понедељак, 23. мај 2016.

Hiljadu lica i pojava Sindi Šerman na tržištu

 
POL GOGEN, Kada ćeš se udati, 300 miliona
 

 Informacije o cenama na tržištu umetnina pristižu iz medija najčešće ako je reč o najpoznatijim  imenima ili basnoslovnim ciframa. 2011 godine iz državne kase Katara za sliku Pola Sezana „Igrači karata“ plaćeno je suludih 263 miliona dolara.  2007 godine  kupljeno je delo Marka Rotka za 70 miliona dolara (rekord za ovog umetnika), a 20 miliona za „Kutiju za pilule“ Demijena Hersta.


POL SEZAN, Igrači karata , 263 miliona

 2015 godine  slika dve Tahićanke „Nafea Faa Ipoipo” (Kada ćeš se udati) nastala 1892. godine srušila je rekord koji je do tada držala slika  Pola Sezana „Igrači karata“. Gogenova slika nalazila se u vlasništvu švajcarskog kolekcionara Rudolfa Stehelina koji je dao na pozajmicu Muzeju umetnosti u Bazelu gde je stajala decenijama. Prema pisanjima „Njujork tajmsa“, došlo je do razmirica između vlasnika i muzeja oko najavljene rekonstrukcije nakon čega je Švajcarac odlučio da je proda. List je naveo da ime kupca nije poznato, ali se spekulisalo da je I ova slika otišla u ruke kolekcionara iz Katara ili katarskom muzeju.

 
VILIJAM DE KUNING, Žena III, 161 million  
 
 
Usred svetske ekonomske krize ove kupovine dale su  snažan podsticaj tržištu umetnina 20. i 21. veka jer pre nego što je kupljen Rotka za 20 miliona, dela ovog savremenog umetnika nisu mogla da postignu ni jednu trećinu ove cene. Takođe, kada su Sezanovi „ Igrači karata“ otišli za rekordnih 250 miliona dolara, to je bilo četiri puta više nego što je ikada plaćeno za neko njegovo delo.

 
DŽEKSON POLOK, 164 miliona broj 5. 1948
 
 
 

KATAR

S obzirom na to da na tržištu umetničkih dela vlada zavera ćutanja, samo je mali broj ljudi znao ko je platio tako ogromne sume, ali je u međuvremenu postalo jasno, pošto su još mnoga remek-dela otišla na istu adresu.

Mala zalivska država koja poseduje neslućeno bogatstvo u nafti, sudeći po ovome, očigledno ima ambicija da postane značajni kulturni centar na Bliskom istoku.
Kupovine se obavljaju preko posrednika, ali je izašlo na videlo da celom operacijom stvaranja svetski značajne kolekcije moderne umetnosti rukovodi Šeika al Majasa bint Hamad bin Khalifa al-Thani, 30-godišnja sestra novog emira Katara koja je predsednica državne kancelarije za muzeje.

Kako piše „Njujork tajms“ niko ne zna koliko je Šeika al Majasa do sada potrošila od porodičnog bogatstva za stvaranje ove kolekcije otkako ju je 2006. još njen otac postavio na mesto sa koga upravlja svim kulturnim dobrima Katara. Stručnjaci procenjuju da joj je godišnji budžet za nove kupovine oko jedne milijarde dolara i zato može da plaća cene koje se traže za nesporna remek-dela Frensisa Bejkona, Roja Lihtenštajna, Endija Vorhola, Džeka Kunsa...
Gde će sva ta remek-dela naći svoje mesto, zasada je tajna, ali je jasno da je Katar, koji je veštim manevrima i svojim bogatstvom obezbedio važno mesto na političkoj sceni Bliskog istoka, sada rešen da zauzme podjednako važnu poziciju kao centar kulture iako je morao da počne od početka, jer nema, poput Egipta i Sirije ili Libana velike rezerve svetski važnih umetničkih dela iz daleke prošlosti.
 
 
PABLO PIKASO, San, 157 miliona


SINDI ŠERMAN


Umetničko tržište beleži uzbudljiv uspon cena radova kontroverzne američke umetnice Sindi Šerman (Cindy Sherman). Rođena je 1954. u Njudžersiju, radi kao fotograf i filmski reditelj. Najpoznatija je po svojim konceptualnim portretima. Šerman trenutno živi i radi u Njujorku. Zastupljena je kod Spruth Magers u Berlinu i Londonu u Evropi i Metro Galeriji slika u Njujorku. Kroz veliki broj različitih serija radova, Šerman je postavila važna pitanja o ulozi i zastupljenosti žena u društvu, medijima kao i o načinu stvaranja umetnosti. Šerman radi u serijama, na tipičan način fotografiše sebe u različitim kostimima.

Untitled Film Stills'
 
Na primer, u svojoj repernoj seriji od 69 fotografija: ‘Završen film bez naslova’, (1977-1980), Šerman se pojaviljuje kao u B-filmovima, stranim filmovima i kao filmska glumica ‘crnog filma’.



 

 
 

 
 



1981
‘Centerfolds’
 
Iako Šerman ne doživljava svoj rad kao feministički, mnoge njene foto-serije, kao što je ona iz 1981. pod nazivom ‘Centerfolds’ skreću pažnju publike na stereotip žene u filmovima, na televiziji i u časopisima.

 
 
 
 



1989
Poput kontroverznih fotografa Roberta Mapplethorpa i Andresa Serana, Šerman je uradila jednu seksi seriju 1989. Ove fotografije predstavljaju delove spojenih medicinskih lutki in flagrante delicto. Kao i mnogo toga u radu Šermanove, kritičari su rekli da su te serije i uznemirujuće i zabavne. U radu, Šermanova je i otkrivena i sakrivena, sa imenom i bez imena. Ona je to objasnila u Njujork Times-u 1990: ‘Osećam da sam anonimnia u svom radu Kad gledam slike, ja nikada ne vidim sebe, to nisu autoportreti. Ponekad nestajem’.


 
 


2003
U radu, Šermanova je i otkrivena i sakrivena, sa imenom i bez imena. Ona je to objasnila u Njujork Times-u 1990: ‘Osećam da sam anonimnia u svom radu Kad gledam slike, ja nikada ne vidim sebe, to nisu autoportreti. Ponekad nestajem’.
U serijama nastalim posle 2003, pojavlju je se u izgledu klovnova.
 

 
 


 
Godine 2006. u Jeu de Paume muzeju u Parizu održala je izložbu radova ‘Cindi Sherman. Retrospektiva’. Tu su bila dela u rasponu od 30 godina – od 1975. do 2005. Ono što izbija kroz ove slike je suptilna analiza individualnog identiteta i fantazije. Ovo uranjanje u neizvesno, konfliktne zone gde se individualni identitet bori sa kolektivno imaginarnim, stereotipima i problemima simboličke moći koje mogu biti ili razigrane – kada je u pitanju horor i odbojnost prema propadanju i rasparčavanju tela – ili veoma mračne.


‘Film još uvek bez naslova’ je serija crno-belih fotografija u kojoj Šermanova sebe snima kao bezimenu glumicu koja podseća na strane, holivudske B-filmove i ‘crni film’. Šerman koristi svoje  stvari kao rekvizite, ili ponekad pozajmljene, kao u filmu ‘Ipak bez naslova br. 11′ u kome jedno kuče-jastuk pripada njenom prijatelju. Ti snimci su u velikoj meri urađeni u njenom stanu.


Cindy Sherman:




Pored filmovanih fotografija, Šermanova je koristila i brojne druge vizuelne forme – centerfold, modne fotografije, istorijske portrete, i slike soft-core seksa. Ove i druge serije, kao što su ‘Bajke i katastrofa – sekvence’ iz 1980, prikazane su i u Metro Galeriji u Njujorku. Tokom 2006. Šermanova je uradila niz modnih, reklamnih fotosa i oglasa za dizajnera Marca Jacobsa. Same oglase je snimio fotograf Jirgen Teller i oni su objavljeni kao monografija kod Rizzolija.

 
Ako nema razloga da ide na velike međunarodne sajmove savremene umetnosti, Sindi Šerman je internacionalnu reputacija značajano sticala upravo na njima. Tako je nekoliko fotografija američkih umetnika bilo izloženo na pariskom sajmu umetnosti FIAC. A naročito u prestižnoj njujorkj galeriji Metro Pictures.

Cindy Sherman, Untitled 470, 2008:

 

 
Čest član na listi Top-10 savremenih fotografa na aukcijama na početku ovog milenijuma, Šermanova se izgleda oporavija posle jalovih godina na tržištu. U stvari, sve do prošlog proleća, tržište je izgleda namenilo da igra dugu umetničku ulogu.




Na vrhuncu slave krajem 90-ih, nakon impresivng uspeća prodaje (+184% između januara 1998 i januar 2000), njena cena je počela da ide u gore-dole u narednih 7 godina: otapanje u 2000, oporavak 2001, neumoljivo strmoglavljivanje sve do 2006, iznenadan oporavak 2007. (kada je njen godišnji prihod na aukcijama utrostručen sve do 8.9 miliona dolara. Zatim je usledio kolaps u ovoj deceniji; bio je najniži 2009. Kupcima se danas čini da se vratila jer se dela Sindi Šerman prodaju po veoma dobrim cenama: njen indeks porastao je 90% od početka 2010.
 
Bacchus-Caravaggio (1593).
 
 
 
Njen oporavak na tržištu bio je vidan. Tako je u maju 2007, na primer, ‘portret’ njen portret kao Bahusa (čiji je izliv alkohola prikazan u zelenkastim nijansama) udvostručio procenjeni raspon cena iz prodaje za 320.000 dolara kod Kristija. Prethodne večeri (16. maja) umetnica je postigla 7-cifreni lični rekord (u to vreme) za rad  ‘Bez naslova br. 92′ iz 1981. koji je izveden u ograničenom tiražu od 10 primeraka. On je prodat za 1.85 miliona dolara na Kristijevoj aukciji.

 
Ritam i nivo njenih rezultata na aukcijama značajno je usporen nekoliko meseci kasnije a njen povratak na čelo umetničke scene događa se marta 2010. sa dva iznenađujuća rezultata na velikim njujorškim prodajama: njen veliki print ‘Film koji je još uvek bez naslova br. 63’ (iz 1980. izveden u 3 primerka) prodat je u Sotbiju po ceni koja je za 60.000 dolara viša od preprodajene procene od 180.000 dolara.



U 2001, isti rad uzeo je Kristi za 42.000 dolara. A dva dana kasnije, posle prodaje ’Br. 63’ (sada ’Br.194’) otišao je za 10.000 dolara 1994, kada je promenio vlasnika za 98.500 dolara u Kristiju, (u Cheltenhamu, Gloucestershire). Sve što joj je bilo potrebno bio je ’jak rezultat’ za novi rad da bi se potvrdio ovaj trend rasta. I ona ga je najzad postigla 14. oktobra kod Kristija sa rezultatom ekvivalentnim 176.000 eura (155.000 funti) za delo koje nikada ranije nije bilo ponuđeno na aukciji (’Bez naslova br. 412’) urađeno 2003.

Nakon toga, glavne aukcijske kuće osetile su da bi mogle uspešno da se bave radovima Sindi Šerman sa punim poverenjem i one su ponovo počele da nude njene radove, ne manje od 5 komada iznad crte od 200.000 dolara na novembarskim sesijama.

12

Filips de Puri i Komp. je čak objavio novi lični rekord za umetnicu kada je njen rad ‘Bez naslova br. 153′ (napravljen u ograničenom tiražu od 6 primeraka) procenjen između 2 i 3 miliona dolara prodat 8. novembra 2010. za 2.4 miliona!



 
Pored ovih pikova, 40% radova Sindi Šerman mogu se nabaviti za manje od 6.000 dolara (npr. fotografije urađene u više od 100 primeraka) a 5% njenih aukcijskih transakcija se održavaju u Francuskoj. Francuski fanovi Šermaninog rada mogu da se nadaju da će jeftino pokupi neki od njenih radova u Cornette de Sen-Sir, Artcurial, Piasa ili kod Kristija u Parizu.




 
Sindi Šerman je u zapravo jedna od najvažnijih pojava u savremenoj fotografiji i jedna je od retkih umetnica na koju su uticali i američka pop kultura (ona je inspirisala Madonu za njene video klipove i fotografije), i francuski pop: nedavno je Filip Katerine rekao: ‘Sindi Šerman – Pas Morte! (Nije mrtva!). 
Magazin, br. 5, Madl’Art, Beograd, 2. 2011

4 коментара:

Анониман је рекао...

Mora da se Sermanova sjajno zabavljala dok je radila ove fotografije.Na fotografiji br.17 izgleda zaista UVRNUTO kao nekakav vanzemaljac.LUX

Анониман је рекао...

Nisam šokiran, još manje sam fasciniran.Očito je da ova žena ima snažan identitet, maštu i nezna šta će od sebe. Njene transformacije su kao dečije, s tim što se klinke služe maminim ormarom a ona pozorišnom garderobom. Ako je to umetnost, a sudeći po sličnima, neka im bude. Dela su im obične egzibicije, izlažu sebe,svoje ideje a umetnosti nigde. Sada bih trebao da objasnim šta je po meni umetnost. Više od ove veštine.
pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Izvrsna primedba! Umetnički čin jesjajna zabava,sa izuzetkom rada sa teškim materijalima kao što je kamen, gvoždje i sl.Jedan poznanik je četiri puta morao da operiše bruh. Nije mi jasno zašto kako nije "izmislio" neko pomagalo umesto što je teglio plinsku bocu. Opet, drugi, koji radi sa mermerom i drvetom, isključivo velike formate ( spomenike i sl. ) uprkos zaštiti ima probleme od prašine i kiselina. Pretpostavljam da ova dama ima problem sa kožom, haha... mada se šminka lako skida, a za te pare,mazala bih se ja dnevno deset puta ( žene i bez toga nose slojeve šminke preko celog dana).

L2 је рекао...

Pesniče, ako ništa drugo post će ti doći kao informacija o dešavanjima u svetu umetnosti ( bez užitka ). Slutim da imamo sličan odnos prema delima, iako su pojedine njene fotografije,ostavile uzisak, a ceo opus me zainteresovao više zbog pozadine akcije.Mislim da ona u projekat nije krenula kao profesionalac već iz čiste radoznalosti,što je, priznaj, interesantno.Inače, i ja volim umetnost koja u trenu ponese, poeziju,muziku, sliku.i naravno dobru fotku. Kod fotke je, bar meni, važan i sadržaj.Konvencionalno, ali je tako.

Постави коментар