понедељак, 2. април 2012.

Nassim Nicholas Taleb, Crni labud – uticaj krajnje neverovatnog





Božo Stojanović
prikaz knjige Crni labud



Teorija je poput leka (ili vlade): često beskorisna, ponekad nužna, uvek sebična i povremeno smrtonosna. Stoga je valja koristiti oprezno, umereno i pod nadzorom odrasle osobe.
Ponavljam, i ponavljaću dok ne ostanem bez glasa: sudbinu neke teorije u društvenim naukama određuje zaraza a ne njena valjanost.
Nasim Taleb



    Poslednja finansijska kriza bila je ne samo neočekivan i istovremeno izuzetno neugodan događaj za širok krug ljudi koji su njom direktno ili posredno bili pogođeni (čija se imovina nezadrživo topila gotovo preko noći), već i veliki izazov za sve one koji se bave ekonomskom teorijom. Posebno je to bio izazov onima koji se bave finansijskom ekonomijom. Ova oblast ekonomske nauke je u poslednjih nekoliko decenija bila izuzetno popularna i unosna (i shodno tome izazovna) za mlade, sposobne i ambiciozne ljude. Pored ekonomista privlačila je i brojne stručnjaka iz prirodnih nauka, a posebno matematičare i fizičare. Došlo je, shodno globalnoj tendenciji, do sve snažnije matematizacije ekonomske nauke na gotovo svim njenim poljima i do visokog stepena formalizacije ove teorije. Stvari su, tehnički posmatrano, otišle toliko daleko da je ova oblast ekonomske nauke ubrzo postala shvatljiva samo uskom krugu specijalista. To je imalo kako akademske tako i praktične posledice. Složeni matematički modeli stvarili su osećaj nemilosrdne naučnosti i sigurnosti u predviđanjima („matematika ne laže“), kao i intelektualnog prestiža za one koji njima barataju. S druge strane, na osnovu takvih modela donošene su poslovne odluke sa dalekosežnim posledicama (u igri su bili zaista veliki ulozi). Sve je izgledalo besprekorno i funkcionisalo je glatko i na zadovoljstvo velikog broja tržišnih učesnika (mereno visinom zarade koja se obrtala). A onda je iznenada buknula kriza i sve se srušilo u jednom trenutku kao tvrđava od peska. Usledili su panika, neverica i šok.

       Izbijanjem krize, pored brojnih drugih teških pitanja, postavljeno je i pitanje da li je postojeća finansijska teorija (ona koja dominira u akademskom svetu i na osnovu koje se decenijama gradi hijerarhija u naučnoj zajednici) uopšte relevantna za razumevanje funkcionisanja stvarnih finansijskih tržišta, to jest da li su njena predviđanja događaja i procesa u (neizvesnoj) budućnosti nešto što treba ozbiljno shvatati i uzimati kao osnovu za konkretne poslovne odluke. Ovo je inače mnogo dublje pitanje i ono zadire u preispitivanje samih osnova savremene ekonomske nauke. Preciznije, kriza je otvorila pitanje da li dominirajuća ekonomska teorija predstavlja zadovoljavajuće objašnjenje funkcionisanja stvarnog tržišta? Nasim Nikolas Taleb1 u ovoj knjizi, koja se na engleskom pojavila pre nekoliko godina, na pomenuto pitanje odgovara odrično i jezgrovito konstatuje: dominirajuća nauka (ne samo ekonomska nauka) koja pokušava da „ukroti neizvesnost“ ima izuzetno slabe rezultate. Zašto? Slepa je za krupne devijacije – crne labudove.

    Crni labud je događaj koji je redak (nepredvidiv) I neočekivan. Ili, kako kaže Taleb, crni labud je kombinacija slabe predvidivosti (usled naših zabluda o izglednosti iznenađenja) i snažnog uticaja. Posmatrano iz drugog ugla, crni labud predstavlja i nešto veoma očekivano, a što se ipak nije dogodilo. Crni labudovi su objašnjivi, ali uvek naknadno. Primeri crnog labuda su: Internet, Prvi svetski rat, personalni kompjuter, napad 11. septembra 2001. u SAD-u i slično. Taleb naglašava da sve što nas okružuje i što je važno za život ljudi podleže dinamici crnog labuda. Dodatnu težinu celoj stvari daje to što ljudi imaju sklonost da se ponašaju kao da crni labud ne postoji.

       Potrebno je, pre prelaska na detaljnije izlaganje bazične argumentacije koja potkrepljuje iznetu tezu, kazati i nekoliko reči o autoru koji sebe opisuje kao empirijskog skeptika, antidogmatika i opsesivnog empiričara. Nasim Taleb nije nadobudni amater koji želi da na sebe skrene pažnju velikim rečima i šokantnim izjavama, već neko ko je dobro upućen i u finansijsku teoriju (doktorirao je u oblasti kvantitativnih finansija i to na derivatima) i u praksu (godinama je radio na berzi). Pomenimo i to da je Taleb predavao primenu teorije verovatnoće na upravljanje rizikom. Sve u svemu, reč je o čoveku čije argumente treba uzimati ozbiljno i pažljivo ih preispitivati.Iako je u ovoj knjizi izložena izvorna ideja, odnosno kako kaže sam autor u njoj nema ni recikliranih ni prepakovanih tuđih misli, spisak literature na koju se poziva je impozantan. Tu su, pored ostalih, knjige iz ekonomske teorije, bihevioralne ekonomije, finansijske ekonomije, filozofije i filozofije nauke, matematike, statistike, teorije odlučivanja, psihologije i ekspermentalne psihologije. Ovakvo idejno bogatstvo, odnosno široko konsultovanje rezultata iz brojnih disciplina, u skladu je sa njegovim temeljnim uverenjem da učenjaštvo bez erudicije lako može izazvati katastrofu.

II

       Taleb na stranicama ove dobro koncipirane i vešto izvedene knjige objašnjava zašto nismo u stanju da uspešno previđamo događaje u budućnosti. On najpre izlaže centralne ideje i osnovne argumete u formi koja je prihvatljiva širokom krugu čitalaca, a onda stvari podiže na viši analitički nivo. Potrebno je na samom početku naglasiti da Taleb ne dovodi u pitanje znanje kao takvo već ukazuje na opasnu razliku između onoga što ljudi stvarno znaju i onoga što misle (ili se pretvaraju) da znaju. Ljudska misao pati od „iluzijerazumevanja“:
svi misle da znaju šta se događa u svetu (koji je neuporedivo složeniji nego što se shvata), a iz toga sledi i zabluda da su u stanju da uspešno predviđaju. Crni labud nastaje upravo u procepu između onog što ljudi stvarno znaju i onog što misle da znaju.

    Veliki problem u ovom kontekstu predstavlja takozvana narativna zabluda. Reč je o naglašenoj ljudskoj slabosti prema interpretaciji i sklonosti da se daje prednost kompaktnim pričama u odnosu na sirovu istinu (podatke i činjenice). Pored ostalog, problem je i u tome što nismo sposobni da predviđamo atipične događaje. Svi koji tvrde da su to u stanju, prema Talebovom mišljenju, jesu šarlatani i ne treba im verovati na reč (ništa ne menja činjenica ako su nagrađeni i Nobelovom nagradom za ekonomiju). Taleb ukazuje i na potrebu ljudi da se u razumevanju događaja koji ih okružuju uhvate za neku činjenicu. Ta činjenica često nema nikakve veze sa procesima koje nastoje da shvate, ali ljudi se nje grčevito drže. Ona im je potrebna kao neko sidro, to jest kao oslonac i orijentir.
Na delu je i takozvano retrospektivno izobličavanje:procenjivanje stvari tek kada se one već dogode, a to dovodi do toga da nam se događaji ukazuju na iskrivljen način (neophodno je naučiti – što nije nimalo jednostavno – da se pravi razlika između gledanja unapred i naknadne pameti). Kada se stvari procenjuju naknadno, to jest kada se već dogode, onda se prošlost čini mnogo jasnijom (sređenijom i predvidivijom) nego što je stvarno bila. Iskrivljena interpretacija i na njoj zasnovana očekivanja o procesima koji će se odvijati u budućnosti izvor su budućih crnih labudova.

    Taleb podseća i na konfirmacijsku pristrasnost. Ljudi su skloni da traže samo one primere koji potvrđuju njihovu priču i njihovu viziju sveta, a da omalovažavaju ili potpuno zanemaruju sve one koji dokazuju suprotno. Postoji i naglašena asimetrija u percepciji ishoda veoma složenih događaja. Reč je o tome da se uspeh po pravilu pripisuje vlastitoj veštini i sposobnostima (koje se uvek precenjuju), a neuspeh događajima na koje nemamo uticaja pa nas to oslobađa bilo kakve odgovornosti. Sve ovo zajedno ima kao posledicu ne samo iskrivljenu percepciju sveta nego i vlastitih prognostičkih sposobnosti.
Budući da nismo u stanju da se suočimo sa istinskom neizvesnošću mi je transformišemo u onu formu koja omogućuje upravljivost. Prinuđeni smo da smanjimo dimenzije sadržaja kako bismo ih mogli apsorbovati. Pri tome, što su dimenzije veće, teže ih je suziti, a procesom sužavanja unosi se više reda a ostavlja se manje prostora slučajnosti. Takav postupak navodi na zabludu da je svet mnogo uređeniji nego što uistinu jeste. Ono što je izmaklo ovim pojednostavljenjima je crni labud.

 T aleb govori i o ludičkoj zabludi. Naime, reč je o tome da ono što se na fakultetima predaje kao neizvesnost daleko je od neizvesnosti koja se susreće u stvarnom životu: „Osobine neizvjesnosti s kojom se susrećemo u stvarnom životu nemaju gotovo nikakve veze sa sterilizovanom neizvesnošću s kojom se susrećemo na ispitima i igrama“ (str. 195). Izmerljivog rizika (u Najtovom smislu (Frank H. Knight)) u stvarnom životu nema, to je samo „laboratorijska izmišljotina“. Reč je kako kaže Taleb o štreberskoj neizvesnosti. Neizvesnost prema njegovom mišljenju treba shvatiti isključivo kao nedostatak znanja, to jest kao direktnu suprotnost znanju. Mudar je,shodno tome, onaj koji zna da nije u stanju da vidi stvari u daljini.

   Prihvatanje nekog zapažanja iz prošlosti kao definitivnog i reprezentativnog za budućnost, predstavlja ključni nuzrok naše nesposobnosti da shvatimo crne labudove. Ilustracije radi, uvek posle finansijske krize analitičari pomno istražuju događaje koji su se desili, smatrajući da se tako dobro pripremaju za novi slom. Pri tome, gubi se iz vida da ni prethodni slom nije imao ranijeg presedana. Tako se zapravo samo reaguje na jasno definisane izvore neizvesnosti, ali crni labudovi su time nedodirnuti. Oni se bezbedno smeškaju i čekaju svoj trenutak.

III

    Taleb posebno izlaže kritici čuvenu Gausovu zvonastu krivu (normalni raspored). Ona nas nezasnovano uverava u to da smo u stanju da „pripitomimo neizvesnost“. To nije ništa drugo do, kako kaže autor, velika intelektualna prevara. Ključni problem je u tome što ova kriva zanemaruje krupne devijacije – crne labudove. Kako se udaljavamo od proseka izgledi za krupne devijacije se eksponencijalno smanjuju. Atipične vrednosti su veoma malo verovatne, stoga se i mogu zanemariti. Upravo takav zaključak, smatra Nikolas Taleb, predstavlja opasnu zabludu kada je stvarni svet u pitanju. Mere neizvesnosti koje su zasnovane na normalnom rasporedu zapostavljaju mogućnost i uticaj diskontinuiteta i velikih skokova. Problem dakle nastaje kada se ovaj raspored primenjuje na situacije koje su kvalitativno drugačije i za koje je njegova upotreba neprimerena. Gausova kriva je upotrebljiva u onim situacijama kada imamo varijable čije najviše vrednosti neznatno odstupaju od proseka. Gausova kriva, zaključuje autor, iz stvarnog života „isisava slučajnost“ i tako ga pretvara u nešto što on nije.

    Ovde je potrebno biti malo precizniji. Taleb govori o dva različita sveta: Mediokristanu i Ekstremistanu. U prvom svetu, kada se raspolaže dovoljno velikim uzorkom, nema pojedinačnog slučaja koji će bitno promeniti celinu ili ukupnu vrednost. Stoga se ekstremne varijacije mogu odbaciti. Preciznije, pojedinačna pojava ne utiče na celinu, a nakon određenog posmatranja moguće je „saznati šta se dešava“. U tom svetu događaji se raspoređuju (distribuiraju) shodno normalnom rasporedu. U Mediokristanu problem crnih labudova ili ne postoji ili je beznačajan. Taleb primećuje da oni ljudi koji su prošli konvencionalno statističko obrazovanje, po pravilu misle da žive u Mediokristanu. Samo u tom svetu, dokazuje Taleb, imaju smisla pojmovi kao što su standardna devijacija, korelacija, regresija.

    S druge strane, u Ektremistanu ekstremne varijacije se ne mogu odbaciti. U ovom sistemu nejednakosti su tolike da na celinu ili na ukupnu vrednost može uticati i jedna jedina izmerena vrednost. Problem je u tome što taj uticaj može biti nesrazmeran. Taleb ovo ilustruje primerom. Uzmite nasumično hiljadu ljudi i analizirajte taj skup shodno neto imovini članova. Onda tom skupu dodajte Bila Gejtsa (Bill Gates). Situacija će biti izmenjena iz temelja. Njegovo bogatstvo će zapravo predstavljati preko 99 procenata bogatstva grupe, a bogatstvo ostalih će biti na nivou greške pri zaokruživanju. U Ekstremistanu nema tipičnog predstavnika. Najtipičniji su „patuljci“ ili „divovi“. Za razliku od Mediokristana gde pobednici dobijaju samo mali deo ukupnog kolača, u Ekstremistanu je igra takva da pobednik uzima gotovo sve. Ekstremistan je u stanju da proizvede crne labudove. U ovom svetu treba biti sumnjičav prema znanju koje je utemeljeno na podacima. Preciznije, u takvim okolnostima teško je na osnovu podataka iz prošlosti predviđati budućnost.

    P oredeći procese u ova dva sveta Taleb zaključuje: „U Mediokristanu smo prinuđeni trpjeti tiraniju kolektivnog, rutinskog, očitog i predviđenog. U Ekstremistanu smo podvrgnuti tiraniji pojedinačnog, slučajnog, neviđenog i nepredviđenog“ (str. 76-77). Tamo nas očekuju crni labudovi. Naravno, ne bi trebalo brzopleto zaključivati da je svaki događaj u Ekstremistanu neophodno i crni labud. I u tom svetu postoje predvidivi događaji koji su naučno obradivi. Ekstremistan neće nestati, tako da se na njega treba naviknuti i na najbolji mogući način mu se prilagoditi.

    S va društvena pitanja, precizan je Taleb, potiču iz Ekstremistana. Taleb smatra da gotovo sve u društvenom životu predstavlja proizvod retkih šokova i skokova. Za njihovo razumevanje su često važniji atipični a ne „normalni“ događaji. S druge strane, studije društvenog života se po pravilu usredsređuju na „normalno“ koristeći metode koje počivaju na nomalnom rasporedu. Takvim postupkom se ne može zaključiti gotovo ništa relevatno. Taleb visoko ceni Poperov (Karl R. Popper) stav o funkcionalnoj i neizlečivoj nepredvidivosti sveta. Nesposobnost da se predvide atipični događaji ima kao posledicu nemogućnost predviđanja toka istorije. Istorija i društvo napreduju u skokovima, a istoričari i prognostičari vole da veruju u sitne i postupne pomake.

IV

      Taleb govori o epistemološkoj aroganciji i deli je u dve kategorije: arogancija uz prisustvo određene kompetentnosti i arogancija uz potpunu nekompetenciju. Taleb se shodno tome poigrava i sa pojmovima stručnjaka i stručnosti. On naime smatra da pojmove stručnosti i znanja ne treba olako koristiti niti u njih bezrezervno verovati. Zašto? U pojedinom oblastima postoje stvarni stručnjaci, ali ima i oblasti u kojima samozvani „eksperti“ najčešće nisu stručni. Autor konstatuje: „Naša nesposobnost predviđanja u sredinama podložnima Crnom labudu, u spoju sa općim nedostatkom svijesti o takvom stanju stvari, znači da dio profesionalaca koji se smatraju stručnjacima, to zapravo i nisu“ (str. 19).

     P rema njegovom sudu (a tvrdi da je do njega došao ličnim iskustvom u kontaktu sa stručnjacima i „stručnjacima“), među onima koji najčešće nisu stručni (iako se tako ne predstavljaju) su: ekonomisti, finansijski prognostičari, profesori finansija, stručnjaci za političke nauke, „stručnjaci za rizik“, zaposleni u Banci za međunarodna poravnanja, finansijski savetnici. Pored njih to su i brokeri, klinički psiholozi, suci, savetnici, stručnjaci za ljudske resurse, obaveštajni analitičari. Među one koji su uglavnom stručni ubraja (spisak nije potpun): ocenjivače stoke, astronome, probne pilote, šahovske majstore, fizičare, matematičare (ukoliko se ne bave empirijskim problemima), računovođe. Ljudi su, dodaje Taleb, prirodno skloni da slušaju stručnjake čak i u onim područjima gde stručnjaka i nema.

     Posebnu temu ove knjige predstavlja implicitna i eksplicitna kritika dominirajuće ekonomske teorije (pre svega njenih predviđanja), odnosno teorije koja dominira na univerzitetima i u naučnoj zajednici. Pored ostalog ona se zasniva na konceptu ravnoteže i racionalnog ponašanja. I racionalnost (maksimizirajuće ponašanje) i ravnoteža u bliskoj su vezi sa neizvesnošću (podrazumevaju njeno nepostojanje). U svetu gde caruje neizvesnost i racionalnost i tržišna ravnoteža gube tlo pod nogama. Ekonomska nauka je prema sudu autora puna štrebera – oni koji razmišljaju preterano konvencionalno (i u osnovi pogrešno). Velikim grešnicima u ekonomskoj nauci smatra Semjuelsona (Paul A. Samuelson), Hiksa (John R. Hicks), Erou (Kenneth J. Arrow) i Debrea (Gerard Debreu). Svi oni su dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju. Oni su svojim radovima i ogromnim ugledom i uticajem skrenuli ekonomsku nauku na pogrešan pravac. Dali su joj lažnu auru naučnosti (tehničke rigoroznosti), a na štetu primenjivosti. Naime, Taleb smatra da su oni stvarali izmišljeni svet koji je mogao da se uklopi u matematiku, ali je problem u tome što su ovi modeli neupotrebljivi upravo zbog preterane apstraktnosti. Stoga Taleb predlaže oprez kada su akademski ekonomisti u pitanju i dodaje: „Čujete li iz usta kakvog uglednog ekonomista riječi ravnoteža ili normalna distrbucija, ne upuštajte se u rasprave. Ignorirajte ga ili mu za vrat pokušajte ubaciti miša“ (str. 308).

   Taleb ekonomiste (ovu reč često stavlja pod znake navoda) optužuje za platonizam: stanje kada mislimo da razumemo više nego što stvarno razumemo. Reč je o preozbiljnom shvatanju onoga što znamo i zanemarivanju crnih labudova. U ekonomiji je poseban problem to što prognoza podrazumeva i prognozu o tome kako će se ljudi ponašati u budućnosti. Neoklasika (dominirajuća ekonomska paradigma) pretpostavlja da će se oni ponašati racionalno, što znači predvidivo. Racionalnost se u ovoj koncepciji opisuje kao maksimizirajuće ponašanje, što se svodi na optimizacije u različitim kontekstima. Taleb ovo smatra postupkom koji nema nikakvog praktičnog značaja, već služi isključivo tome da se ekonomisti takmiče za poziciju u akademskoj hijerarhiji. Proučavajući ekonomske radove (u cilju provere sposobnosti ekonomista da predviđaju) Teleb je zaključio sledeće: „Niti jedan ne pruža uverljive dokaze za tvrdnju da ekonomisti, kao zajednica, posjeduju ikakve sposobnosti predviđanja i da su – sve da takve sposobnosti i poseduju – njihova predviđanja, u najboljem slučaju tek nešto boilje od pogađanja, odnosno, da su za donošenje ozbiljnih odluka nedovoljno pouzdana“ (str. 233). Ekonomisti dobro predviđaju uobičajeno, ali padaju pri predviđanju neuobičajenog. Izmiču im crni labudovi.

    Poseban predmet kritike predstavljaju stručnjaci za finansijska tržišta. U tom kontekstu Taleb izdvaja Markovica (Harry Markowitz) i Šarpa (William Sharp) koji su svoje modele zasnovali na „gausovskim temeljima“. Svi modeli, pa tako i ovi, zanemaruju i minimiziraju sve one uticaje i događaje koji nisu obuhvaćeni modelom. Iako ova teorija nije doprinosila razumevanju stvarnog sveta u kratkom roku je bila masovno prihvaćena i razvijana. Pomenuti autori su nagrađeni i Nobelovom nagradom za ekonomiju. Činilo se da je neizvesnost uspešno savladana, odnosno da je bar stavljena pod kontrolu. Život je pokazao suprotno: bankrotirala je kompanija koja se služila njihovom ekspertizom. Taleb insistira na tezi da je u pitanju bila intelektualna prevara odenuta u ruho složene matematike koja je ućutkivala sve one koji su prigovarili ili izražavali čak i blagu sumnju. Takvi su „u krugovima mudraca“ označavani kao neznalice kojima nema pomoći. Taleb je primetio sledeće: „Uvjerivši sami sebe da je u pitanju velika znanost napravili su budale od kompletnog finansijskog establišmenta. Jedan od najvećih gubitaka u povijesti burzovnog trgovanja, dogodio se gotovo u tren oka, bez ijednog znaka upozorenja“ (str. 87).

    Taleb izdvaja samo nekoliko imena onih ljudi koje smatra pravim ekonomistima: Bastija (Frédéric Bastiat), Hajek (Friedrich von Hayek), Šakl (George L. S. Shackle), Minski (Hyman Minsky), Kejnz (John M. Keynes). Reč je o autorima koji dosledno naglašavaju postojanje fundamentalne neizvesnosti kada su ekonomski događaji i procesi u pitanju. Pored ostalog, Taleb podseća na Bastijinu knjigu Ono što se vidi i ono što se ne vidi u kojoj je autor ukazivao na ograničenja intervencionističkih mera. On je naglašavao da ne treba gledati samo pozitivne efekte neke mere („ono što se vidi“),nego treba imati u vidu i sve ostale posledice („ono što se ne vidi“). Političari obično naglašavaju pozitivne efekte (a oni se po pravilu odnose na određenu društvenu grupu), a prećutkuju negativne posledice koje će snositi društvo kao celina. Reč je o prećutkivanju posledica koje su nevidiljive na prvi pogled. Fridrih fon Hajek je svoje obraćanje prilikom dodele Nobelove nagrade za ekonomiju naslovio „Privid znanja“. U njemu je objašnjavao neophodnost da se ekonomija u svojim ambicijama svede na realnu meru, to jest da ne obećava ono što nije u stanju realizovati. On je zapravo ekonomistima upućivao poruku da zaborave planerske ambicije.

   Nasim Taleb smatra da strategija kojom se vode istraživači i preduzetnici nije ona o kojoj govori dominirajuća ekonomska teorija. U svetu gde postoje crni labudovi, besmisleno je ponašati se kao da oni ne postoje ili pokušavati da se oni predvide. Potrebno je maksimalno improvizovati i biti u stanju prepoznati prilike onda kada se ukažu. Prema njegovom sudu, slobodna tržišta ne funkcionišu tako što nagrađuju i podstiču veštine. Naprotiv, ona funkcionišu zato što ljudima dopuštaju da koriste postupak pokušaja, to jest dopuštaju da im se posreći.

V

  Da li sve ovo što je izneto treba da vodi zaključku da uopšte ne treba predviđati i da je zapravo svako čovekovo delanje unapred obesmišljeno i osuđeno na neuspeh? Ne, smatra Taleb, samo treba stvarima pristupati na drugačiji način. Na primer, Taleb objašnjava da se treba čuvati skalabilnog, odnosno skalabilnih zanimanja. Reč je o zanimanjima gde nagrada ne zavisi od količine obavljenog posla. U ovim zanimanjima je ogroman disparitet između uloženog truda i nagrade. U zanimanjima koja nisu skalabilna, ne zavisite od crnog labuda (u osnovi u dugom roku krećete se oko nekog proseka). S druge strane, skalabilna zanimanja su dobra samo ako ste uspešni. U njima se stvaraju ekstremne razlike: malobrojni uzimaju govotovo sve, a drugi ostaju praznih ruku. U skalabilnim zanimanjima nema proseka, to jest u njima je malo „divova“ i ogroman broj „patuljaka“.

  Taleb sugeriše da treba izbegavati krupne teme, to jest sve one stvari koje mogu da nepovratno ugroze budućnost. Dopustite sebi, kaže Taleb, da se prevarite u sitnicama, ali ne i u krupnim stvarima. Neophodno je naučiti kako rangirati mišljenja, i to prema šteti koju mogu da prouzrokuju a ne prema njihovoj uverljivosti. Taleb pored toga predlaže i sledeće: naučite razlikovati pozitivne i negativne slučajne događaje; ne tražite precizno i lokalno (drugim rečima ne budite sitničavi); iskoristite svaku priliku ili bilo šta što liči na priliku (ovo posebno treba da imaju na umu preduzetnici); čuvajte se preciznih državnih planova.

   Sam je predlagao kombinaciju hiperkonzervativnosti i hiperagresivnosti kao uspešnu strategiju borbe protiv crnog labuda na finansijskom tržištu. Deo novca (od 85 do 90 procenata) treba ulagati u krajnje sigurne finansijske instrumente kao što su blagajnički zapisi. Ostatak bi trebalo uložiti u ekstremno spekulativne uloge (postoje određeni tehnički detalji ovakvog postupka ali oni su ovom prilikom nebitni). Tako se umesto umerenom, investitor izlaže s jedne strane nikakvom a s druge veoma visokom riziku. prosek će biti srednje rizičan ali će predstavljati pozitivno izlaganje crnom labudu.

   T aleb naglašava da u budućnosti nema ničeg uobičajenog. Tu činjenicu oni koji se bave društvenim naukama neprestano moraju imati na umu. On kaže da će, uprkos napretku koji smo postigli i povećanoj količini znanja budućnost biti sve nepredvidljivija. Slučajnost je uvek ono što ne znamo. Stoga, pozivati se na slučajnost znači pozivati se na neznanje. Naučnici se toga ne trebaju stideti niti pokušavati da neznanje maskiraju. Rastuća složenost sveta kojoj je čovek doprineo svojim akcijama drastično umanjuje dobitke od modeliranja i predviđanja. Raste značaj crnog labuda

VI

   K njiga Crni labud je u kratkom roku skrenula na sebe pažnju naučne i šire javnosti i izazvala je brojne reakcije. Jedni je zdušno prihvataju a drugi oštro kritikuju (malo koga je ostavila ravnodušnim). O njenoj planetarnoj popularnosti govori i činjenica da je prevedena na desetine jezika. Postoje i ocene da je to jedna od najuticajnijih knjiga u društvenim naukama nakon Drugog svetskog rata. Reč je o briljatnoj knjizi koja uznemirava i provocira, a posebno nemilosredno ismeva lažno znanje ujedinjeno sa intelektualnom arogancijom čije su posledice katastrofalne.  Iako se bavi krajnje složenom temom, knjiga Nasima Taleba je pisana zapanjujuće jednostavno i tonom koji uveliko odudara od uobičajenog tona akademskih rasprava (na momente i sa izuzetnom duhovitošću). Taleb često kombinuje preciznu analizu problema sa zanimljivim autobiografskim elementima, što daje poseban ton izlaganju i tekst čini zanimljivijom. Kako je umesno primetio jedan analitičar u osvrtu na ovu knjigu i ona sama predstavlja primer crnog labuda.

Reč je o knjizi koju bi trebalo da uzmu u ruke svi koji se bave društvenim naukama, posebno oni koji prave prognoze. Sasvim sigurno će se duboko zamisliti.


    PDF

Нема коментара:

Постави коментар