уторак, 21. јун 2016.

Harold Šonberg, Franc List








Harold Šonberg


Izvođački stil





Postoje nekoliko dobrih izvora koji nam govore kako je List zvučao od 20-ih godina 19. veka. Karl Černi je tvrdio da je List svirao prirodno, prema osećaju. Kritike njegovih koncerata ukazuju na to da je svirao sa neverovatnim sjajem, snagom i preciznošću. Imao je neverovatnu mogućnost da drži jedan apsolutni tempo, koji je možda rezultat njegovog vežbanja sa metronomom na kome je insistirao njegov otac. Njegov repertoar u to vreme sadržao je komade u stilu "Bečke škole", kao što su Humelovi koncerti i dela njegovog učitelja Černija. Na koncertima je često pokazivao svoju moć improvizacije.




Posle smrti Listovog oca 1827. godine i njegovog povlačenja sa scene, List je postepeno razvijao svoj sopstveni stil. Jedan od najdetaljnijih opisa njegovog sviranja potiče iz dnevnika majke Valerije Boasje (zima 1831/2. godine) koji kaže:



"Sviranje gospodina Lista sadrži opuštenost, osećaj slobode, ali čak i kada postane energičo u fortisimu, ono je i dalje bez grubosti. On iz klavira izvlači tonove koji su čistiji, sočniji i jači nego što bilo ko može da proizvede; njegov dodir ima neodoljiv šarm. On je neprijatelj naduvenih i kontrolisanih emocija. Više od svega, on želi istinu u muzičkom raspoloženju i zbog toga on pravi psihološke studije o tome kako da ih prenese. Dakle, jak izraz je često praćen osećajem umora i utučenosti, nekom vrstom hladnoće, jer je to način na koji priroda funkcioniše".



Verovatno je na njega uticala Paganinijeva sposobnost privlačenja pažnje masa, pa je na koncertima njegova emocionalno živa prezentacija muzike retko bila ograničena samo na zvuk. Njegovi izrazi lica i gestovi podražavali su karakter onoga što je svirao, pa je zbog toga neretko ismejavan u štampi. Takođe je ponekad uzimao previše slobode po pitanju teksta. Berlioz nam govori kako je List dodavao kadence, tremola i trilere dok je svirao prvi stav Betovenove "Mesečeve sonate" i stvarao dramatične scene menjajući tempo od veoma sporog, do veoma brzog. U svom pismu upućenom Žorž Sand sa početka 1837. godine, List priznaje da je to radio sa ciljem da stekne veći aplauz i obećao je da će ubuduće pratiti i duh i tekst kompozicije koju izvodi. Međutim, dugo se raspravljalo u kojoj meri je on ispunio to obećanje.







Poigravanje Bahom



Jedna epizoda iz 1844. možda će objasniti zašto muzički „čistunci” nisu voleli Lista. Na jednom koncertu neki ljubitelj klasike ga je prekorio jer je Bahov Preludijum i fugu u a-molu svirao kičasto. List mu je pokazao tri načina sviranja tog komada. Prvi je bio jednostavan i uzdržan, „kako ga je verovatno i sam autor zamislio”, objasnio je Franc. Drugu verziju odsvirao je „uz neznatno živahnije pokrete i u modernijem stilu”. Onda je zapalio cigaru i kazao: „A sad evo verzije koju bih svirao za publiku - da je zapanjim, kao kakav šarlatan.” I odsvirao je komad, kako nam ushićeno pomenuti ljubitelj prenosi, sa svim „naprednim, neverovatnim i čudesnim” odlikama jednog virtuoza.

U grupi kompozitora romantičara Listu pripada zanimljivo mesto. Bio je pijanista koji se kao malo ko decenijama održao na vrhu evropske reproduktivne umetnosti. "Pijanistička karijera Franza Liszta je nešto najčudesnije što je zabeležila muzička istorija" (Turkalj).



Rođen je u Rajdingu u Mađarskoj kao sin upravnika imanja grofa Esterhazi-ja. Prva muzička znanja dobio je od oca, da bi kasnije studirao klavir kod čuvenih nastavnika Černija i Salijerija. Kao dečak od 6 godina postizao je senzacionalne uspehe u Evropi. Želeo je da studira klavir u Parizu, ali kao stranac nije primljen. To ga nije sprečilo da ostane u Parizu i da radi sam. U Parizu je upoznao Shopin-a koji mu je kasnije bio lični prijatelj i čija je dela izvodio sa velikim uspehom.



Ime Franz Liszt-a vezano je za stvaranje programske muzike. On je tvorac simfonijske poeme - oblika koji ima čisto programski karakter. Takvo delo je "Preludij" pisan po La Martinovoj poemi. Napisao je 13 simfonijskih poema. Pored ovih, napisao je dve simfonije "Faust" i "Dante", dva velika oratorijuma "Sveta Cecilija" i "Sveta Jelisaveta". Kao kompozitor, veliku pažnju je posvetio klaviru. Sam je pisao kompozicije za svoje nastupe, tako da su te kompozicije bile briljantne i tehnički izvanredno teške. Među njima se ističe sonata h-moll, 12 velikih etida, 19 mađarskih rapsodija, od kojih je najpoznatija druga. Napisao je i 2 klavirska koncerta, od kojih je popularniji Es-dur.

Pored kompozitorske i pijanističke delatnosti, Liszt je bio priznat kao izvrstan organizator, pristalica i propagator mladih i neafirmisanih umetnika.







Prilikom svoje prve turneje po Nemačkoj, Franz Liszt je imao dva uzastopna koncerta u jednom malom gradiću. Kada se prve večeri pojavio u dvorani bilo je prisutno svega desetak ljudi. Savladao je svoje razočarenje i obratio se prisutnima: "dame i gospodo! Srećan sam što vas vidim i obećavam da ću vam svirati kao nikada ranije. Ali, ova sala je suviše velika i hladna za naše malo društvo. U salonu hotela u kojem stanujem ima odličan klavir i ja predlažem da vam tamo, i u prijatnoj atmosferi sviram dokle god to želite." U hotelu Liszt je za celo društvo naručio bogatu večeru sa šampanjcem i onda je na opšte ushićenje svojih slušalaca svirao do zore.



Koncert idućeg dana bio je rasprodat i mnogi građani su ostali bez karata. Među mnogobrojnom publikom te večeri bilo je i razočaranih lica. Oni su svakako očekivali nešto više. Ne samo muziku.

Svakako da je svetska slava koju je Liszt uživao doprinela tome da na bečkom dvoru nije dospeo u nemilost zbog jedne male nezgode. Udubljen u muziciranje Liszt je na zahtev prisutne publike kao "bis" odsvirao "Rakoczy - marš", kompoziciju o mađarskom junaku - borcu za slobodu, koje je delo, iako nezvanično, bilo zabranjeno na austrijskom dvoru. Car Franjo Josip pozvao je posle koncerta Liszta kod sebe i kroz razgovor hteo da mu nekako neprimetno da do znanja kakvu je grešku učinio, rekavši: "ja Vam se najlepše zahvaljujem na lepom maršu. Samo kod nas se on izvodi vrlo retko!" Liszt se poklonio: "Carska visost! Ja se veoma radujem, da sam pogodio Vašu najvišu želju!"

Na jednom koncertu na ruskom dvoru Liszt je iznenada prekinuo sviranje kada je car nešto glasno govorio svom ađutantu. Kada ga je car prekorno upitao zašto je prestao da svira, Liszt mu uz učtiv poklon reče: "Kada vladar govori, sluge moraju da ćute." (Slična anegdota pripisana je i Antoniju Vivaldiju prilikom koncertiranja na dvoru jednog kardinala.)







Jednom je Liszt bio pozvan da diriguje u Altenburgu. Na probi oboista je svirao uvek suviše glasno. Konačno se Liszt naljuti: "Zar Vi uopšte ne znate da svirate piano?" Muzičar mu skromno odgovori: "Eh, gospodine doktore, kad bi ja znao da duvam piano, ne bi bio u Altenburgu."

Na molbu prijatelja Liszt je pristao da sasluša jednu mladu damu. Kada je završila sviranje na klaviru ona puna očekivanja pogleda u starog maestra. Ovaj joj priđe, očinski joj pomilova glavu i reče blago: "Drago dete, udajte se!"



Za vreme jednog bogatog prijema, kog je Liszt priredio svojim prijateljima, jedan gost ga upita zašto se on kao kompozitor tako uzvišenih dela kao "Dante - simfonija" ili "Faust - simfonija" spustio tako nisko da piše i potpurije i fantazije na teme drugih autora. "E moji dragi, da sam samo pisao "Dantea" ili "Fausta" sigurno ne bih bio u mogućnosti da vam danas serviram pastrmke i šampanjac na ledu."

Stari gospodin Franz Liszt nije znao kako se rukuje novom štipaljkom za kocke šećera, te je prstima stavio šećer u svoju šoljicu za čaj. Otmena domaćica kod koje je taj čaj bio služen, odmah je dala slugi mig da donese novu kutiju sa šećerom za ostale goste. Liszt je mirno prešao preko ove netaktičnosti domaćice, ali kada je popio svoj čaj, skupocenu šolju je bez reči izbacio kroz otvoren prozor.



GROM, MUNJA, HIPNOZA, SEKS








Kada je LIst svirao, prisutne dame su umesto cveća, na podijum bacale svoj nakit. Izbezumljeno su vrištale, a ponekad padale u nesvest. One koje su ostajale pri sebi, gurale su se oko pozornice, ne bi li izbliza gledale lice ovog uzvišenog čoveka. Jedna dama je negde pronašla opušak Listove cigarete i do smrti ga nosila u nedrima. Druge su odnosile izuzetno vredne relikvije, kao što su pokidane klavirske žice. Ovo su stavljale u ramove i tretirale kao svetinju. Kada je List svirao, to nisu bili koncerti, već saturnalije. ...



... Hajne priča kako je prisustvovao koncertu na kojem su se dve mađarske grofice potukle oko Listove burmutice, pale su na pod i tukle do iznemoglosti.

List je bio svestan utiska koji je ostavljao svojim sviranjem, a pokatkad bi ovome dodao i malo dramatičnosti. Umeo je da zaplaši publiku. Jedan Englez, izvesni Henri Rivs, slušao je Lista u Parizu, i zapisao svoja sećanja na ovaj koncert na kojem je veliki pijanista imao želju da se prikaže u punoj svetlosti:



Listovo lice je imalo izraz agonije, a povremeno bi se pojavio srećan osmeh; tako nešto nisam nikada video na licu živa čoveka, sem na platnima starih majstora koji su slikali našeg spasitelja; rukama je preletao preko klavijature, ispod mene je zemlja podrhtavala, a publika je bila obavijena muzikom. Odjednom su ruke i telo umetnika klonuli. Onesvestio se, pridržao ga je prijatelj koji je okretao stranice nota. Obuzeti histerijom, pritrčali smo da ga iznesemo. Svi smo bili pod utiskom ove užasne scene. Sedeli smo, jedva dišući, prestravljeni, a onda se pojavio Hiler i obavestio nas da se List povratio i da je, manje više, dobro. Odveo sam gospođu de Kirkur do njenih kočija, oboje smo se tresli, a tresem se i sada dok ovo pišem. ...







... Postojao je samo jedan muzičar koji je na publiku ostavljao snažniji utisak od Lista. Paganini. Njegovo ponašanje na koncertu Listu je poslužilo kao uzor. Paganini je imao svoj pariski debi u Operi 9. marta 1831. godine, i List je bio u publici (zajedno sa Gotjeom, Žaninom, Sadovom, Delakroa, de Miseom, Rosinijem, Oberom, Hajneom i svima violinistima što su boravili u Parizu). List je ostao nem. Prvi put je video pravog šoumena na delu (i jednog od najvećih virtuoza u istoriji). Paganini je imao presudan uticaj za njegov dalji život, i List je odlučio da nadmaši Paganinija; da na klaviru stvori jednako virtuozne efekte.


Na njega je uticao i Šopen, kojega je List prvi put čuo sledeće 1832. godine. Od Šopena je List naučio da klavir može postati sredstvo za prefinjeno izražavanje, ali isto tako i instrument za bravurozno sviranje. Paganini je prokrčio put za transcedentalnu bravuroznost, a Šopen za poetičnost, stil i finese. List je sve ovo objedinio. ...



... Koncertiranje nije bila njegova najvažnija preokupacija u životu. Na vrhuncu slave, 1847. godine prestao je da koncertira i više nikada nije nastupio kao plaćeni umetnik. To ne znači da se prestao pojavljivati na koncertima. Gotovo do kraja života je izlazio pred publiku. Laskanje i obožavanje publike njemu su bili neophodni koliko i vazduh koji je udisao. Međutim, najčešće je svirao u dobrotvorne svrhe. Sve više vremena je provodio dajući časove, a isto tako je ozbiljno shvatao dužnost muzičkog direktora vajmarskog dvora koji je, zahvaljujući njemu, postao centar muzike budućnosti. Tu se sve vrtelo oko Vagnera. Vajmar je bio svetilište u koje su hrlili svi daroviti svetski muzičari - pijanisti, kompozitori, violinisti, pevači, dirigenti. O svima njima je List vodio računa. Kako je uopšte nalazio vremena za komponovanje? Međutim, ipak je nalazio. Celog života je bio izuzetno produktivan, i ogromno mnogo je ostavio. Pogledajmo samo šta je dao - originalne klavirske komade, simfonijske poeme, razna horska i orkestarska dela, transkripcije, aranžmane, koncerte, pripremao je izdanja dela drugih kompozitora. Jedan pogled u katalog Hamfrija Sirka u Grove’s Dictionary izaziva vrtoglavicu. Moramo se zapitati kako je List nalazio vremena samo da zapiše sve te note, a još uz to i da komponuje. A tu su bili i časovi, koncertiranje, pisanje kritika i ogromna prepiska. ...







... Kada je bila muzika u pitanju, izgleda da nije postojalo ništa što on nije mogao da učini. Kao dirigent nije bio izuzetno zapažen, mada je Vagner jednom prilikom, kada je List dirigovao njegovog Tanhojzera, napisao: “Sa zaprepašćenjem sam osetio da tu stoji moje drugo ja. Ono što sam osećao komponujući ovu muziku, List je osećao dirigujući”. List je umeo da stvara takva čuda da bi ga u nekom drugom vremenu sigurno spalili na lomači kao vešticu. Bio je u stanju, pošto samo jednom čuije neko delo, da ga odsvira ne gledajući u note. Potpuno je bio zbunjen Persi Gečijus, američki kompozitor i teoretičar: svirao je Listu svoju sonatu i tada, ostaje bez reči - List je seo za klavir i ne gledajući u note počeo da mu pokazuje kako da bolje izvede neke pasaže.



Bez sumnje, List je bio najsposobniji čitač s lista koji je ikad živeo, i svi muzičati 19. veka ostavili su mnoga svedočanstva o ovoj njegovoj sposobnosti. Jednom je Mendelson kod Erara pokazao Listu svoj klavirski koncert u g-molu, u rukopisu koji je bio veoma nečitak. Međutim, List ga je s lista odsvirao “na najbolje mogući način, kako niko drugi ne bi bio u stanju”. Ovo je Mendelson ispričao Ferdinandu Hileru, koji nije bio iznenađen pošto je “iz iskustva znao da List najbolje svira prvi put, jer ne poznajući delo, nema vremena na za šta drugo. Već pri sledećim izvođenjima tih dela on je uvek morao da doda nešto, onako za svoju dušu”. Dobro je poznata priča kako je List odsvirao Grigov Klavirski koncert u a-molu s lista. Međutim, postoji jedna druga manje poznata priča. Reč je o Grigovom prvom susretu s Listom 1868. godine. Sa sobom je bio doneo jednu od svojih violinskih sonata, međutim treba imati u vidu da je i sam Grig bio više nego dobar pijanista: “Moram pomenuti (pisao je Grig) da on dotle nikada nije ni čuo ni video ovu sonatu, a da je, pored toga, tu bila upisana i violinska deonica, negde iznad, negde ispod, ali nezavisno od klavirske. I šta je List učinio? Svirao je sve, i drvo i grane, violinu i klavir, i ne samo to, svirao je punije i šire. Stalno se čula violina, upravo gde treba. Bukvalno je ležao na klavijaturi, ne ispuštajući nijednu notu, a kakvo je to sviranje bilo! Veličanstveno, prelepo, genijalno, izuzetno jasno. Mislim da sam se od uživanja smejao - smejao kao dete”. ...



... Interesantna je, a istinita, Hilerova primedba o tome da je List neko delo prvi put najbolje svirao. Činjenica je da je List s lakoćom svirao i dosađivao bi se ukoliko ne bi dodavao po nešto, tek toliko da zadrži svoju pažnju. Nikada nije mogao svirati dela onako kako su napisana, izuzev kada je kao poslušan dečak svirao Berliozu sonatu Hammerklavier. U poodmaklim godinama, on je sebi prebacivao zbog ovakve slobode (Šopen je primetio: “Morao je u sve da se meša”), ali ni tada nije mogao s tim prekinuti. Na svom vrhuncu, između 1840. i 1850. godine, mora da su klasična dela u njegovoj interpretaciji bila potpuno neprepoznatljiva, i Salaman ga je zbog toga blago prekorevao. “Retko ga je zadovoljavalo neko umetničko delo samo za sebe; morao je da ga aranžira, često u tome preterujući... Koliko god veličanstveno bilo Listovo sviranje, delima takvih majstora kao što su bili Betoven, Veber i Huml ipak nije bilo potrebno dodavati bilo
kakve ukrase”. Joahim, nemački violinista, oduševljeno je sarađivao s Listom izvodeći sonate. U tome je uživao, ali jedino ako su svirali novo delo. Jer, samo tada je List svirao ono što je napisano. Inače, prilikom drugog ili trećeg sviranja, List bi jednostavne pasaže transponovao u oktave ili terce, ili pretvarao obične trilere u sekste. ...







... Što se tiče repertoara, List je svirao sve. Kad bi jednom nešto prosvirao više to delo ne bi zaboravio. Emi Fej je ostavila još jednu simpatičnu priču o tome kako su jednom prilikom podsetili Lista na jednu luckastu, ali veoma tešku Hercovu kompoziju, koju je on poslednji put svirao pre četrdeset godina. List je seo za klavir i izručio je kao iz rukava. ...



... List nije bio teoretičar klavirske tehnike i svirao je ne razmišljajući kako treba nešto odsvirati. Jasno da je upotebljavao tehniku težine ruke i svirao je olabavljenih ramena i s dosta visoko podignutim šakama i prstima, a šake je držao malo postrance, tako da je dobro pokrivao E-dur skalu (o ovome naročito govori Emi Fej). Izgleda da je prilično kasno postavio svoj konačni način sviranja, jer je još 1831. godine govorio svome učeniku Valeriju Boasijeu da ne treba svirati iz ramena i nadlaktice. Naravno da se List nije mogao sasvim osloboditi Černija, a u to vreme nije još bio čuo Šopena, čije je slobodno i originalno sviranje toliko uticalo na Lista. List je bio Betovenov sin po tehnici, a duhovni otac Antona Rubinštajna po svojoj ne baš velikoj preciznosti, kao i po shvatanju da nije neophodno da svaka nota i svaka skala bude na svom mestu. Efektnost, zvučnost, uzbudljivost, dijaboličnost, smelost, klavirska orkestracija i eksploatacija instrumenta - to su bili najvažniji elementi.


Pogrešno bi bilo tvrditi da List nije umeo, kada je to hteo, da svira poetično i plemenito. On je pre svega u klavirsku interpretaciju uneo nešto elementarno kao suprotnost disciplinovanom, često beskrvnom klasičarskom stilu. On je najveći bravurozni pijanista svih vremena. Treba naglasiti da je bravuroznost iznad tehnike. Mnogi, može se reći većina pijanista poseduje tehniku, ali samo mali broj ume da tehniku upotrebi za uzbudljive, vrtoglave, smele poduhvate. To je bravuroznost, a za to je potrebna određena sklonost i specijalna samodisciplina.

List je sa svojim učenicima doprineo tome da se razbukti bravurozna škola 19. veka, na žalost muzičkih “puritanaca”. Mladi pijanisti su masovno kopirali Lista, kao što su i mladi pijanisti tokom četrdesetih godina 20. veka želeli da sviraju kao Vladimir Horovic.




Akademičari su bili zabrinuti.



Lujs Keler, veoma cenjeni pijanista i kompozitor, (i sam je učio kod Lista) objavio je 1874. godine u Neue Zeitschrift fuer Musik i danas aktuelan članak, u kojem oplakuje pedagogiju te nove škole virtuoza. Svi pijanisti liče jedan na drugog, kaže Keler, sviraju bez duše, ali mehanički precizno, oni samo žele da sviraju kao List, oni čak kopiraju njegovo ponašanje - kosa im pri sviranju pada u oči. Listu smo praštali, kaže Keler. Međutim, njegovi sledbenici sa svojim neprirodnim i neprikladnim forsiranjem tona, besmislenim akčelerandom i ritardandom, neprekidnim rubatima, dovode nas u situaciju da na kraju nismo sigurni ko je lud: pijanista ili slušalac. Keler nije mogao sa ovim da se pomiri. Teško bi se pronašao neki iole značajniji pijanista koji nije bio Listov đak. List je celog svog života podučavao, počev od 1820. godine; među njegovim učenicima bili su i takvi velikani kao Hans fon Bilov, Viljem Mejson, Karl Tausig, Rafael Jozefi, Sofija Menter - spisku kao da nema kraja. Za Listovu biografiju imena njegovih učenika prikupio je Džejms Haneker, a spisak se proteže na nekoliko strana, mada sve učenike nije uspeo ni da pomene.




izvor


Veliki pijanisti
Izdavač Nolit, štampa "Srbija", Beograd 1983.
Harold Šonberg

Нема коментара:

Постави коментар