kontinuiranog, homogenog, iako nepovratnog i zasigurno univerzalnog i čak naduniverzalnog), daleko od svođenja čoveka svojom uzvišenom veličanstvenosću na ono ništavilo koje je prestravljivalo Paskala, ne bi li predstavljali divljaštvo i istinu ljudskog prisustva, ne zato što bi, tako shvatajući, ljudi i dalje gradili kosmos u skladu sa razumom koji je samo njihov, ali pošto uistinu ne postoje ni kosmos, ni Svet, ni celina izuzev svojom potčinjenošću svetlosti koja predstavlja ljudsku realnost, kada je prisutna – dok, nasuprot tome, tamo gde se ostvaruje ,,saznavanje“, pisanje, možda govor, u posve drugom ,,vremenu“ što je pitanje i odsutnosti kao što je i razlika koja njome upravlja, remeti, osujećuje, izmešta iz središta samu realnost sveta, sveta kao realnog objekta mišljenja? Drugim rečima, ne bi postojala samo neusaglašenost čoveka i moći komuniciranja, njegove najsamosvojnije potrebe, već i neusaglašenost Sveta – koji zamenjuje Boga i jemči ljudsko prisustvo – i govora bez tragova u koje nas pisanje priziva i poziva kao ljude .
+ + Tumačiti: beskraj: svet. Svet? Tekst? Tekst: pokret pisanja u svojoj neutralnosti. Kada postavljamo ove uslove, činimo to u brizi da ih zadržimo izvan njih samih, a da ih ipak ne izvedemo iz njih samih, ne zanemarujemo da su oni oduvek pripadali preliminarnom diskursu koji je dopustio, u izvesnom trenutku, da ih unapredimo. Bačeni unapred, još uvek se ne odvajaju od zajednice. Produžavaju je prekidom; iskazuju ovu potragu-prekid na osnovu koje se iskazuju, odvojenim pokretom. Izdvojeni kao posredstvom obazrivosti, ali obazrivosti već neobazrive (suviše označene); sledeći, i to tako da taj sled ni bude jedan od njih, pošto, bez drugih odnosa osim znaka koji ističe, prostornog znaka, tamo gde se prostor naznačava kao vreme ukazivanja, oni se takođe spremaju, i kao prethodeći, u povratno-nepovratnoj simultanosti; sledeći jedan drugog, ali datih zajedno; dati zajedno, ali ponaosob, ne sačinjavajući zajednicu; izmenjujući se prema reciprocitetu koji ih koji ih ujednačava, prema nereciprocitetu uvek spremom da se preokrenu: time istovremeno noseći i odbijajući sve načine postajanja, kao sve pozicije prostornog pluraliteta mnoštva. To je ono što se ispisuje; ono što se određuju pismom, samo je pismo koje oni određuju eksplicitno, implicitno, proizilazeći iz njega koji iz njih proizilazi, i tu se vraćajući poput od njih se okrećući putem te razlike koja uvek piše.
+ + Uporedo postavljene reči, čije se uređenje poverava znacima koji su prostorni modusi i koji od prostora tvore igru odnosa u koju uključuju i vreme: znacima koje zovemo znacima interpunkcije. Shvatimo da oni nisu tu da bi zamenili rečenice čije bi značenje prećutno preuzimali. (Međutim možda bismo ih mogli shvatiti kroz misteriozno Spinozino sive: deus sive natura, causa sive ratio, intelligere sive agere, posredstvom kojih se uspostavlja jedna artikulacija, jedan novi modus, naročito u odnosu na Dekarta, iako se čini da ga je on preuzeo). Kako bi bilo još neodređeniji, što će reći dvosmisleniji, ni to više nije značajno. Njihova vrednost nije predstavljačka. Oni ništa ne označavaju, izuzev praznog prostora razlike koju oživljavaju, a da je ne objavljuju. To je, uostalom, praznina razlike, koju, pomoću svojih akcenata, zadržavaju, sprečavajući je, ne uobličivši je, da se izgubi u neodređenosti. S jedne strane, njihova uloga je u zaletu; sa druge (a ona je ista), u zadršci, ali pauza koju su oni uveli poseduje izuzetno svojstvo da ne postavlja uslove čiji prelaz oni obezbeđuju ili zaustavljaju, niti da te uslove uklone: kao ako bi izbor između pozitivnog i negativnog, obaveza da se započne potvrđivanjem bića, kada se namerava da se ono porekne, ovde konačno bili zagonetno prekinuti. Znaci koji nemaju, u pravom smislu, nikakvu magijsku vrednost. Svaka njihova vrednost (bilo da su ukinuti ili još neizmišljeni, na izvestan način ovi znaci uvek nestaju u priručnim sredstvima ili u slučajnosti zapisivanja), proizilazi iz diskontinuiteta – nezamislivog i nezasnovanog odsustva – koji podnose, pre nego što donose moć, tamo gde se lakuna pretvori u cezuru, potom kadencu i možda spoj. Artikulisati prazninu prazninom, strukturirati je kao prazninu od nje odstranivši čudnu nepravilnost koja je od početka određuje kao prazninu, tako prostorni znaci – interpunkcija, akcenat, skandiranje, ritam (konfiguracija) – koji prethode svakom pisanju, igraju svoju igru razlike i učestvuju u igri. Ne služe da prevedu ovu prazninu ili je načine vidljivom, kako to čini notno beleženje: naprotiv, daleko od toga da zadrže napisano na nivou tragova koje ono ostavlja ili formi koje uobličava, njihovo svojstvo jeste da u njemu ukažu na rascep, oštar prekid (nevidljivo povlačenje traga) kojim se unutrašnje večno vraća spoljašnjem, dok se u njemu upućuje na moć davanja značenja, a kao svoje poreklo, odmak koji ga uvek od toga udaljava.
+ + Razlika: neistovetnost istog, pokret odstojanja, ono što nosi odnoseći, postajanje prekida. Razlika nosi u svom prefiksu zaokret u kojem svaka moć davanja smisla traži svoje poreklo u odmaku koji ga od tog porekla udaljava. ,,Odgađanje” razlike izneseno je pismom, ali ono nikada ne upisuje to odgađanje, naprotiv, zahtevajući od te razlike da ona na koncu ne upisuje, da, budući postajanje bez upisivanja, opisuje prazno mesto nepravilnosti koju ni jedan trag ne ustaljuje ( ne uobličuje) i koji je, povučen bez traga, omeđen samo neprekidnim brisanjem onoga što ga određuje.
Razlika: ne može biti do razlika govora, govorna razlika, koja dopušta da se govori, ali da pritom ona sama ne dolazi u jezik direktno – ili u njemu dolazeći, i tada nas šaljući u nepoznato/nepoznanicu neodređenosti pri svom zaokretu, koja se ne da neutralizovati. Govor koji se uvek unapred, u svojoj razlici, opredeljuje za potrebu pisanja. Pisanje: potez bez traga, pismo bez zapisa. Potez pisanja neće stoga nikada biti jednostavnost poteza koji je u stanju da se povuče pobrkavši se sa svojim tragom, već razilaženje od kojeg započinje ne započinjući potraga-prekid. Svet? Tekst?

Prevod s francuskog Ivana Velimirac


Preuzeto sa sajta Libreto


Нема коментара:

Постави коментар