субота, 9. октобар 2010.

JORGE LUIS BORGES, poezija





Pretnja 


To je ljubav.
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila,
ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje
književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri
sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva,
galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke,
ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice,
potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i
sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim
vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu. 


Trenutak samo 

Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bejah, zaista
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao, na više planina popeo,
više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što je razumno i plodno
proživeo svaki minut svoga života: imao sam,
jasno, i časaka radosti
Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenova samo; nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez
toplomera, termofora,
kišobrana i padobrana;
kad bih opet mogao da živim,
lakši bih putovao.

Kada bih ponovo mogao da živim,
s proleća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kad bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite, imam 85 godina

Trenuci 

  Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim,
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.


  Bio bih gluplji nego što bejah, zaista,
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatio,
bio bih manji čistunac,
više bih se izlagao opasnostima,više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina popeo,
više reka preplivao.

  Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema.

  Ja sam bio od onih što razumno
i plodno prožive svaki minut svog života,
imao sam, jasno, i časaka radosti.

  Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.

  Jer ako ne znate život je od toga sačinjen,
od trenova samo, nemoj propuštati sada.
Kada bih ponovo mogao da živim,
s'proleća bih počeo bosonog da hodam,
i tako išao do kraja jeseni.

  Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao..
Ali, vidite, imam 85 godina

Pesnička umetnost  

  Gledati reku od vremena i vode i sećati se da je
vreme druga reka, znati da nestajemo kao reka i
da lica prolaze kao vode.
Osećati da je bdenje drugi san što sanja da ne sanja
i da je smrt koje se boji
naša put ona smrt svake noći, koja se
zove san.
Videti u danu ili godini simbol dana
čovekovih i njegovih godina, pretvoriti
razaranje godina u muziku, žagor i
simbol.
Videti u smrti san, u smiraju sunca tužno
zlato, takva je poezija, besmrtna
i siromašna. Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala; umetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik.
Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smerne. Umetnost je poput Itake
sva od zelene večnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna reka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna reka.


Istorija noći  

 Tokom pokolenja
ljudi izgradiše noć.
U početku beše slepilo
i san i trnje što se zabadaše
u bosu nogu i strah od vukova.
Nikada nećemo saznati
ko je skovao reč za vreme
koje deli sumrak i osvit;
Nikada nećemo saznati
u kome je veku ona postala
znamen zvezdanog prostora.
Druga će stvoriti mit.
Načiniše od nje majku mirnih
Parki što sudbinu pletu i žrtvovahu
joj crne ovce i petla što predvidaše njen kraj.
Dvanaest kuća joj dadoše Haldejci;
beskrajne svetove, Galeriju sa stubovima.
Heksametri latinski je uobličiše i
Paskalova strepnja.
Luis de Leon vide u njoj otadžbinu
svoje ucveljene duše.
Sada osećamo da je neiscrpna
kao staro vino
i niko je ne može gledati bez vrtoglavice,
a vreme ju je opteretilo večnošću.
I kad pomislimo da ne bi postojala
bez tog nežnog oruđa, očiju.


Mlada noć  

Noćne vode očišćenja već me oslobađaju
mnogih boja i mnogih obličja.
U vrtu ptice i zvezde već slave željeni
povratak drevnih načela sna i tame.
Već je zapečatila tama ogledala
što ponavljaju privid stvari.
Gete je lepo rekao: Blisko se udaljava.
Te tri reči sažimaju suton.
U vrtu ruže prestaju biti ruže
– žele da budu Ruža.

• Prevod Valentina Šekarić


Everens 

 Svaka stvar postoji osim zaborava.
Jer Bog – koji čuva u sećanju strašnom
mesece što behu, i one sutrašnje,
što brine za metal – i zguru spašava.

Sve se već desilo. Bezbrojni odrazi
tvog lika ostaše u ogledalima
od zore do časa kad sunce zalazi.
Ostaće još mnogi. Dok vremena ima.

Sve što oko nas je sastavni je deo
kristala sećanja, koje svet je ceo;
mračni su njegovi hodnici beskrajni.

Vrata se zatvore kuda god da kročiš;
tek kad sunce zađe, s one strane noći
arhetip te čeka i predeo sjajni.

•Prevela Valentina Šekarić


Gvozdeni novčić

Evo gvozdenog novčića.
Pitajmo oba suprotna lika
i ona će biti odgovor na uporno pitanje
koje niko sebi nije postavio:
Zašto je čoveku potrebno
da ga neka žena voli? Da vidimo.
U višim sferama se prepliću
četvorostruki svod koji drži potop
i nepromenljive zvezde planetarijuma.
Adam, mladi otac, i mladi Raj.
Veče i jutro. Bog u svakom biću.
U tome čistom lavirintu je tvoj odraz.
Opet bacimo gvozdeni novčić
koji je i čarobno ogledalo.
Njegovo naličje je niko ništa i tama i slepilo.
To si ti. Oba gvozdena lika daju samo jedan odjek.
Tvoje ruke i tvoj jezik svedoci su neverni.
Bog je neuhvatljivi centar prstena.
On ne hvali niti kudi.
Najbolje delo: zaborav.
Zasto te nisu hteli voleti?
U senci drugog tražimo svoju senku;
u ogledalu drugog svoje sopstveno ogledalo

• Prevela Valentina Šekarić

Svanuće

U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje groznog svanuća koje
tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kaprico:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu preti opasnost
da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!
Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj,
obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć ostaje u očima slepih.

•Prevela Valentina Šekarić



Ulica sa ružičastim dućanom

Već oči zagledaju svaki početak ulice
A suša naslućuje blisku kišu
Već su svi putevi blizu,
čak i put čuda.
Vetar donosi obamrlu zoru.
Zora je naš strah da postupamo drukčije.
i muči nas.
Hodao sam celu bogovetnu noć
i njen nemir me ostavlja
u ovoj ulici koja je kao i druge.
Evo opet na horizontu
spokojstvo ravnice
i utrina s travuljinom i žicom
i dućan koji svetli
kao sinoć mlad mesec.
Kao uspomena blizak mi je ovaj dućan na ćošku
sa dugim coklma i obećanjem dvorišta.
Lepo je posvedičiti te, večna ulico,
jer sam u svom životu video tako malo stvari!
Već svetlost vazduh brazada.
Moje godine su prevalile puteve zemlje i vode,
samo tebe osećam, mirna i ružicasta ulico.
Mislim, možda su tvoji zidovi začeli zoru,
dućane, što si čitavu noć osvetljen
Razmišljam i, pred ovim kućama, nalazim reči
da ispovedim svoje siromaštvo:
nisam gledao ni reke, ni more, ni planinu,
već stekoh poverenje svetlosti Buenos Ajresa
i skovah stihove svog života i smrti
od te svetlosti ulične.
Velika i napaćena ulico,
ti si jedina muzika za koju moj život zna.
Na horizontu jednog predgrađa
Pampa,
osećam tvoju širinu koja produbljuje pregrađa,
krv mi otiče na tvojim zalascima.
Pampa, čujem te u upornim misaonim gitarama
i visokim caricima i umornoj škripi
kola sa senom koja pristižu iz leta.
Pampa,
dovoljno mi je da vidim prostranstvo crvenog dvorišta
pa da osetim da si moja.
Pampa,
znam da te razdiru
brazde i izlokani drumovi i vetar menja.
Pampa, napaćena i muževna što si već na nebu.
Ne znam jesi li smrt. Znam da si mi u grudima.
Mitsko osnivanje Buenos Ajresa
Zar po ovoj reci snenoj i blatnoj
da mi osnuju otadžbinu dođoše pramci?
Šareni čunovi išli su po talasima
između plovećeg bilja tamne matice.
Pretpostavićemo, dakle, posle zrelog razmišljanja,
da je reka bila modrikasta kao da na nebu izvire,
a mala crvena zvezda označavala je mesto
na kome je Huan Dijas postio, a indijanci mrsili.
Izvesno je da je hiljadu ljudi i drugih hiljadu prispelo
po moru pet uštapa širokom,
punom nemani i sirena
i magnetnih stena što zaluđuju busolu.
Podigoše nekoliko jadnih koliba na obali,
zaspaše kao stranci. Kažu da je to bilo u Rijaučelu,
no to su izmišljotine sa Ušća.
U stvari čitava skupina kuća, i to u mojoj četvrti, u Palermu.
Jedna skupina kuća ali usred polja
izložena zorama, kišama i vetrovima.
U mojoj četvrti ta skupina još postoji:
Ulice Gvatemala, Serano, Paragvaj, Guručaga.
Ružičasti dućan je kao naličije karte
zasijao, u zadnjoj sobici zagalamili su uz truko,
ružicasti dućan se zakitio kavgadžijom
što se prsi na uglu, osion i grub.
Prvi vergl je horizont pozdravio
svojim varljivim raspoloženjem, habanerom, svirkom nerazgovetnom.
Celo stovarište je odobravalo: IRIGOJEN,
daleki klavir svirao je Soboridova tanga.
Trafika je zamirisala kao ruža
pustinjom. U juerašnjici veče se skrilo,
nestvarnu prošlost podelili su ljudi.
Nedostajalo je samo jedno: pločnik na drugoj strani.
Pričaju mi da je Buenos Ajres nastao:
smatram ga večitim kao vodu i vazduh.

Rastanak 

Između mene i moje ljubavi treba podići
tri stotine noći kao tri stotine zidova
a more će biti čarolija među nama.
Ostaće mi tek uspomena.
Oh,večeri mukom zaslužene
noći provedene s nadoma da te ugledam
polja mojega prolaska,nebeski svode
što ga upravo promatram i gubim…
Konačna poput mramora
tvoja će odsutnost ispunjavati tugom
i druga kasna popodneva.
Svanuće
U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet
delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu
preti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!
Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slepih.

                            

Danas 


Danas bih mogao…
voleti te kao juče,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vreme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se srećan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smešta povetarac
ušuljavši se izmeđ´ zavesa
nošen mojom željom…
i srebrnom trakom meseca


Ivanjska noć 

Neumoljivi u blistanju zalazak
na oštrici mača razdaljine je slomio.
Blaga kao vrbik je noć.
Crveni pucketaju
kovitlaci uspalmtelih lomača; žrtvovano drvo
gubi krv u visokim plamsajima,
živa zastava i ludo komešanje.
Tama je krotka kao daljina;
danas se i ulice sećaju
da su nekada bile polljane.
Čitave bogovetne noći samoća prebira
brojanicu od rasutih zvezda.


Iskušenje

Sa druge strane vrata jedan čovek
ostavlja svoju pokvarenost. Uzalud će
večeras usrdno moliti
svoga čudnog boga, koji je tri, dva, jedan,
i reći sebi da je besmrtan. Sada
sluša predskazanje svoje smrti
i zna da je razumna životinja.
Ti si brate, taj čovek. Budimo zahvalni
crvima i zaboravu.

Kiša


Iznenadna svetlost večernja se rađa
jer već kiša pada neprimetno sitna.
Pada i padala je. Jedna stvar je bitna:
u prošlosti našoj kiša se događa.
Onome što kišu sluša zeneseno
darežljivo vreme izgubljen čas pruža
kad cvet otkrio što se zove ruža
i čudesnu boju imenom crveno.
Ova kiša koja slepa okna stvara
radost će doneti predgrađa stara
grozdovima crnim što ih loza krije
u dvorištu nekom koga nema više
Vetar mi donosi iz večeri kišne
voljeni glas oca koji umro nije. 


Zlato tigrova 


Do časa žutog zalaska
koliko ću puta videti
moćnoga bengalskog tigra
kako korača tamo-amo
suđenim putem iza gvozdenih rešetaka
ne sluteći da su mu one tamnica.
Kasnije dolaze drugi tigrovi,
plameni tigar Blejkov;
kasnije dolaze druga zlata,

ljubavni metal što beše Zevs,
prsten što svake devete noći
rađa devet prstenova, a ovih devet drugih
i tako u beskraj.
Sa godinama me napustiše
ostale lepe boje
i sada mi ostaje samo
mutna svetlost, neprozirna tama
i prvobitno zlato.

O zalasci, o tigrovi,
O blistanja mita i epike.
O još dragocenije zlato, tvoja kosa
za kojom žude ove ruke.


Čitalac


Neka se drugi hvališu stranicama koje su napisali
ja se gordim onima koje sam pročitao.
Biće da nisam bio filolog
da nisam ispitivao deklinacije, načine, tegobne
promene glasova
d koje se stvrdnjava u t,
ekvivalentnost g i k,
ali tokom svih svojih godina propovedao sam
strast prema jeziku.
Moje noći su ispunjene Vergilijem,
to što sam znao i zaboravio latinski
jeste svojina, jer zaborav je
jedan od oblika pamćenja, njegovo neodređeno podzemlje,
tajnovito naličje pare.
Kad su se u mojim očima izbrisali
dragi tašti prividi,
lica i stanica,
bacih se na učenje gvozdenog jezika
kojim su se moji preci služili da opevaju
mačeve i samoće
a sada posle sedam vekova,
iz Ultima Thule
dopire mi tvoj glas,
Snori Sturlusone.
Mladić, pred knjigom, podvrgava se određenoj disciplini
i to čini umesto određenog znanja;
u mojim godinama svaki poduhvat je pustolovina
koja se graniči sa noći.
Neću dovršiti dešifrovanje starih jezika Severa,
neću zaroniti željne ruke u Sigurdovo zlato;
posao kojeg sam se latio beskonačan je
i pratiće me do kraja,
ne manje tajanstvenog od sveta
i mene, šegrta.

Moje knjige 


Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
isto toliko su deo mene kao i ovo lice
sa prosedim zaliscima i sivim očima
koje uzalud tražim u prozorskom staklu
i koje opipavam zgrčenom šakom.
Ne bez izvesne logične gorčine
mislim da se suštinske reči
koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
Tako je bolje. Glasovi mrtvih
reći će me zauvek.
                                    
_____________________

Mislim na ono što je moglo biti a nije.
Na raspravu o saksonskoj mitologiji koju Beda nije
napisao.
Na nezamislivo delo koje je Dante možda naslućivao
pošto je već ispravio i poslednji stih Komedije.
Na istoriju bez predvečerja na Krstu i bez predvečerja
sa kukutom.
Na istoriju bez Jeleninog lica.
Na čoveka bez očiju koje su nam omogućile Mesec.
Na pobedu Juga za tri dana Getisberga.
Na ljubav koju nismo podelili.
Na prostrano carstvo koje Vikinzi nisu želeli da osnuju.
Na basnoslovnu pticu koja je u isto vreme na dva mesta.
Na sina koga nisam imao. 



Нема коментара:

Постави коментар