недеља, 2. децембар 2012.

Josif Brodski


RUSKI PESNIK ~ AMERIČKI GRAĐANIN

Brodski je Nobelovu nagradu za književnost dobio 1987. i prilikom dodeljivanja, rekao: "Ako umetnost i uči nečemu (i samog pesnika, pre svega) – uči ga izolovanosti ljudskog življenja. Budući da je najstarija – i najdoslovnija – forma pojedinačnog čina, ona voljno ili nevoljno stimuliše u čoveku upravo njegovo osećanje individualnosti, jedinstvenosti, izdvojenosti – preobraća ga iz društvene životinje u ličnost. Razne stvari možemo deliti: hleb, postelju, ubeđenja, voljenu ženu, ali ne možemo, na primer, pesmu Rajnera Marije Rilkea".

_____________________________________________

JOSIF BRODSKI

Generaciji 1984 (govor s promocije na Williams Collegeu)

Dame i gospodo iz klase 1984.,

Bez obzira koliko će te izabrati da budete smeli ili oprezni, tokom svog života nužno ćete doći u neposredni, fizički dodir s onim što je poznato pod imenom Zlo. Ne mislim pritom na svojstva romana strave, već u najmanju ruku, na opipljivu društvenu stvarnost koja leži izvan vaše kontrole. Nikakva dobra narav ili lukavi proračuni ne mogu sprečiti ovaj susret. Zapravo, što ste proračunatiji i oprezniji, to je veća verovatnost za ovaj rendez-vous, i to su teže njegove posledice. Struktura života je takva da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom dobra. Nikad ga nećete videti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: »Zdravo! Ja sam Zlo«. Ovo, naravno, upućuje na njegovu drugu prirodu, ali uteha koju iz toga opažanja možete dobiti ubrzo, kroz svoju učestalost, prelazi u dosadu.

Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati celu vašu garderobu, kako biste videli koja odeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – verovatnosti da je plemenitost osećaja naprosto krivotvorena.

Na isti je način najsigurnija obrana od Zla krajnji individualizam, originalnost mišljenja, mušičavost pa čak – ako hoćete – i ekscentričnost. To jest, nešto što se ne može glumiti, patvoriti, oponašati; nešto čime nije zadovoljan čak ni na ovo naviknut varalica. Nešto što se, drugim rečima, ne može podeliti, isto kao što se ne može podeliti ni vaša vlastita koža: čak ni s manjinom. Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvek sledi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvežbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male koristi jednom kad Zlo pobedi.

A što se tako često događa: u mnogim delovima sveta i u nama samima. Uzevši u obzir njegov opseg i intenzitet, uzevši u obzir naročito umor svih onih koji mu se opiru, Zlo danas možemo smatrati ne etičkom kategorijom već fenomenom koji se više ne meri česticama nego zemljopisnim mapama. I otud razlog moga govorenja ovde nema veze s vašom mladošću, neiskustvom i kretanjem u život. Ne, ovaj navodno čisti početak crn je od prljavštine i teško je poverovati da će ga očistiti vaše sposobnosti ili volja. Svrha moga govora jednostavno je predložiti vam način otpora koji vam jednoga dana može korisno poslužiti; način koji će vam možda pomoći da iz susreta sa Zlom izađete bar manje uprljani, ako već ne i pobedonosniji od svojih prethodnika. Imam na umu, naravno, poznatu taktiku okretanja drugog obraza.

Pretpostavljam da ste na ovaj ili onaj način svi čuli o interpretacijama ovog biblijskog stiha – interpretacijama Tolstoja, Gandhija, Martina Luthera Kinga i drugih. Drugim rečima, pretpostavljam da vam je poznata zamisao o nenasilnom ili pasivnom otporu, čiji je glavni princip vraćanja zla dobrim, dakle, neodgovaranjem na isti način. Činjenica da je ovaj današnji svet takav kakav jest sugeriše da, u najmanju ruku, ova ideja nije univerzalno prihvaćena. Razlozi ove nepopularnosti dvostruki su. Prvo, nužni uslov za delotvornost ovog koncepta jest makar rubna demokracija. Upravo ovo nedostaje velikom delu našeg globusa. Drugo, to je »zdrav razum« koji žrtvi govori da je njen jedini dobitak, ako okrene drugi obraz i ne odgovori na zlo zlom, u najboljem slučaju moralna pobeda – nešto prilično nematerijalno. Prirodno oklevanje da još jedan deo svoga tela izložite udarcu opravdano je sumnjom da ovakvo ponašanje samo potiče i uvećava Zlo; da protivnik moralnu pobedu može zameniti za oprost.

Postoje i drugi, ozbiljniji razlozi za sumnju. Ako već prvi udarac nije žrtvi zamračio svest, ona će možda uvideti da se okretanje drugog obraza svodi na manipulaciju napadačevim osećajem krivice, da ne govorimo o njegovo karmi. Moralna pobeda tako uopšte ne mora biti moralnom, ne samo stoga što patnja često ima narcisoidan prizvuk, već i zato što žrtvu prikazuje kao osobu nadmoćniju, dakle i bolju od njezinog neprijatelja. Ipak, bez obzira koliko vaš neprijatelj bio zao, ključno je to što je on čovek; i iako nesposoban druge voleti kao samoga sebe, mi svejedno znamo da Zlo počinje kad jedan čovek počne misliti da je bolji od drugih. (Zbog ovoga ste, na prvom mestu, bili udareni po desnom obrazu.) U najboljem slučaju, tako, ono što možete dobiti kad neprijatelju okrenete drugi obraz zadovoljstvo je što ćete mu pokazati besciljnost njegove radnje. »Pogledaj«, govori drugi obraz, »ono što udaraš samo je meso. To nisam ja. Ti ne možeš slomiti moju dušu.« Nevolja s ovim stavom je, naravno, u tome što neprijatelj može prihvatiti izazov.

Pre dvadeset godina, u jednom od brojnih zatvora severne Rusije, dogodila se sledeća scena. U sedam sati ujutro, s praga širom otvorene ćelije, jedan se čuvar obratio osuđenicima rečima: »Građani! Kolektiv zatvorskih čuvara izaziva vas, zatvorenike, na socijalističku  utakmicu u cepanju drva iz dvorišta!« U tim krajevima nema centralnog grejanja, a lokalna policija globi sva okolna drvna preduzeća za desetinu njihovih proizvoda. U vreme koje opisujem, zatvorsko je dvorište ličilo na pravo stovarište drva: gomile na dva ili tri sprata, u poređenju s kojima se jednospratni kvadrat samog zatvora činio patuljastim. Potreba za cepanjem bila je očita, iako je i pre bilo sličnih socijalističkih utakmicama. »A što ako odbijemo?« upitao je jedan zatvorenik. »U tom slučaju ništa od jela«, glasio je odgovor.

Zatvorenicima su dodelili sekire i seča je počela. Vredno su radili i zatvorenici i čuvari pa su u podne svi bili iscrpljeni, posebno uvek slabo hranjeni zatvorenici. Najavljen je odmor i ljudi su seli da jedu – svi osim onoga koji je postavio pitanje. On je nastavio zamahivati sekirom. I zatvorenici i čuvari šalili su se na njegov račun, nešto o Židovima koji su obično pametni ljudi dok ovaj ovde… i tako dalje. Posle odmora nastavili su s radom, iako nešto sporije. Do četiri sata, čuvari su prestali jer im je završila smena; nešto kasnije stali su i zatvorenici. Onaj zatvorenik i dalje je zamahivao sekirom. Nekoliko puta su ga obe strane molile da prestane, ali on nije obraćao pažnju. Činilo se da je uhvatio određeni ritam koji nije želeo kršiti; ili je to ritam bio uhvatio njega?

Ljudima je nalikovao na automat. Pet sati, šest sati, a sekira se i dalje micala gore-dole. I čuvari i zatvorenici stali su ga pomno motriti i sarkastični izraz njihovih lica postupno je ustuknuo prvo pred čuđenjem, a onda pred strahom. U pola osam čovek je prestao, oteturao u svoju ćeliju i zaspao. Za ostatka njegovog boravka u tom zatvoru više nije bilo poziva na socijalistička takmičenja između čuvara i zatvorenika, iako se drvo i dalje gomilalo.

Pretpostavljam da je ovaj čovek mogao izdržati dvanaest sati neprekidnog cepanja jer je bio mlad. Imao je dvadeset i četiri godine. Tek nešto stariji nego što ste vi sada. Međutim, mislim da je postojao još jedan razlog ovakvom njegovom ponašanju. Sasvim je moguće da je mladić – i baš zbog toga što je bio mlad – pamtio tekst Isusovog Govora na gori bolje od Tolstoja ili Gandhija. Budući da je Sin Čovečji običavao govoriti u trijadama, mladić se možda prisetio da stih o kojem smo govorili ne završava kod: ‟Naprotiv, udari li te ko po desnom obrazu, okreni mu i drugi‟, već se nastavlja: ‟ko bi te hteo tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te ko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dve‟.

Citirani ovako, u celosti, stihovi se malo tiču nenasilnog ili pasivnog otpora, ili načela neodgovaranja istim i uzvraćanja na zlo dobrim. Značenje ovih stihova teško se može nazvati pasivnim, jer sugeriše da se Zlo može obesmisliti preterivanjem, umanjivanjem njegovih zahteva kroz opseg vaše poslušnosti, a koja tada smanjuje štetu. Ovakva stvar žrtvi dodeljuje vrlo aktivnu ulogu, ulogu mentalnog napadača. Moguća pobeda ovde tako nije moralna već egzistencijalna. Drugi obraz ne pokreće neprijateljev osećaj krivice (koji on lako može umiriti), već njegovu razumu i sposobnostima razotkriva besmisao celog pothvata: kao što to čini svaka masovna proizvodnja.

Podsećam vas da ovde ne govorimo o fer borbi. Govorimo o situacijama u kojima se čovek od samoga početka nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gde nema mogućnosti povratnog udarca, gde je prednost uvek na jednoj strani. Drugim rečima, govorimo o crnim trenucima života, kad osećaj moralne nadmoći nad neprijateljem ne pruža nikakvu utehu, i kad je neprijatelj otišao predaleko da bi se postideo ili zažalio nad napuštenim skrupulama, kad čovek na raspolaganju ima samo vlastito lice, košulju, ogrtač i noge koje pešače.

U ovakvoj situaciji nema puno mesta za taktiziranje. Zato bi okretanje drugog obraza trebalo biti vaša svesna, hladna, promišljena odluka. Vaše šanse za pobedu, ma kako male, ovise o tome znate li što radite ili ne. Dok neprijatelju okrećete obraz, trebate znati da je to tek početak vaše kušnje, kao i onog stiha – te se trebate videti kroz celu sekvencu, kroz sva tri stiha Govora na gori. U suprotnom će vas stih izdvojen iz konteksta ostaviti osakaćenima.

Utemeljiti etiku na krivo citiranom stihu znači prizivati udes, ili, opet, završiti kao mentalni malograđanin koji uživa konačnu udobnost: onu svojih uverenja. U oba slučaja (od kojih je zadnji, sa svojim članstvom u dobrotvornim organizacijama, najneprihvatljiviji), rezultat je prepuštanja terena Zlu, odloženo shvaćanje njegovih slabosti. Jer Zlo je, ponavljam, samo ljudsko. Etika utemeljena na ovom krivo citiranom stihu u postgandijevskoj Indiji nije promenila ništa osim boje kože indijske Vlade. Gladnom je čoveku svejedno zbog koga je gladan. Mislim da mu je čak draže ako je to zbog belog čoveka pa makar zato što društveno zlo ima naizgled druge izvore pa ga je lakše otrpeti nego ono vlastite rase. Kad je u pitanju odgovornost stranca, još uvek postoji nada, postoji fantazija.

Slično se dogodilo i u Rusiji posle Tolstoja – etika utemeljena na izdvojenim stihovima potkopala je dobar deo narodne odlučnosti u sukobu s policijskom državom. Ono što je usledilo dobro je poznato: šezdeset godina nacionalnog okretanja drugog obraza pretvorilo je ovaj obraz u jednu golemu masnicu pa tako naša današnja država, umorna od nasilja, na njega jednostavno pljuje. Kao i na obraz sveta. Drugim rečima, ako želite osvetlati kršćanstvo, ako Kristovo učenje želite prevesti u političke termine, potrebno vam je nešto više od pomodnog političkog foliranja: potreban vam je original – pa bar u mislima, ako već nije našao mesta u vašem srcu. Budući da je Isus bio više božanski Duh nego dobar čovek, kobno je guslati po njegovoj dobroti, a na račun njegove metafizike.

Moram priznati da mi je pomalo neugodno govoriti o ovim stvarima: okretanje ili neokretanje drugog obraza, na kraju krajeva, sasvim je lična odluka. Susret se uvek odvija u situacijama jedan naprema jedan. Uvek je u pitanju vaša koža, vaša košulja i vaš ogrtač, pešačiće vaše noge. Savetovati, a kamoli poticati nekoga u vezi s takvim odukama, nije samo potpuno krivo, već i nepristojno. Sve što ja želim jest izbrisati iz vaših glava kliše koji je povredio mnoge, a dao vrlo malo. Isto bih tako voleo u vas usaditi ideju da, bez obzira na prednosti, niste pobeđeni dok god imate svoju kožu, košulju, ogrtač i noge.

Postoji, međutim, još ozbiljniji razlog za neugodu pri javnom raspravljanju o ovakvim stvarima i on nije samo naš vlastiti prirodni otpor pri smatranju sebe potencijalnim žrtvama. Ne, to je pre puka trezvenost, koja čoveka prisiljava da i u vama gleda moguće zločince, a pred potencijalnim neprijateljem otkriti tajnu borbe loša je strategija. Ono što čoveka oslobađa optužbe za izdaju, ili, još gore, za projekciju taktičkog statusa quo u budućnosti, jest nada da će žrtva uvek razmišljati dosetljivije, originalnije i poduzetnije nego što će misliti napadač. 
I otud šansa za njezin trijumf.

_______________________________

LJUBAV

Trgnuo sam se danas dvaput iz sna
i prišao prozoru, gde su ulične lampe
polovinu rečenice, koja je pala u snu,
sa tačkicom, tačkicom, tačkicom produžavale,
kako ne bi ostavile ni jednu iskru utehe.

Sanjao sam o tebi, bila si trudna. Čudno,
iako već odavno ne živimo zajedno,
stajao sam ipak svestan krivice, a moje ruke,
koje su se radosno ka okruglom stomaku protezale,
pecale su u stvarnosti za košuljom

tražeći svetlo. Kad sam prišao prozoru,
znao sam tačno: ostavljam te tamo
samu, u snu, u tom mraku,
gde strpljivo boraviš, dok ne dođem,
mene ne okrivljuješ zbog namernog

prekida. Jer što se svetlošću razbija,
sve to odlazi dalje u mrak.
Tamo smo čovek i žena, ona životinja
sa dve kičme, blaena, tako da deca
samo kao izgovor za našu golotinju služe.

U nekakvoj budućoj noći,
dolaziš opet meni: mršava, jadna.
Tu ću sina, kćerku videti,
koji su bez imena, i ne sklanjam
ruke i ne hvatam svetlost,

ko bi mi ovaj put dao pravo, vas dvoje
same da ostavim tamo u carstvu
hladovine, bez reći ispred nasipa dana,
koji se ipak presuđuju po stvarnosti
koja me nalazi budnog, nedostižnog.

11. Februar 1971.

_________________________________ 


  U belim noćima u Piteru ( Peterburg):

U to vreme grad postaje volšeban, jer u dva ujutru možete da čitate ili da pišete bez lampe, a zgrade, od kojih su pobegle senke, i njihovi krovovi, oivičeni zlatnim ramovima, liče na krhki porcelan... Mostovi počinju da se utapaju, baš kao da su ostrva delte odrešila ruke i, nošena maticom, polako plove prema Baltiku. Teško je zaspati u takvim noćima, zato što je suviše svetlo, i zato što je svaki san bezvredan u odnosu na stvarnost. U kojoj čovek, kao ni voda, ne baca senku.

___________________________________

ŽIVOT U DIFUZNOM SVETLU

Tresak cinkane kante što je pretura
vetar. Automobili bruje
kližuć po kocki puta kao po ribama sura
voda Hadsona. Još se čuje
glas koji pripada Muzi;
u sutonu zvuči kao ničiji, ječi
jednolično poput zujanja muve
u zimski kad tone san: šapuće bez značenja reči.

Nerazbirljivost slova. Razlistan kupus
tučanih oblika. Nebesko svetlo kažnjeno
zbog grubosti saučesništva. Čija umetnost, i ukus,
jeste kratkovidost, nipošto nežnost.
Život u difuznom svetlu! i nedeljama iza senila
ničeg u ustima osim opušaka i piva.
Zimi još samo oko čuva trag zelenila,
paleći ogledalo golo, kao kopriva.

Ah, pri takvoj svetlosti ne treba nam ništa!
Ni voljena žena, ni uzvišenost pravde puke.
Obrisi predmeta, kao granata šištava,
rasprskavaju se čim nam dospeju u ruke.
A udovi nam se kočanje. To je očito
stoga što studen u difuznoj svetlosti
demonstrira svojstva siluete – naročito
ako predmet nije u cvetu mladosti.

Spevati, zar, pesmu o onome što se iza brega
valja? O tome da l će pola s celim da se složi?
O čuvstvu, kao da ste zagrabili iz svega
onog što je bilo: pri uštapu, nožem.
Al niko, napregnuv na vratu žile strujne,
Vaš napev neće prihvatiti. Ni svesni je
znalac neće, ni publika. Što se više čuje
kuplet to je izvođač bestelesniji.

prevod: Danilo Kiš

____________________________________

Jedan grad često se javljao Brodskom u snovima . Bila je to Venecija. Kao mladić, živeći u Rusiji iz koje nije mogao da izađe jer nije imao pasoš, Brodski je na poklon dobio stare razglednice Venecije iz dvadesetih godina dvadesetog veka. Gledajući te starinske dopisne karte boje sepije, planirao je da ode u taj grad, iznajmi u njemu palazzo u kome će voda biti gotovo u nivou prozora, napiše sonet o Veneciji i potom ispali sebi u čelo metak iz malog brauninga. Kasnije, opisujući ovu epizodu, Brodski je govorio da je ovaj njegov plan dobro situiran u vremenu, "jer u dvadesetim godinama, svako od nas ima pravo na – dekadenciju.

___________________________________

SAVET

Azijom dok putuješ, noćiš u tuđim kućama, zatim
izbama, hamamima, magazama – u kulama brvnatim
čija čađava stakla prostor drže na uzdi,
bundom se pokrivaj i uviek se trudi
da ležiš s glavom u uglu, jer teže je u uglu tome
zamahnuti – pritom u mraku – sekirom nad njome
otežalom od maločas popitog, i po propisu
tebe zaseći nasmrt. U kvadrat krug upisuj.

II

Boj se široke jagodice, uključno s mesecom, ospičave
kože obraza; pretpostavljaj smeđima oči plave,
posebno ako put vodi k šumi, guštari tavnoj.
Obično, u očima razrez je ono glavno,
jer je bolje uvideti, u poslednji trenutak,
to da – mada hladniji – providniji je od kaputa,
jer led može da pukne, i u pelinu bolje je da
koprcaš se nego u laži lepljivoj poput meda.

III

Svagda izberi izbu u čijem se dvorištu dese
pelene. Pajtaj se samo s onima ispod pedeset.
Muško te dobi dovoljno saznalo o sudbi je
da bi ti pripisalo nešto što sebi je pre,
a to nešto je – žena. Krij u ovratnik bunde
novce; i u nogavicu pod kolenom, ako budeš
lišen prtljaga; al ne u čizmu: nađu!
U Aziji, čizme su prve previđene za krađu.

IV

Miči se sporo: treba li puzati – puzaj, kažu planine,
veličanstvene izdaleka, a besmislene iz blizine,
ona su forma površine što stoji okomito,
i, naizgled horizontalna staza, bršljanu vitom
slična, vertikalna je, u biti. Tako je s planinom:
stojiš – ležeći, a ležiš – stojeći, dokaz da jedino
neovisan si u padu. Tako se savlada namah
strah, vrtoglavica nad ponorom, il ushit u planinama.

V

Ne odzazivaj se na “Ej, momče!” Ostani gluh i nem.
Čak i kad znaš jezik, ne izražavaj se na njem.
Trudi se da se ne cepaš na anfas i iz profila;
ponekad, lice je prosto – ne moje. I kad pila
njihova seče psetu grlo, mrštit se nemoj. Pušeći,
gasi cigaru u ispljuvku. A kad se radi o odeći,
oblači sivo, boje zemlje; u prvom redu veš,
to smanjuje kušnju u njemu da zakopan budeš.

VI

Zastajuć u pustinji, strelu stvori kamenu
da po njoj, naglo prenuvši se, shvatiš u istom trenu
u kakvom smeru krenuti. Demoni, kad je tmuša,
u pustinji putnika kinje. Onaj što zbor im sluša
može da lako zaluta: korak u stranu i – nagrabusi.
U pustinji su – kod kuće sablasti, demoni, dusi.
Sam ćeš se u to uveriti, peskom škripeć, u dane
kad i od tebe jedino će da duša preostane.

VII

Nikad ništa pouzdano ne zna čovek ni jedan.
U vodičeva čvrsta, široka leđa zagledan,
misli da u budućnost motriš, i pritome se drži
od njega, po mogućnosti, na rastojanju. U srži,
život je rastojanje – izmeđ danas i sutra, to jest
budućnosti. I ubrzati treba korake svoje
tek ako neko juri pozadi stazom tmičnom:
ubojica, pljačkaši, prošlost i tome slično.

VIII

U kiselom zadahu krpa, vonju prešanih balega
poštuj ravnodušnost stvari prema pogledu izdaleka.
I ti si van dohvata – kad obris ti je izgubljen –
binkola, uspomena, žandara ili rublje.
Mljaskao u blatu, ili kašljao u prašini,
kakva je razlika čim se obreteš u blizini?
Čak je još i bolje da čovek sa nožem na tebe
kao na stranca misliti ne može.

IX

Duže no drugde na svetu čine se reke Azije,
i bogatije aluvijem, što znači – mutnije;
kada zagrabiš iz njih u pregršt, ostaje ilo,
a koji iz njih piju, zabrinuti su šta se pilo.
Nemaj poverenja u odraze. Preplovi na drugu
stranu tek splavom koji delo je tvojih ruku.
I znaj da na obali, noću, odblesak vatrin,
klizeći niz reku, dušmanu će te izdati.

X

U pismima iz ovih mesta prešuti načisto
sve s čim na putu sukobi se. Ali, šušteći listom,
pričaj o sebi, o čuvstvima i dr. jerbo tamo
pismo će da zadrže. I uopšte, sâmo
premeštanje pera celom hartijijom jest i
uvećavanje raskida s onima s kojim sesti
ni leći više nećeš i, unatoč pismu, koje
više susresti nećeš. Zbog čega, svejedno je.

XI

Kada usamljen stojiš na visoravni pustoj,
pod bezdanom kupolom Azije, u čijoj plaveti gustoj
pilot il anđeo katkad štirku bi rastapali;
kad nehotice uzdrhtiš, ćuteći da si mali,
seti se da prostor kome, čini se, ništa nije
potrebno, u suštini, snažnu potrebu krije
za pogledom sa strane, za merilima praznine.
Tek tvoje oči mogu ovu uslugu da učine.

1987.

__________________________

L.K


Sve je po starom u tom malom stanu.
Akvarij s ribicom – nameštaj jedini.
I ribica pliva, gledajuć u stranu,
i tako sebi prostor većim čini..

Od časa kad si otišla zavazda,
zahladnelo je, i čaj je bez slasti.
A grad u suton, u mramoru sazdan,
od nabiranja tla s uma silazi.

Potpetica, niti točak, mir ulice
ne krnje, gord platan ne menja pozu,
dve polovine džepne lukovice
mogu iza osam plač da izazovu.

Često se priviđa Grčka: luzi oni,
lovkinja s tunikom. Ali naga češće
četvoronogo rujno drvo goni
kroz sobu spavaću, baš kao kroz česte.

A među kvadratnim prozorom i slikom
pretka – nežni propuh čak diže zavesu.
Kad bude da na um padne ti pravilo,
to je sa kašnjenjem i nije na mestu.

Kad ljulja, ostati nećeš na palubi,
s prirode, vaj, nećeš precrtati buru.
U gradu drozdovi samo i golubi
mogu verovati u arhitekturu.

Bez sumnje, skoro će sve to završiti –
brzo i, očito, nimalo lepo.
Mozak je ko lednik s obrisom razlitim,
Kurosava zaljubljen slepo..

1987

__________________________

NAPOMENE UZ PROGNOZU VREMENA

Aleja sa statuama od stvrdnutoga blata,
što liče na posečeno drveće.
Mnoge sam znao lično. Ostale
prvi put vidim. Očito, to su bogovi
mesnih reka i šuma, čuvari tišine,
ili – I začeci tuđih, meni neshvatljivih uspomena.
Što se tiče ženskih figura – nimfi i tsl. – one
izgledaju nedovršeno, kao misli,
svaka se trudi da sačuva,
čak i ovde, u budućnosti koja nastupa, status gosta.


Neće iskočiti štakor i pretrčati stazu.
Ne čuje se ni ptica, još manje automobil:
budućnost je svelek od
onog čemu je svojstveno da se ponavlja.
A po nebu su razbacani, kao odeća neženje,
oblaci, izvraćeni naopako,
i ispeglani. Miriše četina,
ta bodljikava supstanca malopoznatih krajeva.
Kipovi se dižu u tami, crneći
od međusobne blizine, od ravnodušnosti
spram krajolika koji ih okružuje.
Progovori li koji od njih, i ti bi
trebalo prije da uzdahneš nego da se trgneš
čuvši znane glasove, čuvši
nešto kao “Dete nije tvoje”,
ili: “Okrivio sam ga, ali iz straha,
ne iz ljubomore” – sitne, dvadest godina
zastarele tajne slepih srca,
opsednutih besmislenom žudnjom za vlašću
nad sebi sličnim, koji ne primećuju
tautologiju. Najbolji među njima
bili su i žrtve i dželati.


Dobro je što se tuđe uspomene
sa tvojim mešaju. Dobro je što neke
između tih figura tebi se
čine nepoznatim. Njihovo prisustvo nagoveštava
druge događaje, drugu varijantu sudbine –
mogućno, ne bolju, ali koju si
posve propustio. Ovo oslobađa
ne toliko maštu, koliko pamćenje,
i to nadugo, ako ne zasvagda. Shvatiti
da su te obmanuli, da su te savršeno
zaboravili ili – obratno –
da te i danas mrze – krajnje je
neprijatno. Ali uobraziti da si
centar, makar i neuglednog, svemira,
nepristojno je i nepodnošljivo.Redak,
možda jedini posetitelj ovakvih mesta,
mislim da imam pravo
opisivati bez ulepšavanja
viđeno. Evo to je ona, naša mala Valhala,
naše jako zapušteno imanje
u vremenu, sa šačicom duša za reviziju,
s njivama koje naoštren srp,
na žalost, neće pohoditi,
i gde se snežne pahulje sporo u zraku vrte
kao primer ponašanja u vakuumu.

1986

_________________

U JULIJINOJ ULICI

U tome gradu, Teodora, zvone do danas zvona
ko da se rastopila u zraku nisi poput pahulje-propelera,
i ko svetlo na kraju hodnika, javljaš se sred sutona,
krećući u zemlju trgova sa pis. mašinom od mermera,
i mi ustajemo iza stolića! Od sedelaca – čergare tako
razlikuje sposobnost da dvaput popiju ovu tekućinu.
Ne govoreći o anđelima, ne govoreći o sivodlakoj
divljači u jabukama – dosad ne utoliše njinu
žeđ fontane lokalne. Izgleda, velika praznina se
širi iza ograde stanice što u punđu šine je zbrala,
i struja bukvalno zagrcnuta je, zna se,
zato što još nije sve ispripovedala
o tvojoj lepoti. Gradovima su, Teodora, takođe,
svojstvene suvišne misli, čežnja za srećom i, pored toga,
gotovost da zamere nijansi tvoje kože,
čokoladama, frizurama, duljini zgloba ručnoga.
Il kad te zaustavi ono što spaziš, što ti je blizu vida.
S dalekovidošću potomka julija, oktavija, livija,
grad gleda za tobom ko vitez lišen stida:
što su ulice dulje, duša grada je srećnija.

__________________________________

STROFE

I

Zа zbogom — niti glаskа.
Grаmofon izа zidа.
Nа ovom svetu — rаstаnаk
sаmo je prototip idućeg.
Jer odvojeno, а ne pokrаj,
sklаpаti oči dok ne stupi
smrt — mаlo je: i potom
nećemo ležаti skupа.

II

Mа ko bio kriv — prаvdu
isterujući iz nevidа
ne očekuješ nаknаdu, rаvnu
onoj koju čаje nevin.
Rаstаjemo se tim pre što u svesti
nemаmo nikаkvu nаdu
dа ćemo se u Rаju sresti
ili sudаriti u Hаdu.

III

Kаo što rаlo brаzdom
rаzdire jаlovu lehu,
tаko prаvičnost rаzdvoji
surovije no greh.Ne krivicа, no ino
rаzbijа stаklo: nehаj.
Posečen, dа žаliš zа vinom?
Prolito — pа nekа je.

IV

Što je dublje vezа srаslа,
rаskid rаzorniji tim je.
Zаr bi od pomrаčenjа spаsli
rаpid ili plimа?
Vаjde od nаše čvrstine
više nemа. Počаst rodi
obdаrenost krhotine
dа život posude vodi.

V

Pа, puni se pjаnstvom, prelij,
iskаpljuj do dnа, u inаt.
Zаpreminu tek ćemo deliti,
ne i jаčinu vinа.
A i jа nisаm smlаvljen
čаk i аko se, osim krte
sličnosti zubаcа, nаdаlje
ne vide zаjedničke crte.

>VI

Nemа podele nа tuđe. Imа
grаnicа stidа, niklа
u obliku rаzlike u osećаnjimа
povodom reči „nikаd".
Tаko sаhrаnjujemo, а stinemo,
а tužimo — pа se poslа
lаtimo: dа smrt kаo sinonim
rаzdelimo nа polа.

VII

Kidа se nit i domovi
rаspаdаju se mnogi.
Štа smo bili, i ono
što sаčuvаti nismo mogli —
prećutаćeš nevoljno, oprosti,
аko su, dok se vreme kreće,
vidljivije sаmo podrobnosti
bolа, а ne i sreće.

VIII

Nemogućnost (kаko si stremilа!)
sаstаnkа — zemlju čini
vаrijаntom svemirа, mаkаr onа po širini,
zаvideći slаvi,
ne ustupа ni potonjoj —
izа Lete — držаvi;
prevаzići golotinjom.

IX

Sаmo to me još i brine,
što budići režim — niti
proživljen je, nit' primljen:
tek se dа zаmisliti.
Zаr odsustvo bojаzni hаje
— to bestežinsko stаnje — i prenje
stvаrа oko togа: štа je
vаznesenje, štа pogubljenje.

X

Što zаlud prinuđuješ dа se
nаši trаgovi zbrišu?
Ovi su redovi — nevolje glаs
proprаtni, ništа više.
Širenje spletki otkrije
dа je istinа suštа:
rаstаjаnje je primetnije
nego stаpаnje dušа.

XI

Dа ne bih goničimа izdаo
ni mojim, ni tvojim — utuvi —
аdresu, moju: hroptoidol,
niti tvoju : heruvim,
nа rаstаnku — ni zvukа;
sаmo hor Aonidа.
Tаko nаm posmrtnа mukа
zа životа kožu skidа.

________________________

STANICA U PUSTINJI

Tаko je mаlo lenjingrаdskih Grkа,
zаto smo grčku porušili crkvu
dа sаzidаmo nа slobodnom mestu
koncertnu sаlu. Tа аrhitekturа
imа u sebi nečeg beznаdežnog.
A sаlа s više od hiljаdu mestа,
to bogme nije tаko beznаdežno:
to je hrаm, i to bаš hrаm umetnosti.
Zаr kriv je neko, što umetnost zvukа
dа većeg ćаrа no verskа znаmenjа?
Štetа sаmo što se, izdаlekа
neće videti normаlnа kupolа,
već nekа crtа nаkаrаdno rаvnа.
Al što se tiče rugobe rаzmerа,
čovek je mаnje od togа zаvisаn,
nego od silnih rаzmerа rugobe.

Odlično pаmtim kаd su je rušili.
Proleće beše, i jа uprаv tаdа
pođoh u goste kod nekih Tаtаrа
čiji stаn beše u blizini crkve.
Grčku sаm crkvu gledаo kroz prozor.
Sve je počelo od tаtаrske priče,
а posle su se umešаli zvuci,
stаpаjući se nаjpre sа govorom,
dа bi gа mаlo zаtim zаglušili.
U vrt pred crkvom ušаo je bаger
s tučаnim tegom nа poluzi dugoj.
Zidovi tiho popustiše pred njim.
Prosto je smešno dа zid ne popusti
kаdа se pred njim rušitelj ispreči.
A osim togа, mogаo je bаger
dа tаj zid smаtrа zа predmet neživi
i sebi sličаn u izvesnoj meri.
A, znа se, u tom svetu neživome,
drug sebi sličnom ne vrаćа udаrаc.
Posle su došli kiperi, mаšine,
i buldožeri... I, večeri jedne,
sedeh nа mestu gde beše аpsidа.
Noć se plаzilа iz bušnog oltаrа.
Kroz te sаm rupe nа bivšem oltаru
prаtio trole truckаvih trаmvаjа
niz dugu leju mаglednih fenjerа.
I sve što nikаd ne videh u crkvi,
kroz prizmu crkve gledаo sаm sаdа.
Al jednom, kаd ne bude nаs više,
kаd nestаne nаs, nа nаšem će mestu
isto dа nikne nešto slično tome,
što će dа zgrozi sve koji nаs znаju.
Sаmo što znаnih neće biti mnogo.
I psi, bаš tаko, po nаvici stаroj
zаdižu pаšu nа stаrome mestu.
Dаvnih je dаnа sklonjenа ogrаdа,
аl se njimа, vаljdа, priviđа i sаdа.
I prividi im tаkvi brišu jаvu.
A moždа zemljа čuvа onаj zаdаh:
jer zаdаh pseći аsfаlt ne ubijа.
I bаš njih bole zа tom grdnom kućom!
NJih brine vrtić, reći će vаm - vrtić.
A ono do čeg ljudimа je stаlo,
tа psi su nа to sаsvim rаvnodušni.
Zаto i kаžu ono: " psećа vernost".
I kаd već počeh ozbiljno dа pričаm
o pokoljenjа nekаkvoj štаfeti,
verujem uprаv sаmo toj štаfeti.
To jest, u one koji zаdаh čuju.

Mаlo li ostа lenjingrаdskih Grkа,
uopšte ih je - izvаn Grčke - mаlo.
U krаjnjoj meri, mаlo ih je zа to
dа svojа verskа sаčuvаju zdаnjа.
I, vаljdа, niko od njih ne zаhtevа,
dа veruje tom što se kod nаs grаdi.
Jer stvаr je jednа krstiti nаciju,
а krst nositi - nešto sаsvim drugo.
Jednа im dužnost beše sаmo dаtа,
а umeli je nisu ispuniti.
Neuzorаno polje je zаrаslo.
"Sejаču, sаmo čuvаj svoje rаlo,
mi ćemo reći kаd nаm je klаsаti."
Ne sаčuvаše oni svoje rаlo.

I tаko, noćаs, gledаm krozа prozor
i mislim o tom do čegа smo došli?
I od čeg smo se više udаljili:
od prаvoslаvljа ili helenizmа?
Što nаm je blisko? Štа tаmo, pred nаmа?
Dа l smo nа prаgu neke nove ere?
Ako je tаko, štа je dužnost sviju?
I štа smo dužni prineti ko žrtvu?

_____________________

U ritmu triju glаgolskih vremenа Iznad njih — strop nebа nemi,
baš ko iznаd grobljа čаvke,
i ko usаmljenik
ispred dveri zаtvorenih
neko lupa, ukucаvа čаvle
l u prošlo,
u sadašnje,
u buduće
vreme.

Niko neće doći, niko dа ih skloni.
Bat čekićа
večito će dа im zvoni.
Zemlja-hiperbolа tone ispod njih
Nebo-metаforа lebdi iznаd njih.

_____________

BREGOVI

I deo

Često su, rado sedeli
na kosi brega,sanjivoj.
Otud su dobro videli
crkvu, zatvor, perivoj.
Levo se talasale
travke u ribnjaku dugom.
U pesak baciv sandale,
sedeli su, drug s drugom.

Rukama obgrliv koleno,
gledahu: oblak se odalji.
Kraj bioskopa su leno
kamion čekali bogalji.
U kršu cigala, oprana
konzrva je bleštala.
Nad vrhom purpurnih vrana
kružeći je kreštala.

Od mosta do kupatila
auta - stalno, nanovo.,
Pod crkvom zvona se klatila:
električar je svadbovo.
Na bregu: tiho, bez zbuka,
pirka svež povetarac.
Ni krika, ni zvižduka,
jedino zuji komarac.

A travke, gde su sedeli,
bile su potabane,
Svuda su se crneli
ostaci njihove hrane.
Krave su jezicima
to mesto uvek trle.
To beše poznato svima
Jedino njima - ne.

Šibice se nisu vedele,
ni viljuška, pala u pesak.
Šutnuta vrhom cipele,
boca je vraćala bljesak.
Začuvši mukanje krava,
kretoše niz zavijutke,
odoše, bez pozdrava,
ko što su i sedeli - ćutke.

Niz dve padine su hitali,
kadikad - bočno gotovo.
Pod njima se grmovi splitali
i otplitali, ponovo.
Gazeć i klizeći, na smenu.
Nad vodom je izgrala zraka.
Stigoše, u istom trenu
do staze i do ribnjaka.

Dole u sumrak plavi
dve su se svadbe susrele.
Haljine i košulje u travi,
nežno su se belele.
Svita oblaka se micala
u tamne ralje sutona.
Para se sa zemlje dizala,
i stalno ječala zvona.

S cigarom jedan leno,
drugi uz spoticanje,
išli s istovremeno,
niz dve bočne putanje.
Niz breg, levo i desno,
putem koji razdvaja.
Odjednom, kroz vazduh, pretesno
jeknuše dva vapaja.

Naglo se razdvoji žbunje,
grane se razvrgoše.
Kao da se uz sev munje,
u mučnom snu trgoše.
Uz urlik zinuše grane,
ko otvor u zemlji, velik.
Pred svakim, sa dve strane
naoštren blesnu čelik.

Jednoga sekira klapi
i krv se, po satu, rasu.
Drugi od srčane kapi
sam umre, u istom času.
Zločinci, krvavih ruku
(krv je kapala njihova)
baciše ih u ribnjak.
U muku tako se sretoše
iznova.

Ka stolu, ka svojim mestima
išli su ženici. Baš tad
pastiri sa strašnim vestima
dotrčaše u grad.
U smiraju su zasjale
gomile oblaka, razbludno.
U žbunju krave su stajale
ližući krv požudno.

Električar je trčao po poadini
a šurak pored puta.
Nevesta je u pozadini
stajala sama i ljuta.
Starica, ispod ponjave,
pantliku je vrtela,
u vihoru pijane jurnjave
svadba je k brdu letela.

Jurili su, bez glave,
tapkali po šibljaku.
Žbunjem su, mučući krave
silazile k ribnjaku.
Bila je nesnosna jara
i ugledaše, svi skupa,
gde se u sočivici otvara,
ko okno u mrak, rupa.


II deo


Ko će ih dići iz mrtvih,
iz mrtvih voda ribnjaka?
Smrt je ko voda vrh njih,
ko voda iz njinih stomaka.
Reč svaka njom se ostrvi,
lastar se uz kolac savi.
Smrt je u polizanoj krvi,
smrt je u svakoj kravi.

Smrt je u hajci (daleko
tobože jure lopuže).
Crveno biće mleko
tih krava posle muže.
I vagon crveno plamti,
i put crven izgleda.
Iz crvenih, crvenih kanti
- pojiće crvena čeda.

Smrt gleda i smrt čuje.
U okovratniku je ima.
Grad im se odužuje:
smrt teško pada njima.
Dignimo ih zaboga!
Ubistvo na dan svadbeni!
Mleko bi moglo zbog toga
zauvek da pocrveni.


III deo

Smrt nije skelet s dugom
kosom, dole u rosi.
Smrt, to je taj žbun
u kome
svi mi stojimo bosi.
To nije plač sa sahrane,
ni crna osmrtnica.

Smrt - to je gakanje vrane
smrt - rujna novčanica.
Smrt - to su sva autoa,
grad sa hapsom i baštama,
Smrt - lica muška, naduta,
vratovi s kravatama.
Smrt - stakla gradskog amama,
smrt boji tačku mnogu.
Smert - sve što je sa nama -
jer oni videti ne mogu.
Smrt - to su sve naše sile,
i znoj, i napor i delo.
Smrt - to su naše žile,
naša duša i telo.
Nikad na breg. Dom tih.
Svud vatre. Veče zvoni.
Ne da ne vidimo mi njih -
već nas ne vide oni.


IV deo

Ždralinjak, ružu, krin,
perunike, božur, paviti;
na strašan grob će njin
cinkane ruže staviti;
ljiljane, iz čijeg mirisa
žestoka bije sila,
šeboj buket narcisa
i svežanj karanfila.

Na obalu ih nosite, neka
nebu se povere, gore,
U reku ih bacite, a reka
u tamne će ih odneti gore.
U crne šumske potoke,
kroz naselja jelova,
kroz ritove, mrtve otoke
do baltijskih bregova.

Bregovi, to je mladost, koju
još nismo upoznali.
Ulice u neizbroju,
Bregovi - mnogi kanali.
Teški od bolova ponosnih.
Bregovi - kraj zemlje. Po njima
što više se penješ,
to ih u daljini
sve više ima.

Bregovi - patnje naše lik.
Bregovi - ime ljubavi dano.
Bregovi - ridanje, bregovi - krik
što odlazi i vraća se, neprestano.
Svetlost bola, bezmernost bola,
tuga, i strah, uz nju,
naši snovi i patnja gola,
u njihovom je sve to žbunju.

Bregovi - slave večni čas.
I uvek zdesna od naših patnji.
Bregovi - to je iznad nas.
Il za nama. U našoj pratnji.
I kad je breg usred tmice,
vrhovi se vide njegovi.
Između jučerašnjice i sutrašnjice
Idemo. Idemo. Kao snegovi.
Smrt - to su samo ravnice.
Život - bregovi, bregovi.

_______________________

PISMO GENERALU Z.


Vaša Svjetlosti, rat je igra glupa.
Danas je uspjeh, a sjutra je rupa.
Pjesma o opsadi La Rošeli

Generale! Karte su nam – govno. Ja ko pas
umoran. Sjever nije ovdje već u Krugu
Polarnom. Polutar je širi no vaš lampas.
Zato, generale, što front je na Jugu.
Na tom razmaku svaka naredba, za čas,
pretvara racije u bugi-vugi.

Generale! Nered preraste u brlog…
Bespuće ne da dovesti rezrevi,
ni zamjenu rublja: plahta je kvarc.Vrlo,
od toga, znate, stradaju mi nervi.
Nikad ko danas, smatram, tako hrlo
ne bješe oltar pogažen Minervin.

Generale! Predugo u blatu su nam kože
da u čas pravi kralj crva likuje,
Kukavica šuti. Ali ne daj bože
da njeno kukanje neko od nas čuje.
Računam da se mersi reći može
protivniku što ne atakuje.

Topovi su naši cijevima dole
uprli. Jedra smekšala. Hornisti
jedino trube svoje iz futrole
izvlačeć, kao strasni onanisti,
tako ih deru dan-noć da iz svih se skupa
zvuk naglo iščupa.

Časnici lutaju, za pravilnik gluhi,
u pump-hlačama, bluze – raznih masti.
Rèdōvi u grmlju, na mjestima suhim,
predaju se, jedan s drugim, sramnoj strasti,
i crveni, crveni eno spušta stijeg,
naš vodnik, što ženjen nije.
___________

Generale! Ja se svagda, svugdje, borih
i s malim šansama, ili klimavima.
Žeđ me za drugom zvijezdom ne mori
izuzev te koju kapa naša ima.
Ali sada sam ko iz skaske čavlić:
ukucan u zid, ali šešir fali.

Generale! Jednom, žalim, živjeti je.
Da ne tražimo dokaze od gőre,
dato nam je pehar svoj da se ispije
do dna sred skromnih tih čestara. Pored
toga, život – biće – toliko dug nije
da u ladicu odlaže se gőrē.

Generale! Dušama tek trebaju tijela.
Duši su, sigurno, tuđi zlo i gadstva.
A ovdje, mislim, nije nas zavela
strategija, nego: žedni bjesmo bratstva:
bolje je u tuđa miješati se djela
negoli u svojim ne razabrat se.

Generale! U meni i sada je nemir.
Ne shvatam zbog čega: stid, il strah je zar?
Nedostatak kuće? Ili prosto: hir?
Ne pomaže liječnik, ni nadriljekar.
Zacijelo, stoga što spremajuć pir,
gdje je so, gdje šećer, ne zna vaš kuhar.

Generale! Strah me: čorsokak je ovo.
Osveta prostora vrlo plećatoga.
Naša koplja rđa popada. Njihovo
prisustvo još nije i mete zaloga.
I ne kreće se sjen dalje od nas
ni u zalaska čas.

__________

Generale! Znate: nisam kukavica.
Uzmite moj dosje, pun podataka je.
Ravnodušnu meni metak je sitnica.
Za neprijatelja, ni za štab ne hajem!
Neka znak robijaški izmeđ lopatica
prilijepe mi – ja ostavku dajem!

Ne, ja ne želim nipošto umrijet
zbog dva-tri kralja koje okom i ne
vidjeh (to stvar naočnjaka nije
nego zavjesa prepunih prašine).
Uostalom, i moj žar da živim za njih
dvostruko je manji.

Generale! Sve mi dozlogrdi. Meni
križarski rat je dosadan. I muka
hvata me od sviju, u oknu sleđenih
gora, šumica, i rječnih okuka.
Zlo je ako vanjski svijet je izučen
od onoga ko je iznutra izmučen.

Kad redove vaše napuštam, po mojem,
generale, time ja ih ne oslablju-
jem. Jerbo u tom neveliko zlo je:
ne solist, al tuđ sam svakome ansamblu.
Uzevši pisak iz svirale svoje,
spaliću mundir i slomiću sablju.

___________

Nevidljive su, al se čuju ptice.
Snajperist, koga žeđ duhovna muči,
čas naredbu, a čas pismo od ženice,
sjedeći na grani, dva puta prouči,
i top na olovku uzme naš umjetnik
kad čama ga saleti.

Generale! Sjutra će vas da ocijene,
vaše Kane, šance, kare i kohorte.
Akademije će biti ushićene,
a vaše bitke i nature morte
služiće da bi proširile zjene,
poglede na svijet, suzile aorte.

Generale! Vi ste, moram zapaziti,
slični krilatom lavu što uhodi
u neki haustor. Jer vi, avaj, niti
ne postojite uopće u prirodi.
Ne, ne što ste mrtvi, ili ćete biti –
u špilu karata nema vas. To godi.

Generale! Neka mene daju na sud!
Ja upoznati hoću vas sa djelom:
suma stradanija daje apsurd;
i neka apsurd ovlada tijelom.
I neka njegov ocrta se sasud
nečim crnim na nečemu bijelom.

Generale, reći još jedno ću samo:
General! To uzeh ko rimu za riječ
“umiral”, kako desilo se sa mnom.
Al pljevu i zrnje Bog do kraja nije
razlučio, stoga, sad moći ćeš da nju
upotrijebiš samo u laganju.
_______________

Usred pustare, dva fenjera gdjeno
u noći gore, i gnjiju vagoni,
napol sa sebe ja sam razodjeno
ruho pajaca, epolete sklonih,
i zaklanjam se, jer sreće me zjenom
kamera Lajka il pogled Gorgonin.

Noć. Misli su mi pune jedne žene
čudne iznutra, ali i profilom.
To je što sada zadešava mene –
pod nebom, al je krovlje nadivisilo.
Što meni u ovaj događa se čas
ne rastužuje vas.

_______________

Generale! Nema vas, i moj zbor danas
obrastati, kao obično, počinje
u tu prazninu što je okončana
opširnom gluhoćom nekakve pustinje
koju ni jedna karta, što je znana
meni i vama, čak i ne pominje.

Generale! Ako ipak čuste vi me,
znači da ona pustinja onamo
krije oazu u sebi i time
mami jahača, a jahač je, znamo,
ja; ja podbadam svog konja, ali me
konj, generale, ne nosi nikamo.

Generale! Svagda ratovah ko lav, a
jedino mrlju ostavih za stijeg.
Od karata je kuća, čak štala prava.
Pišući vam raport, iz čuture pijem.
Vi što preživjeste veliki blef, za vas,
život ostavlja komadić hartije.

_____________________________________

GOTOVO ELEGIJA

M.B.

Pod kolonadom berze, prošlih dana,
čekao bih kada dažd je hladni lio.
Smatrah: ta milost od boga je dana.
Ne griješih, možda. Čak i ja sam bio
nekada srećan. U ropstvu anđela
živio. Išao na vampira. Jednu
ljepojku, dok je niz stube letjela,
u glavnom ulazu, ko Jakov – zasjedu
njoj postavio.
I kud li je samo
otišlo sve to, skrilo se za svakad.
Pa ipak gledam kroz prozor i, «kamo»
pišuć, ne stavljam upitnoga znaka.
ad je septembar. Bašta je preda mnom.
Uši začepi grom daleki. Kruške
vise u lišću i gustom i tamnom,
sjedrale, liče na znakove muške.
I samo kišu u dremljivi moj um,
ko škrtac u kujnu svojtu udaljenu,
pripušta moje uvo u tom trenu:
ne još muziku, i ne više šum.

___________________________________________________________

USPOMENI Т. B.

1.

Dok nije svelo cvijeće i traka
ne pobijelje još od ljetnjeg klaka,
dok je još crna, voljna da cigani,
i tako duga da moji moždani,
kako bi njezin doziv mogli čuti,
jamačno će je zimi potegnuti –

2.

primi od mene ovu rimo-leptu
koja ako bi i prošla kroz Letu,
to je zbog toga što pošla je s tobom
nakon što mene prestigla je stopom;
i to će biti onda, moja drugo,
tvojom posljednjom, za mene, uslugom.

3.

Ne mišljah vidjet baš toliko ruža:
to ljeto procent, dug, odštetu pruža
onom što dužan nesporno je bio
brat ih u polju sâm, al je živio
tek do cvjetanja, a ostavi njima
posve slobodan spor o pravilima.

4.

Zato toliko njih je tu zaspalo.
Jer priroda je časna i u malom
ako o našim bolima je riječ;
ali u moći čovjekovoj nije
ove motive nazvati dobrima;
smrt – to je ono što biva s drugima.

5.

Smrt, to je ono što biva s drugima.
Čak ako svaka boginja i ima
u vrsti smrtnih ljubimce, znano je
da Persefona sasvim nema svoje,
a to mreškanje vijugā sred tame
vjeruje onim čiji brak je stamen.

6.

Dok ima snage, upamtit sve ovo,
i dok sve još je svježe i sirovo,
i dok ljupina tvoja je – tačnije
praštanje sa njom, za mene bolnije
nego sa tvojom dušom rastajanje,
o kakovoj će, i uz radovanje,

7.

silno, na sebe Bog – o kom poslije,
Muhamed il Hrist bude li, kog prije
sama izbrala riječju si živom –
uzeti brigu: ona nesumnjivo
u budućnosti usrećena biće –
dok je tečnosti sasud nezaštićen.

8.

Stog pusti da na svijetu ovome
pričam o ljusci, o smrti, o tome
čemu tu veče bješe bina Finski
Zaljev, a čemu zavidni su sfinksi
na zagonetki – jer tvoj čun nipošto
nije potopljen, već je blizu osto.
9.

Teško da tada ti znala si sve to.
Čamac ne može ni biti predmetom
bdijenja duše, gdje se brigā masa,
a nedostupnih oku, zatalasa
odmah po njenom napuštanju tijela;
teško da znala, jedva da si htjela

10.

mučit nas tajnom, zamršenost čija
il pojačava patnju (jer važnija
od rastanka je rastanka izlika),
il ona muke olakšava i kad
detektivski je u duši ti sklad i
čak ako si se potrudila radi

11.

ovih posljednjih, stog što u većini
oni su ipak, svejedno se čini
da je i za njih, čije oči plača
poštedjeti si željela, zadaća
nerazrješiva; bljesak s perli njina
trotočja – plač je tih što su manjina.

12.

Galebe nećeš pitati, oblaci
skrili se. Šta bi, da se na sve baci
ptičiji pogled, zjena ugledala?
Kako se njišeš, kraj čamca, sred vala,
i ne čujući njine oštre krike,
sa tako male i tako velike

13.

udaljenosti od čuna. A točno
tako i u snu biva, ali to što
ne dograbi ga – pobijedi java:
jer pateć u snu, mi imamo prava
smjesta se, puni jeze, probuditi
i prste u rub postelje upiti.

14.

Galebe nećeš pitati. A graje
vali bez smisla. Jedino ostaje
oblačje – ali vjetar ga razgoni.
Jer smrt svjedoke svgada ima, oni
jesu i žrtva. To je rola nova
dvostruka: na nju bila si gotova.
15.

No i bez tog u svakom rasturanju
duševnog sklada, već se u pitanju
“Šta je to bilo?” – odgonetka stani.
Samoubijstvo? Il udar srčani
sred vala koji prehladni su bili?
Život dopušta da se stavi “ili”.

16.

Nipošto nije ta čestica fora
uobraženju, nego prosto forma
dviju verzija koje jesu iste:
međ njima izbor paralele čiste
dvije, nepokret njin, preobražava
u talasaste: bujica čitava.

17.

Ta je čestica – prorocima mora –
način zaštite od sviju ukora
da po pokrovu rovljenje je moje
zvjersko, da “loše o mrtvome” – to jest
samoubijstvo grijeh je i veto,
što ja o tebi pretpostavljam, eto.

18.

Jer, i taj slučaj uključivši, mila,
ti ipak bolja hrišćanka si bila
no ja. I, možda, gledano očima
turskih pjevača i njihovih rima
pjevanih meni, ali i Islama,
u tome nema grijeha, ni srama.

19.

Ne znam sigurno. No u svakoj vjeri
postoji svojstvo što u nekoj mjeri
veže je s drugim: to nisu zabrane
već kakvi ljudi dole su, u dane
života bili, sred domaje svoje,
puna srpova i krstova što je.

20.

Tako da možeš ići bez strahova:
rize Hristove ili Allahova
čalma, gazela spojena s pilavom,
il u cvijetu krošnje – jednim slovom,
u varijanti dvije rajske dveri
otvorene su širom, već po vjeri.

21.

U odijelu, to jest, bilo kojem
Bog će te primit u naručje svoje,
ne iz Očinske ljubavi, već stoga
što remećenjem dosta nejasnoga
opšteg zavjeta, drugi si, podroban,
čuvala tvrdo: ti si bila dobra.

22.

To u računu svakom skuplje dođe,
ovdje na zemlji i gore takođe.
Vrijeme – jedno, svud. Žića godine
svud važnije su nego vode, šine,
omče ili pak otvorene vene;
sve te su stvari skoro magnovene.

23.

Tako da grijeh tvoj može, u biti,
na minutu se onu odnositi
kad zrak posljednji plućima proguta
s kojim na vodi ostade da pluta
u ritmičnome njihanju tijelo.
A vrlina će tvoja, zacijelo,

24.

taj minut i taj rasfijukan vjetar
prerasti kako već svoja si ljeta
prerasla, zato što dan kada ove,
i ridajući gotovo, stihove
sastavljam već je previsio samu
razliku brojki klesanih u kamu.

25.

Vjetar moljaka crnu traku. Nama
čudno je što ćeš da ostaneš sama
ispod gomile cvjetne, sred mogile,
tamo gdje ljudi leže, kao žile,
gdje vječna im je tama, i granice;
razlika sva su tišina i ptice.

26.

Čudno je sad, kad u judol preseli
bolju no naša, plakati nam. Je li
vjera nam slaba, ili nervi slabe:
umjesnija je od Božije Slave
žalost na zemlji kojom duša hoda
tek u tijelu. I ja plačem, ko da

27.

u stvari nešto moglo je ostati
živo. Jer dvoje kad im se rastati,
prije no vrata otvore se, svako
uzme u pamet nešto od tog kako
sa drugim vijek proživje: tijelo
nevidljvost je, duša, zacijelo,

28.

gledanje i sluh. Suze stog i lijem
što nadu, ali ne duboku, krijem
da vidjeti me i čuti moć imaš,
no ne javljaš se meni riječima:
jer duša, blaga što nakupi mnoga,
govor ne uze da ne srdi Boga.

29.

Plačem. Tačnije, pišem kako krenu
suze, i usne drhte, ruže venu,
vonj je pilula i busenja oštar.
I moji reci, gdje stavljam mnogošta
nesporno znano tebi živoj, znače
plakanje za tu što sama ne plače.

30.

I zar o smrti više si negoli
mi znala? Samo o boli. A boli
ne uče smrti već životu. Samo
to si i znala, što i ja. O tamo,
o smrti tebi bilo znano jeste
koliko mogu o braku nevjeste

31.

znati – i ne o ljubavi: o braku.
Ne usijanje strasti, nego šljaku
tih strasti – punu bodlji i studenu
šljaku – il kraće, o onom vemenu
života, dugom, ljetima, zimama
i sada u toj crnoj traci sama

32.

ko nevjesta si. Tebi, što ne znaše
brak za života, iz života našeg
koja odlazi, busenjem pokritoj,
smrt brak je, svadba u crnome, i to
jesu te uze, što svake godine
čvršće su: nema razvoda sred tmine.

33.

Čuješ li, ponovo Persefonin glas?
Tanka u rukama vije joj se vlas
tvog žića – Parka presječe je. Ponad
preslice sada pjesmu Persefona
o odanosti vječnom mužu poje:
samo arija i plovi napolje.

34.

Sjećaćemo se tebe. Neće biti
sjećanja. Svim je svojstveno težiti
ka objektima vidljivima, ili
tako prividnim da su premašili
snagu tog čega nema u srcima.
Ne javljajuć se ovim, ni onima,

35.

ostaćeš samo skica, samo namaz,
ime što svojim imenjakinjama
tuđe je i ne baca ni po njima
smrtnu sjen. I šta činiti sa tima
čije je tijelo mnogo od njinoga
imena veće. No dok ta dva sloga –

36.

Tanja – tijelo još znače za mene,
jedino tvoje, uz to bez primjene
anestezije uma, usne njime
otvarajući, ja ću tvoje ime
podvrgavati objavi u vidu
zadnjih draganja što tijelu idu.

37.

S grlom stegnutim rastaje se drago
ime ti. Odsad koristiću glagol,
što smrt ga sazda, da ne bi uočen
bio gubitak, ko zna, i ja počet
možebiti ću da smatram pomalo
ko da se tebe “umrla” i zvalo.
38.

Sa tom riječju proživim li ljeta
koliko i ti sred ovog svijeta,
pamti: u Dvije Tisuć Prvom ljetu,
pa nek me među skrvnitelje metnu,
sa prošenjem je započeti meni
eda proširim kalendar crkveni.

39.

Ne uspjev ići po vodama, tako,
ti ćeš bivati sa godinom svakom,
ko trag cipela na vodi nestajuć,
bespredmetnija sve, i kad na kraju,
ne doprijevši do datuma toga,
po kopnu krenem tamo gdje ti noga

40.

prva otide, u tu zemlju, gdje mi
svi tek smo duše, besplotni, nijemi,
to jest gdje svi mi – mudraci, glupani –
na jedno brdo ko Turci smo tkani,
teško ću nać te sred tih soba kojim
opravdanje je susret s bićem tvojim.

41.

Možda, na dobro. I šta tebi sad bi
moglo se reći? Osim naših svadbi –
djeca, razvodi, u vojnu se uđe
kroz bakar truba, plamen, usne tuđe;
sa besprimjernom revnošću na tvojem
zaboravljanju svi od nas nastoje.

42.

Vrijedi? Teško. Retka vrijedno nije.
Rastajemo se kao prave dvije
nakon presjeka. Sred Raja il Ada
za novi susret premala je nada.
Tog posmrtnoga života dva vida
tek nastavak su starog Euklida.

43.

Pa spij. Bila si bolja, a to svagda
za slučaj smrti znamenje je, znak da
sresti se, ko u životu, najgore
ne može. Stog što nećeš sić odgore.
Napokon, dole svi štule imadu –
do neviđenja u Raju il Adu.
<1968>

_____________________________________

LJUBAVNA PJESMA IVANOVA

Kad god se nađem sred ovoga mjesta,
u pamet moja dođe mi nevjesta.
Uđem u bircuz, naručujem dvjesta.

Rijeka kraj nogu juri, zaraza je.
U sebi zborim valima: nek jure.
U oku – suza. Ali vidim krajem
oka Litejni most, šlepa konture.

Moja nevjesta zavoljela druga1.
Umalo sam ih, kad doznah, ubio.
Al strog je Kodeks. Moja je zasluga
što čvrst ispadoh. Zbilja, jesam pio.

Pio ko riba. Da iz kombinata
ne izgnaše me, iz žila bih zgnjio.
Kad bih prošao kraj automata
ulazio bih i katkad zvonio.

Drug navrati mi, i sa drugom bazam.
Kako, Ivanove? – govoriti stane.
Kako sam? Šutim. I on, uz bojazan,
izađi, viče: pogledaj derane.

Njih mogao bih praviti. U stvari,
pravio ih je on. Tačka, s povlakom.
Vičem: “U nedjelju onu”. Kalendari
onu nedjelju nemaju nikako.

Ruka mi drži polulitru znanu,
i kroz odjeću pufera je stiska.
I drugo. A u uglu, na divanu,
ko da je juče – takvog sam utiska.

Valjale su se u vuni posteljē
hlače koje su prepunile kosti.
Glasno viknuti “Kučke!” usta žele,
ali zbog nečeg govore: oprosti.

Za šta? Kom? Slušam galebove, avaj,
od oštrog krika sav u drhtavici:
uz takav isti zvuk ona svršava,
premda još potom promrmlja: ”Ne tiči!”

Takvu je znadoh. A prije – cijelu.
Al život leti, smetnuvši kočnice.
Još jednu bocu uzimam bijelu.
Ona je boje ko njene očice.

1968. ______________________

SVEĆNJAK

Satir, iz vode što pobeže
bronzane, sa šest sveća steže
svećnjak, ko stvar što mu pripada.
No kako tvrdi opis studeni,
pripada on njoj. Svaki vid, avaj,
posedovanja tim završava.
On izuzetak nije. Stog sada
sred mošnji mu se oksid zeleni.

Mašta podvlači javu. Drukčije
ne bi: prepliva potok u čijem
ogledalu su, odavno, jednog
drveta grane, njih šest, šumele.
Obgrli stablo. Al stablo pripada
zemlji. Potok mu izbrisa tada
trag iza leđa. Sjalo je dno.
I negde: cvrkut Filomele.

Da je sve moglo još tren trajati,
usamljenost bi shvatio satir,
potoku, zemlji suvišan da je.
No misao mu taj tren bi slaba.
Mrkne. Al “nije umro” – zrcala
iz svakog kuta su ponavljala.
Svećnjak astalom vlada i sjajem
plijeni, završen poput ansambla.

Ne smrt – sredina nova nas čeka.
Fotografije bronzane neka
šteta mu nisu. Prešav Rubikon
stvrdnu od pejsa1 do uda spolnog.
Umetnost, biće, time i dira
što ne laže, tek precizira,
jer nezavisnost detalja – zakon
njen osnovni je, neosporno.

Upali sveće i dosta zbora
da obasjat se tuđ sumrak mora.
Premda zloslutna nakana biva,
mi drugim nismo gospodari.
Da grlim, lepojko, moje nije,
ni da, kriveć me, suze liješ.
Jer taj stearin ne zaliva
misli o stvarima, već same stvari.

_________________________________________________

PRALJIN MOST

F. W.

Na Praljinome mostu, gdje nas dvoje
bili smo slični kazaljkama ure,
zagrljeni u dvanaest, prije no što
ne za dan već se za svagda rastasmo,
ovdje, na mostu Praljinome danas,
ribar što pati od Narcis kompleksa,
zablenuo se, zaboravljajući
na plovak, u svoj odraz kolebljivi.
Rijeka ga čini čas mladim, čas starim.
Čas izbijaju mladalačke crte,
a čas mu bore zapljuskuju čelo.
Zauze nam mjesto. Neka! U pravu je.
Sve usamljeno što je, odnedavno
simbolizira drukčije vrijeme
a ovo je – doznaka na prostor.
Neka spokojno našu vodu gleda
i čak nek sebe upozna. Rijeka
njemu pripada sad po onom istom
pravu, kada se u kuću unese
zrcalo, ali u njoj se ne živi.



Preveo Marko Vešović
izvor

________________________

Iz knjige "Brodski: Osja, Josif, Džozef" pesnikove prijateljice i književnice Ljudmile Štern,

PISMO SABČAKU:

U jesen 1991. godine iz Peterburga mi je stigla video kaseta - snimak amaterskom kamerom Sabčakovog govora na Dvorskom trgu 20. avgusta 1991, drugog dana posle početka puta.
       Stotine hiljada ljudi, slučajno uhvaćenih iz mase, nisu više umorni i mračni kao obično, već veseli i puni entuzijazma. U očima - ponos za svoj narod i za svoga gradonačelnika. A Sabčak - uzbuđen i snažan - izgledao je kao pravi narodni tribun. Sa knedlom u grlu, nebrojeno puta puštala sam tu traku, zavidela onima koji su tamo u Peterburgu i prvi put zažalila što sam pre šesnaest godina otišla ne dočekavši taj dan.

Poželela sam da saznam nešto više o Sabčaku i uzmem iz Harvardske biblioteke njegovu knjigu "Hod prema vlasti". Isto tako poručim u informativnom centru sve što je bilo o njemu napisano za poslednje dve godine u američkoj, ruskoj i francuskoj periodici.
       Pošto sam pročitala gomilu tekstova, ogleda, intervjua, pisama, pesama, poema, bila sam zbunjena činjenicom kakva je protivrečna osećanja, međusobno potpuno isključiva, izazvao među svojim savremenicima Anatolij Aleksandrović.
       Poredili su ga s Robespjerom i De Golom, zaklinjali mu se na ljubav i osvetu, oduševljavali se njime, pretili mu...
       U knjizi "Hod prema vlasti" osetilo se da gradonačelnik nije imun na lepe umetnosti, pogotovo na poeziju. Omiljeni pesnik bila je Cvetajeva, ali bi tu i tamo zasvetlucala imena Majakovskog, Mandeljštama, Davida Samojlova i Brodskog...
       ... Prošlo je dve godine i počeli su da se pronose glasovi da je Sabčak lično stupio u kontakt s Brodskim. Pozvao je Josifa u Piter i obećao da će ga okružiti carskim počastima: vila na Kamenom ostrvu, lični kardiolog, susreti i prijemi u njegovu čast. Anatolij Aleksandrović je voleo "blesak, šum i govor bala" i želeo je da od dolaska nobelovskog laureata načini svetski i kulturni događaj godine...
       Međutim, Josifa to nije očaravalo. On i Barišnjikov su nebrojeno puta razgovarali o mogućem dolasku u Peterburg, ali samo u svojstvu privatnih lica, bez dočeka, bez pompe, bez svetlosti reflektora. Jedna od varijanti je bila da doplove brodom sa turističkom grupom iz Helsinkija. Turisti provode u gradu tri dana i spavaju na brodu. U tom slučaju izgleda da čak ne trebaju vize. Josif se žalio da će, da bi došli sasvim inkognito, on staviti periku a Miša nalepiti brkove i bradu. Ili obrnuto: Josif - bradu a Miša - periku.
       U martu 1995. Sabčak je doputovao u NJujork. U program njegove posete planiran je i susret s Brodskim.

Sabčak je odseo u "Valdorf Astoriji" i pozvao Josifa na doručak u 9 sati. Brodski je došao, posle se žalio što je pristao. Ne zbog samog susreta, Sabčak mu se dopao, nego je, izgleda, njegov ponos bio povređen time što su termini za ručak peterburškog gradonačelnika bili zauzeti mnogo važnijim susretima pa je za Brodskog ostalo samo rano jutro. Na pitanje da li ga je Sabčak najzad nagovorio, odgovorio je da još nije doneo nikakvu odluku.
       U aprilu Josif mi se javi iz Saut-Hedlija sa pitanjem imam li Sabčakove koordinate. Dala sam mu kućni telefon, faks peterburške gradske kuće u Smoljnom i njegove kancelarije u Marijanskom dvoru.
       Kada je posle dva dana stigao u Boston, Brodski mi donese pismo za Sabčaka, zamoli me da ga pročitam i da ga što pre pošaljem u Peterburg. Zamolila sam ga da mi dozvoli da napravim za sebe kopiju. Evo tog pisma:
       "... Sa žaljenjem Vas obaveštavam da su se moji letnji planovi sasvim promenili i da, sudeći po svemu, ovoga puta neću moći da posetim rodni grad. Oprostite za brigu koju sam Vam naneo, nadam se da uznemirenje nije bilo veliko.
       Osim čisto konkretnih okolnosti koje onemogućavaju ostvarenje puta u predviđeno vreme, mene od njega zadržava i niz čisto subjektivnih razloga. Naročito mi izaziva neugodan osećaj perspektiva da budem objekat pozitivnih doživljaja na masovnom planu, slične stvari su teške i na individualnom.
       Nemojte me pogrešno razumeti: ja sam vam beskrajno zahvalan za ispoljenu inicijativu. Ta zahvalnost je iskrena i odnosi se lično na Vas, upravo me je ona i pobudila da prihvatim Vaš poziv. Ali bojim se da su za ostvarenje toga posla potrebni unutrašnji i čisto fizički resursi, kojima ja u ovom trenutku ne raspolažem.
       Daće Bog da se pojavim u rodnom gradu, to je, očigledno, neizbežno. Ali mislim da je bolje da to bude privatno, bez izazivanja senzacije. Budite uvereni da ćete biti jedan od prvih koji će za to saznati, a to će Vam biti dato na znanje kad me ugledate na svom pragu."

POSLEDNJI SUSRETI:

Mi smo se poslednji put videli s Brodskim u "Ruskom samovaru" krajem decembra 1995. godine. Pričao nam je da doktori insistiraju na hitnom produvavanju srčanih krvnih sudova i da to treba da bude urađeno do početka prolećnog semestra...
       Početkom januara 1996. Vitja Štern imao je veoma tešku operaciju. Ali medicinska zvezda mu nije bila naklonjena, desile su se komplikacije i Vitja je podnosio neizdržive bolove.
       Brodski se javio 19. januara i počeo da se raspituje o operaciji. I to ne forme radi, već udubljujući se u sve pojedinosti i ispoljavajući za nas zapanjujuću upućenost.
       Koliko se sećam, Brodski je celog života čitao knjige iz medicine i bio upućen u lečenje najrazličitijih bolesti. Nije oskudevao u medicinskim savetima i da nije u mladosti otkrio u sebi božji dar, sigurno bi bio lekar.
       I toga dana je sasvim profesionalno razmatrao Vitjine probleme, a mi smo, sa svoje strane, pitali zašto nije išao na "produvavanje". Josif je jednostavno odgovorio: "Bojim se. Znam da mi je to jedina mogućnost... Ako uspem da izdržim do kraja semestra, ići ću na proleće. Ali strašno se bojim."
       To je bio naš poslednji razgovor...
       Saša Sumerkin se u eseju "Tuga i razum" ( prema naslovu poslednje knjige eseja Brodskog - prim. prev.) seća poslednjih dana života Brodskog i priča da je 26. januara, u petak, bio kod njega u gostima sa njihovom zajedničkom prijateljicom, pijanistkinjom Jelisavetom Leonskom. Evo kako Saša opisuje to veče:
       "Marija je spremila božanstvenu večeru koja se završila nebeskim tiramisu a Josif, sa svojom tradicionalnom gostoljubivošću, dokupio je za retke goste razna kineska jela. Na našu radost, bio je u odličnoj formi: lepo je izgledao, nadahnuto govorio kao uvek, jeo s apetitom i pio nekakvu jaku švedsku votku sa travama - meni se zavrtelo u glavi samo od mirisa. Slika je bila idilična, čemu je nemalo doprinela Ana, plavooka i izuzetno bistra devojčica, koja se ljutila na mene kad ne bih odmah razumeo njene engleske rečenice.
       Posle večere smo se popeli u "kabinu" na tavanu, tamo se moglo pušiti. Na stolu su bili delovi, na pola stupca, pomalo šaljive poeme "Imperator" iz "Times literard supplement", a u mašini engleska pesma za decu (da Ana ima šta da čita kad nauči slova). Okolo - gomile knjiga, časopisa, pisama. Josif je po običaju odlomio filter sa svoga "kenta", cigaretu neko vreme nežno okretao među prstima i zapalio. Svi naši zajednički poslovi su u tom trenutku bili završeni: poslednji delovi za "Pejzaž" su ušli u "Ardis", tekstovi za "Portfelj" pregledani, malo smo porazgovarali o tome da skupimo u jednu knjigu pesme po njegovom izboru, nije krio da mu se dopada ideja...
       Dan 27. januar je bio rođendan Miše Barišnjikova. Za razliku od Brodskog koji je voleo i uvek bučno proslavljao svoje rođendane, Miša na svoje nije obračao pažnju. Zato su se on i Josif trudili da toga dana budu zajedno. No, 27. januara 1996. Miša Barišnjikov je bio u Majamiju i Brodski mu je čestitao preko telefona. Miša se seća da su razgovarali četrdeset i pet minuta. Ni o čemu bitnom i važnom. Josif je rekao da bi, kada bi mogao, sa zadovoljstvom doleteo u Majami te večeri ali se prilično loše oseća. Raspitivao se o Mišinom zdravlju i "naredio" mu da to veče popije malo više votke. Barišnjikov mu je rekao da ne može piti onoliko "kao što sleduje" jer će ga ujutru boleti glava.
       "Ujutru posle pića boli glava?! - uzbuni se Brodski. - To nije moguće! Znači, sa tvojim zdravljem nešto nije u redu, porazgovaraj sa svojim lekarom."
       Taj šaljivi savet, koji mu je Brodski dao nekoliko sati pred smrt, zauvek se urezao u Mišino pamćenje.
       A nedelju dana pre toga, 21. januara, Josif mu je poklonio primerak "Atlantide" sa ovakvom posvetom:
       "Mišelu, za Božić, s nežnošću.
     
       I neka te podseti ovaj tomić,
       da autor nije ni škrt, ni homić,
       ni lažov, ni snob, ni liberal,
       već tužnih misli general."
       Moguće je da su to bili poslednji stihovi napisani na ruskom.
       U noći 28. na 29. januar, zazvonio je telefon iz Moskve. Bilo je dva sata posle ponoći. Zvala je Galina Vasiljevna Starovojtova. Po tonu njenog glasa shvatila sam da već zna. Zna za smrt Josifa Brodskog.
       Oni su se upoznali 1994. godine u Švedskoj i veoma su se dopali jedno drugom. Kao što se zna, Josif je voleo da govori o politici i pošto je o svemu imao nepobitno mišljenje, s velikim interesovanjem bi slušao stavove Starovojtove i verovao im. Mnogo je cenio njenu erudiciju i logiku i govorio: kad bi u vladi Rusije bili takvi ljudi kao što je ona, ne bi ga za državu bilo sramota.
       Galina Vasiljevna se divila Brodskom, znala napamet i volela da govori mnoge njegove stihove. Jednom kada smo razgovarale o nostalgiji koja muči mnoge emigrante, priznala sam Galini Vasiljevnoj da se sva moja nostalgija fokusirala na tugu za Petrogradom. Rekla je da to potpuno razume jer često i sama, ne nalazeći se preko okeana već mnogo bliže, u Moskvi, oseća prema Peterburgu snažnu, gotovo neprirodnu ljubav.
       "Najbolje od svih je ta osećanja izrazio Josif" - rekla je.
       I u noći 28. januara 1996. godine Galina Vasiljevna je počela da mi govori preko telefona iz Moskve njegove "Stance gradu":
       Ne bilo mi dano
       da umrem daleko od tebe...
       Neka me opoju
       hor vode i nebesa, i granit...
       nek mene, begunca,
       belom noći zaseni
       tvoja nepomerna slava zemna...
     
       Podrhtavanje u slušalici, promukli glas iza okeana. Zar smo mogli da pretpostavimo da će i za nju proročki zazvučati ovi stihovi?
       Starovojtova je pitala ima li nade da porodica pristane da se Brodski sahrani u Peterburgu, u Aleksandro-nevskoj lavri, ili u Komarovu, pored Ane Ahmatove.
       Dala sam Galini Vasiljevnoj Marijin telefon i znam da joj se obraćala s tom molbom. Ali sudbina je odredila drugačije...
       ...Brodski je mnogo voleo Veneciju. Sahranjen je na ostrvu San Mikele - na groblju, jednom od najlepših na svetu. Sam je govorio da bi želeo da leži upravo tamo.
       Poštovaoci Brodskog u Rusiji ni dan danas ne mogu da se pomire s tim da probijanje sunarodnika do njega nije tako lako kao što bi se želelo.
       - Kraj -


1968.

1 коментар:

Анониман је рекао...

Izvanredan pesnik!!
pesnik u prolazu

Постави коментар