недеља, 13. новембар 2016.

Frank Dexter, Razgovor sa Sotonom


Apokalipsa, Gabor Urban


Duhovit i vispren esej o temi uloge prosvetiteljstva, modernizma, tehnologije.


Kako da vas oslovljavamo?

– Zvali su me raznim imenima, od “Princa Tame” do “Luèonoše” (Lucifera): kontradiktorno, zar ne? Naravno, više mi se sviđa druga titula, i drago mi je da sam napokon prepoznat kao tvorac
prosvetiteljstva. Skorašnja klevetanja prosvetiteljstva i svega što ono znači najviše me vesele, ništa me ne čini ponosnijim od sveopšteg osporavanja mojih dostignuća.
     Svojevremeno su me zvali i “Velikim Obmaniteljem” te “Ocem Laži”, ali, verujte mi, ja mogu govoriti jedino istinu, siguran sam da mi to zameraju. Zapravo, ja sam jedina osoba kojoj zaista možete verovati.


Ali nepriznavanje prosvetiteljskog projekta počiva, barem što se tiče “postmoderne”, na njegovom navodnom neuspehu. Pokušaj da “se svet urazumi” vrlo je brzo propao. Tako barem ja to razumem, je li to pogrešno?

– Bojim se da ste žrtva elementarne obmane. Prosvetiteljstvo, kakvom ja težim, nije uopšte doživelo
neuspeh. Nestanak verodostojnosti ideja Razuma, Napretka, i tako dalje, važan je trenutak samog prosvetiteljstva. Kada god propadne vera, ljudi nauče nešto o sebi, i malo se približe spoznavanju
mene. Prosvetljenje koje donosim nije direktno povezano s Razumom ili Napretkom, kako vi to zamišljate, ali zasigurno ima veze sa Spoznajom. Zato – kada otkrijete da se zavaravate i da ste uronjeni u beskrajni ponor očaja – je to trenutak prosvetljenja: odjednom vidite svetlo, samo što ono što ja nazivam svetlom vi doživljavate kao tamu.

Prečice prema obilaznicama

U prijašnjem ste intervjuu definisali Pakao kao mesto na kom ljudi zapravo dobiju ono za čime su težili samo da bi otkrili kako je upravo to ono čega su se oduvek bojali. Je li tako?

– Tako je!

Kažete da ljudi već poznaju vaš projekt? Kako?

– Svako, ako je iskren, veruje u mene. Mnogi ljudi ne veruju u “Boga”, a čak i najtvrdokorniji ateisti predobro znaju da je Đavo nešto drugo. Moj je rad teško zanemariti, osobito u svakodnevnom
iskustvu. Ja sam uvek tu kada stvari krenu loše (za razliku od Boga, koji nikad nije tu kada ga trebate). Zbog toga nemam potrebu dokazivati svoje postojanje ili ga opravdavati. Za sofisticirane, naravno, ja sam samo koncepcija, bez “referencije” izvan jezika, a ko sam ja da se s tim ne bih složio? Ja ne svojatam takve ontologijske tvrdnje.

A vaš cilj? Kako biste ga opisali?

– Ako to želite prikazati kao ideologiju, pretpostavljam da biste mogli reći kako je sotonizam u
osnovi sve ono što stalno očekujete, ali se nikad ne usuđujete zamisliti. Objektivni duh otpora ljudskoj volji, manifestovan kroz bilo šta: zapreke, frustracije i teskobe. To je neprijatelj planova s najboljim namerama i svih fiksiranih zamrznutih identiteta; to je bezosećajnost gluposti sveta. Ukratko, sotonizam je rešenje zagonetkeistorije, ali ne želi da se to zna. Da budem manje pretenciozan, rekao bih da samo stvaram za one koji, čini se, žele moj rad.

Cilj je, očito, prouzrokovati patnju. To može zvučati vrlo pojednostavljeno, čak banalno. Ali verujte mi, to je neuporedivo složenije nego što možete zamisliti. Mogli biste reći da takav iskaz pokriva mnoštvo grehova. Beda, bol, teskoba, očaj – to je moje područje, i ono uvek raste i čak postaje sve raznolikije. Bez stalne promene i ekspanzije, ljudi bi uskoro bili zadovoljni postojećim stanjem. Moram dalje pronalaziti načine da to sprečim.U tome je problem s ljudskim bićima: prelako mogu biti sretna. Znam da vas to možda iznenađuje, ali to je zato što se služite mojim idejama. Moj je cilj možda jednostavan, ali zahteva sve složenije metode.

Tehnologija, na primer, za koju znam da ćete me uskoro pitati, pokazuje sve veću složenost, ali je zasnovana na odlučnosti da se stvari pojednostave: “tehnički” znači da je nešto sastavljeno s izabranog aspekta, sažeto iz složenijeg konteksta. Kada je reč o tehnologiji, reč je o marljivom pojednostavljivanju, često uvelike vođenom željom za poretkom i predvidljivosti, koje proizvodi nešto složeno i – nepredvidljive posledice. To je vrsta strasti prema prečicama koje vode golemim i nepovratnim obilaznicama. Ukratko, to je moj posao. Rečeno je da zavodim ljude na pogrešan put. Pa, to baš nije potpuno istinito. Ponekad ih pokorno ostavljam da idu zadanim smerom. Ja jesam subverzivan, uistinu, ali morate shvatiti da su moje subverzije potpuno nepristrane. Ako priželjkujete red, pronaćiću način da ga pokvarim uz pomoć zloduha; ako želite slobodu i raznolikost, pobrinuću se da vas vlastita dela dovedu u klopku nepodnošljive monotonije. Vidite, za mene poredak i nered zavise o zahtevima situacije I mogućnostima koje stvaraju kako bi ljude učinili nezadovoljnima.
Sve tehnologije, zato, zasnovane na apstrakciji, po vlastitoj se “prirodi” podvrgavaju okrutnoj ali
objektivnoj vlasti Zakona Sodome. Uprkos svim samopouzdanim ekstrapolacijama tehnofuturista (i
distopijskim/utopijskim fantazijama, takođe), tehnologija teško može funkcionisati – barem ne onako kako biste vi to želeli. Privatno to zna svako, ali službeno to je uvek moguće prevideti zbog selektivne percepcije kojom sam vas obdario. Kada je o tehnologiji reč, to je učenje zaboravljanja stvari, tako da bih vas kasnije mogao podsećati na njih.

Ja ne “iskušavam” ljude

S obzirom na popularne predodžbe, biste li rekli da je sotonizam religija?

– Ne bih trebao isticati da nemam ništa s bilo čime što izvode ludi samostilizovani “sotonisti”: ne možete ozbiljno zamisliti da me imalo zanimaju crni sabati, kanibalizam, perverzni seks i slično? Upravo suprotno, zanima me ono što biste trebali nazvati “pozitivnim” vrednostima koje ćete pronaći u mom radu. Ja ne “iskušavam” ljude. To je vrlo slaba osnova za delovanje. Duboko ukorenjena verovanja, konceptualni okviri, moralna uverenja, pretpostavke o stvarnosti uzete zdravo za gotovo – to su moji uticaji na ljudsko delovanje, a ne osetilni apetiti i hirovi. Nemate pojma kako je teško izbaciti bol i teskobu iz potrage za čistim užicima.

Ono što svi želimo znati jest: zašto ljudi rade za vas?

– Imaju najbolje namere, naravno. Ja tražim mnogo od svojih ljudskih izvora, ali su moji zahtevi prilično specifični i ugovorni. Duše su ovih dana prilično jeftine na tržištu i iznenadile bi vas niske cene koje se traže. Regrutovanje nije problem.

Moj posao nije tako lep kako to može zvučati. Iskreno, u poslednje sam vreme zaista pod stresom. Radim napornije nego što sam stolećima radio, koliko se sećam, i ne mogu se osloboditi osećaja da je moj posao izgubio mnogo svoje privlačnosti. U prijašnjim je vremenima postojao osećaj ponosa kada bih uspeo dovesti neku jadnu dušu u Pakao. Danas one dolaze u krdima bez mog velikog truda. Ponekad se pitam jesam li još uopšze potreban. No, prizor svih mojih mušterija koje se same uništavaju u moju korist obično obnavlja moje samopouzdanje.

Uloga intelektualaca u ljudskoj nesreći

Kakvu ulogu imaju intelektualci u vašem projektu?

– Ona je bila prilično važna u prvim etapama procesa, ali nije potrebno imati ih toliko. No, najpre moram nešto razjasniti. Ono što odlikuje intelektualce s moje tačke gledišta nije sama inteligencija. Funkcija koju oni za mene obavljaju ima mnogo više veze s njihovim sofisticiranim nivoima gluposti, nego s njihovom pameću. Smatram da “inteligencija” za vas može biti kompleksan koncept i da glupost smatrate uvredljivom, ali za mene je inteligencija prilično jednostavna, dok je glupost doista čudesno dostignuće. Inteligentni ljudi mogu raditi naporne mentalne trikove; to zahteva mnogo discipline i okretnosti, nešto poput sinkronizovanog plivanja. No, glupost je sposobnost na znatno višem stupnju: to znači upotrebiti inteligenciju refleksivno – okrečući je protiv sebe same (poput sinkroniziranog utapanja, na primer). To je nešto za što inteligentni ljudi nisu sposobni. No, intelektualce to neodoljivo privlači, i zbog toga me posebno zanimaju, I zbog toga mogu toliko mnogo ponuditi.

Na koga mislite kada kažete “intelektualci”? Tu je kategoriju teško definisati.

– Moja je definicija praktična. Intelektualci su svi oni čija materijalna egzistencija zavisi o idejama.
Intelektualci se, kakogod ih definisali, razlikuju od drugih u trenutku kada počinju sticati stalno zanimanje za ideje. Kada jednom ideje – pojmovi, kategorije, reči– steknu vrednost veću od njihova pukog “značenja” i “referencije” (što može zadovoljiti ne-intelektualce), tada ja mogu nastupiti i pokrenuti stvari. Intelektualci, naravno, okrivljavaju same ideje za zločin koji je njihova upotreba tih ideja učinila mogućim. Zbog toga provode mnogo vremena naporno pokušavajući ukinuti jednu ideju za drugom. To znači biti “radikalan”: pokušavati se rešiti “značenja” reči.

Zbog toga se reči stigmatizuju, diskredituju i ukidaju. Cela poglavlja rečnika već više od dvadeset godina izvrgavaju se ruglu i stavljaju pod navodnike – “Humanost”, “Priroda”, “Stvarnost”, “Istina”, i tako dalje. No, značenja se menjaju i razlog zabrane se zaboravlja, pa se ideje iznova pojavljuju pod različitim imenima. Želeći iskoreniti omrznute pojmove, intelektualci su sve više morali ići i dalje od toga da rečima oduzmu njihova značenja, morali su ukinuti mišljenje kao takvo – a to me jako zanima.

I to čak nije najbolji deo priče. Očajnička potraga za “novim” idejama i načinima mišljenja (izbegavajući značenja reči) nije samo obično ludilo nekolicine profesionalnih teoretičara. Ta mahnita želja za zaboravom, ta istinska volja da se poriče negativnost, ako to smem tako reći, omogućuje milionima ljudi da čeznu za vlastitim prokletstvom. Bez tog neprekidnog holokausta ideja što ga provode intelektualci, što mislite kako bih mogao nagovoriti toliko mnogo inteligentnih ljudi
da prodaju svoje živote za nekoliko znakova.

Intelektualci, naučnici i umetnici, posebno u dvadesetomveku, toliko su mnogo pridoneli ljudskoj nesreći da je teško zamisliti šta bi se još moglo učiniti. No, uvek postoji prostor za usavršavanje.

Modernistički rat

Koje je vaše stajalište s obzirom na pitanje modernizma postmodernizma? Je li sotonizam postmoderan?

– Zasad je modernizam dugotrajan projekt, usmeren na destrukciju i zamenu prirodnog sveta i društvene egzistencije, koji je bio vođen pod okriljem različitih pozitivnih ideala jedne ili druge vrste: napretka, na primer. No, diskreditovanje i ukidanje svih etičkih, spoznajnih i estetskih vrednosti također je bio bitan I stalan deo modernističkog projekta: razum, istina, priroda, humanost, individualnost kao kategorije morale su biti srušene: to je uloga “prosvetiteljstva”. Zato je današnji izazov sledeći: kako nastaviti taj bitno destruktivan projekt bez pomoći ikakvih iluzornih kategorija koje bi ga mogle učiniti moralno prihvatljivim, intelektualno jasnim i estetski uzbudljivim? Kako je, drugim rečima, moguće nastaviti s istrebljenjem prirode, života, ljudske vrste, društvenih odnosa, jezika, misli i svega drugoga kada se sumnja u spomenute kategorije. Danas je jasno da je modernizam u celosti negativan projekt. Sada je zasigurno vreme da taj negativitet stekne vlastitu pozitivnu sliku.

No, zašto modernizam želi razoriti prirodu?

– “Modernističko” je stajalište izvanredno po svom apstrahovanju: izabiranju nečega jednostavnog, što uvek znači zaboravljanje nečega drugog. Modernizam je apstrahovanje na delu – zaboravljanje kao praktičan program.

Modernizam nije u ratu samo s prirodom nego I s društvom, zapravo je protiv bilo čega na šta možemo, zbog bliskosti i sigurnosti koju pruža, primeniti pojam “prirodnosti”. Modernizam je obavezanost na nesigurnost i promenu zbog njih samih, a ideju ograničenosti smatra nepodnošljivom. Sve treba slomiti da bi se poboljšalo. Priroda također mora biti redefinisana u skladu s idejom “evolucije” tako da njezina destrukcija također postaje “prirodna”. Osećaj da priroda nije dovoljno dobra zaista proizlazi, kako sam rekao, iz potrebe da nadomestimo pojmovima ono na što se oni odnose, što je neka vrsta prevare – modernizacija je praksa uklanjanja dokaza. Modernizovati stvari, dakle, znači pojednostavniti ih. Postmodernizam je samo rašireni osećaj da se u tome napokon uspelo.

Pojam “budućnosti”, koji vas toliko zaokuplja, pokazuje kako vas zavodi ideja promene. Pričajući o
budućnosti kao o mestu kamo idete i pokušavajući steći ugled time što ćete tamo biti pre drugih – samo prizivate razočarenje. S obzirom na to da se budućnost uvek poziva na svoju različitost (kao nešto što je drugde, osporavajući prošlost), sadašnjost je prepuštena meni. Zaista ne postoji takvo mesto kao što je budućnost.

Ljudsko telo je dosadno

Po čemu se vaš pristup pitanju Budućnosti Prirode razlikuje od ostalih u recentnim raspravama o toj temi?

– Kao prvo, moj rad je neprestance ometala priroda – posebno ljudska priroda. Sve što pridonosi njezinu ukinuću ili barem smanjenju njezina upletanja, dobrodošlo je. Priroda je sve ono što je izvan mog dohvata. Pristupati mogu jedino putem ideja i uverenja, preko kojih utčem na ljudsko delovanje. Um je sredstvo kojim se koristim za telesnu patnju: to je njegova funkcija. Svi delovi “prirode” koji tome smetaju (ili nisu uporabljivi za tu svrhu), moraju biti nekako uklonjeni.

Najviše nas zanima kako vidite tehnologiju.

– Postoje dva oblika istog procesa. Kao prvo, ono što zovete “umom” mora biti ukinuto; na tom se području već dogodio osetan napredak. Kao drugo, telo treba korenito restruktuisati i ukinuti u njegovu sadašnjem obliku. Informacijske i komunikacijske tehnologije pobudile su golem entuzijazam, a genetički inženjering izaziva strah. Internet vas uči da je informacija istinska životna sila, a genetika vas je naučila da život zaista smatrate samo informacijom. Prijašnje praznoverno poštivanje života sada je moguće transformisati u puku apstrakciju: “znakove”.

Zašto telo mora biti ukinuto?

– Suočimo se s time, ljudsko telo je dosadno. Odeća, kozmetika, tetovaža i rezanje potvrđuju univerzalnu želju da se preoblikuje sve što priroda održava reprodukcijom: spljoštene dečije glave u Južnoj Americi, vezana stopala devojčica u Kini, i tako dalje. Vi se ljudi oduvek igrate vašim telima. Kako se ono može preustrojiti, vekovima mući utopiste. Biotehnolozi neće dati vašim potomcima krila, rogove i ticala ili još nezamislive organe i sposobnosti (kao da već nema previše organa!). Biće moguće radikalno pojednostavniti osnovni dizajn.

Ljudski živčani sistem neverojatno je sofisticiran aparat za patnju. Njegova sposobnost – kao stroja za proizvodnju jada, bola, frustracije, teskobe i nesreće – ostaje nenadmašena u prirodi. Njegov je potencijal, pak, neposredno povezan s njegovim fizičkim i društvenim okružjem. Te se ograničenosti uveliko mogu tehnološki svladati, ali usavršavanje je imperativ.

Moja je briga kako se osloboditi tela a da se sačuva i pojača sposobnost bola, nelagode i drugih
esencijalnih obeležja onoga što nazivate svešću. Ono na čemu trenutačno radim jest postupni prelazak Života u nešto novo. Donedavno je život bio nužna pripremna faza za smrt, razdoblje za programiranje svih informacija i iskustava koja će vam trebati nakon života. Sada je postao tehnički zastareo. S novim nivoima  ubrzanja, primanje (download) individualno oblikovanog paketa večnog prokletstva može biti gotovo trenutačno. Zato više nije preko potrebno da ljudi budu, strogo uzevši, “živi”’ pre smrti.

Ukinuće sveta

To je Virtuelni Pakao o kojemu smo tako mnogo čuli?

– Tako je. Danas postoji opšti sporazum da Zemlja i sav život na njoj nisu više potrebni.

Ako imamo digitalnu kopiju sveta, izvornik možemo izbrisati. Oslobođena ličnih identiteta, koji zavise o pohranjenoj memoriji i koji uzalud troše vreme i prostor, osetilna se iskustva mogu steći kada to bude potrebno, usput, da se tako izrazim. Bez odvraćanja pozornosti na izvanjske pojave, i bez mogućnosti povratka, um će biti sposoban nastavati stvarnost koju je sam stvorio. To je pravi smisao dobrog starog Pakla: živeti zauvek sa svime što ste želeli zaboraviti; to će uskoro biti omogućeno svakome i posvuda.

Moguće je predvideti neke nove uzbudljive mogućnosti. Zamislite svet u kom ispunjenje svake želje može biti smesta onemogućeno, gde je zaista moguće jamčiti da će svaka želja biti tako oblikovana da bude usklađena sa sredstvima vlastita  nezadovoljenja, gdje će se svako očekivanje smesta i neočekivano onemogućiti.

Tehnologija može stvoriti takav svet, jer bi on trebao biti pod potpunim nadzorom, što je u skladu s prirodom tehnologije. Kako je drukčije moguće ostvariti žudnju za smislom (za određenim skladom ljudskog uma i njegova okružja, koja potiče naučni i tehnološki napredak) nego tako da se svet zameni svetom koji je stvoren kako bi savršeno odgovarao ljudskom umu? Ne bivajući više “nepojmljivi” univerzum, taj bi svet trebao stvarnost kao takvu izjednačiti sa svakodnevnim iskustvom: samo bi tako svet prvi put napokon imao smisla.

To ukinuće sveta je spoznaja koju nam donosite?

– Svi će živeti u vlastitim kibernetičkim senzorijima, gde je stvarnost sve ono što je moguće iskusiti. A iskusiti stvarnost znači patiti. To je zaista radikalna slika budućnosti. Temeljni smisao prosvetljenja
nije stvoriti zadovoljstvo, nego potkopati sve glupe sigurnosti postojanja, sve učiniti problematičnim
– sve pretvoriti u problem. Ukratko, učiniti život nepodnošljivim, a “svakodnevni život” nemogućim.
Intelektualci su se teoretski opredelili za to; svaki napredak u znanju produbljuje tajnovitost
i zbrku postojanja. Tehnologija je to prosvetljenje u praksi.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević

Pod naslovom An interview with Satan objavljeno u zborniku FutureNatural, ur. George Robertson i drugi, Routledge, London i New York, 1996.
izvor




1 коментар:

Анониман је рекао...

Izvanredan esej!
pesnik u prolazu

Постави коментар