четвртак, 14. март 2024.

Nietzsche, Putin i duh Rusije

John Milbank | Teolog i utemeljitelj radikalnog pravoslavlja. Među knjigama je The Monstrusity of Christ, u koautorstvu sa Slavojem Žižekom.

Nietzsche je veličao Rusiju kao mračnu, strpljivu, izdržljivu silu koja je obećavala puno više od onoga što je on video- slabu i raspadajuću Evropu. Ideje koje pokreću Putinov rat protiv Ukrajine puno su više ničeanske i evropske, nego što mnogi žele priznati, tvrdi John Milbank.

U jednom od svojih poslednjih djela, Antikrist, Nietzsche proglašava Rusiju 'jedinom snagom koja ima postojanost u sebi, koja može čekati, koja još uvek može nešto proizvesti... antiteza onoj jadnoj evropskoj malodržavnoj politici i nervozi, s kojim je utemeljenje Nemačkog Reicha ušlo u svoju ključnu fazu...'. Ranije, u S onu stranu dobra i zla, Nietzsche je već izneo istu tvrdnju da samo Rusija poseduje stvarnu kolektivnu volju i volju za izgradnju institucija, dok liberalizam i demokratija, koji dopuštaju i slave pasivnu slabost, uzrokuju raspad evropskih institucija. Ovi i drugi komentari sada se čine dalekovidima, pokazujući ničeanske korene Putinove ideologije.

Jedna od stvari na koje Nietzsche skreće paznju, jest drugačiji vremenski okvir Rusije, njezino 'strpljenje' koje proizlazi iz 'moći volje koja je pohranjena i akumulirana godinama'. Zatim sugerise da bi slabljenje ove moći, koja u konačnici preti zapadnoj Evropi, zahtevalo više od pukog poraza Rusije u Indiji i 'komplikacija u Aziji'. Takođe bi bila potrebna 'atomizacija [Ruskog] carstva na mnoga mala tela i iznad svega uvođenje parlamentarnih besmislica, uključujući prisilu da svako čita svoje novine dok doručkuje'.

Danas nam se ta zapažanja odmah čine previše relevantnima. Ne možemo više pretpostaviti da je suverena, nezavisna i demokratska nacionalna država 'kraj istorije ' ili da su carstva raznih vrsta osuđena na propadanje. Ako Rusija izgleda kao klonulo i ranjeno čudovište, onda se jednako tako čini da se Zapad suočava s akutnom kulturnom podeljenošću i padom efektivnosti svoje javne sfere. Koja je kobnija dekadencija?

Kao Evropljanin, Nietzsche se sigurno nije smireno suočio s mogućnošću konačnog ruskog trijumfa. Ali smatrao je da bi se tome moglo odupreti samo ako bi se sama Evropa pomaknula od konkurentske politike nacionalnih država i postala 'jednako preteća' tako što bi se 'stopila u jedinstvenu volju ' koja mora značiti imperijalnu volju. U ovom smislu Nietzsche zaista nije bio protonacist, čak i ako su njegove predrasude delovale na evropskom nivou i i zahtevale pojavu nečega poput 'duhovnije', naoružanije i autoritarnije Evropske unije.

S druge strane, Nietzsche je takođe promatrao uspon Rusije s određenom egzaltiranošću i veseljem. Od početka do kraja svoje filozofije, tvrdio je da su pravi vrhunci evropske prošlosti -- Grčka tragičnog doba, carski Rim, renesansa -- uključivali određeni umeteni unos onoga što je on smatrao barbarskim, orgijastične, te nepopustljivo stroge i snažne elemente Azije. Iz te perspektive, Rusija nije samo pretnja Evropi, već joj nudi nešto što joj treba ako želi oživeti. To 'nešto' može se pronaći u onome što je Nietzsche smatrao vrednim u romanima Dostojevskog – a to svakako nije bila njihova hrišćanska dimenzija.

Može se dovesti u pitanje, barem delomično, orijentalizam koji je ovde uključen i mračna romantična tendencija maštanja o Istoku koji bi bio suprotan platonskom i hrišćanskom: ravnodušan prema dobru i zlu, prema istorijskom vremenu, posebnosti i osobnosti. U znatnoj meri ovo je zaista karikatura. Ipak, zapanjujuće je način na koji je sam Istok ponekad prisvojio tu sliku o sebi: svedočite popularnosti Arthura Schopenhauera i Martina Heideggera na Istoku. Ali i Nietzschea. U slučaju Rusije, uživao je kontinuiranu popularnost još od kraja 19. stoleća. I zasigurno je njegova filozofija ključni sastojak evroazijstva Lava Gumiljova i Aleksandra Dugina – nekih od mislilaca za koje se kaže da predstavljaju Putinovu ideologiju. Ne samo da je Nietzsche predložio neumanjiv pluralitet nacionalnih vrednosti, takav da je njihov nasilni sukob neizbežan, on je takođe ukorenio te vrednosti u 'prirodnu' povezanost rase, tla, prehrane i klime. I usprkos tom materijalizmu, spojio je antihumanizam odozdo s posthumanizmom odozgo, alegorijski i nedosledno (posebno u Tako je govorio Zaratustra) nagoveštavajući delovanje neizrecivo lokalnih 'duhovnih' sila koje inkubiraju pojavu 'nad-čoveka' '.

Ove tri stvari: pluralistički relativizam vrednosti, navodno materijalističko insistiranje na determinizmu rase i geografije, i opskurno pozivanje na transcendentni etnički 'duh' upravo su ono što nastoji definisati evroazijsku ideologiju. Ruska imperijalna fuzija različitih etniciteta trebala bi posredovati između evropskog univerzalizma i azijskog partikularizma.

Stoga je jasan njihov kontinuitet s Nietzscheom. Iznad svega, oni s njim dele poricanje da se naše vitalne, erotske i dominantne energije mogu sublimirati i preusmeriti prema oblikovanju društvenog sklada na nivou koji nadilazi naše etničke i nacionalne razlike.

Iz ove perspektive, borba protiv Putina i njegovih ideoloških pokretača je borba protiv istočnog izvoza evropskih fantazija i našeg najopasnijeg neodgovornog odbijanja našeg središnjeg nasleđa vere u i delomično, iako krhko, postizanje civilizovanog statusa quo harmonije i mir. Ideje koje pokreću ruski rat protiv Ukrajine više su evropske nego što bi mnogi hteli priznati.

John Milbank
27. septembar 2022

среда, 13. март 2024.

Krajnji rezultat rusko-ukrajinskog sukoba će biti zamrznuti sukob bez pravog mirovnog sporazuma: John Mearsheimer

U trećem intervjuu serije, ( 23. Februar 2024)John Mearsheimer ( Mearsheimer ), profesor R. Wendell Harrison na odseku političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu, opravdao je svoje dugogodišnje uverenje da je Zapad kriv za sukob, a SAD politika je propala.

GT : U prethodnom intervjuu rekli ste da će sukob u Ukrajini predstavljati dugoročnu opasnost. S obzirom da će sukob uskoro ući u treću godinu, koliko će trajati? Pod kojim okolnostima će se završiti?

Mearsheimer : Mislim da stvarne borbe neće trajati nakon 2025. godine. Rusi će zauzeti više teritorije nego što sada kontrolišu, i doći će do prekida vatre. Krajnji rezultat će biti zamrznuti konflikt, ali nećete imati istinski mirovni sporazum, i stoga će uvek postojati opasnost da zamrznuti konflikt ponovo postane vrući sukob.

Zapad, uglavnom SAD, neće prihvatiti konačni mirovni sporazum u kojem Rusija zauzima značajan deo ukrajinske teritorije. Dakle, iako imate zamrznuti konflikt, Zapad i Ukrajinci će se potruditi da suptilno potkopaju poziciju Rusije u oblastima Ukrajine koje osvaja.

Istovremeno, Rusi će se potruditi da ukrajinska krnja država bude slab i nefunkcionalan politički i ekonomski entitet. Imaćete ovaj sukob koji neće biti vrući rat, već će biti sigurnosno nadmetanje između Rusije s jedne strane i Ukrajine i Zapada s druge strane, koliko vam oko seže. Ovo je veoma depresivna situacija, jer se sukobu između dve strane zaista ne nazire kraj. Akutno i duboko neprijateljstvo će postojati još dugo. Mislim da Rusija ni u jednom trenutku u doglednoj budućnosti neće imati dobre odnose sa Zapadom ili Ukrajinom.

GT : Poznato ste upozorili 2014. da NATO provocira Rusiju u Ukrajini zbog ratnog stanja i nevolja koje predstoje. Zašto su takvi glasovi poput vašeg zanemareni?

Mearsheimer: Kada je NATO odlučio da se proširi 1990-ih, došlo je do velike bitke unutar SAD. Protivnici širenja NATO-a, koji su u osnovi bili realisti, rekli su da ćete, ako proširite NATO na istok, antagonizirati Rusiju i u nekom trenutku završiti sa ozbiljnim sukobom. Njima se suprotstavila uticajna grupa spoljnopolitičkih liberala koji su verovali da su SAD benigni hegemon i da SAD mogu da pomere NATO na istok prema Rusiji, a to neće dovesti do problema. Devedesetih godina Rusija je bila veoma slaba i nije mogla ništa učiniti da zaustavi širenje NATO-a.

Tako su zagovornici proširenja NATO-a pobedili u debati. Prvo veliko širenje dogodilo se 1999. godine, a zatim drugo 2004. godine. Vrlo važno je da je u aprilu 2008. NATO, uz poticaj SAD, rekao da će Ukrajina biti dovedena u alijansu. Rusi su tada nedvosmisleno stavili do znanja da Ukrajina u NATO-u predstavlja egzistencijalnu pretnju Moskvi i da to neće dozvoliti.

Ipak, SAD i njeni evropski saveznici nastavili su da se guraju prema istoku i nastavili da pokušavaju da uvedu Ukrajinu u NATO. U februaru 2014. izbila je velika kriza. Tada sam napisao svoj čuveni članak za Foreign Affairs u kojem sam rekao da je Zapad u velikoj meri odgovoran za krizu. Rekao sam da je glavni uzrok krize širenje NATO-a, i uopste, napori Zapada da od Ukrajine napravi zapadni bedem na ruskim granicama. U to vreme sam tvrdio da je to izuzetno glupo, jer su Rusi na to jasno gledali kao na egzistencijalnu pretnju. A ako bismo nastavili da se trudimo da uvedemo Ukrajinu u NATO, to bi dovelo do još većih problema.

U svakom slučaju, nakon što je kriza izbila u februaru 2014. godine, SAD i njeni saveznici su se udvostručili i nastavili s naporima da uvedu Ukrajinu u NATO. Svaki put kada su Rusi pokušali da postignu dogovor kojim bi izbegli rat, Amerikanci i njihovi saveznici odbijali su pregovarati sa Rusima. Rekli su Rusima da moraju prihvatiti da će Ukrajina postati deo NATO-a. Ali Rusi su odbili da prihvate ovaj ishod. A u februaru 2022., osam godina nakon što je sukob prvi put izbio u februaru 2014., Rusi su napali Ukrajinu, jer su bili odlučni da ne dozvole da Ukrajina postane deo NATO-a.

GT : Objavili ste novu knjigu, u koautorstvu sa Sebastianom Rosatom, Kako države misle: Racionalnost vanjske politike, u kojoj tvrdite da je širenje NATO-a bilo racionalno. Takođe verujete da je Putinovo oštro odbijanje toga bilo racionalno. Kako da shvatimo ove odluke, koje su na kraju dovele do rata?

Mearsheimer: U našoj knjizi, jedna od stvari koju smo morali da uradimo je da odgovorimo na pitanje: Šta znači da država bude racionalna? Naš argument je da je država racionalna ako ima kredibilnu teoriju o međunarodnoj politici koja podupire relevantnu politiku koju država vodi. Takođe tvrdimo da je, budući da su spoljnopolitičke odluke kolektivne odluke, a pojedinci često imaju različite poglede na to šta je ispravna politika, važno da se procesu donošenja odluka vrši na deliberativan način kako bi ljudi koji su uključeni u donošenje odluka u procesu izrade imali priliku da izraze svoje stavove i da se međusobno ispituju.

Kao što sam već rekao u vezi sa širenjem NATO-a, postojale su dve grupe koje su se raspravljale o tome da li to ima dobar strateški smisao. Jednu grupu činili su realisti koji su se protivili širenju NATO-a. Svoje gledište zasnivali su na osnovnoj realističkoj teoriji. Imali su realpolitički pogled na međunarodne odnose. To je svakako veerodostojna teorija. Stoga je suprotstavljanje proširenju NATO-a bilo racionalno.

Zagovornici ekspanzije imali su gledište zasnovano na tri velike liberalne teorije međunarodne politike - demokratskoj teoriji mira, teoriji ekonomske nezavisnosti i liberalnom institucionalizmu. Sve su to verodostojne teorije i široko prihvaćene u literaturi o međunarodnim odnosima; stoga su se kreatori politike koji su gurali širenje NATO-a takođe ponašali racionalno.

Naš argument je da su dve suprotstavljene strane u debati o tome da li proširiti NATO svoje stavove bazirale na verodostojnim teorijama. Dakle, iako je pobedila strana s kojom se nisam slagao, smatrao sam da ona gura racionalnu politiku. Ova rasprava pokazuje da postoji razlika između biti u krivu i biti racionalan. Mislio sam da su zagovornici proširenja NATO-a u krivu, ali verujem da su bili racionalni.

Što se tiče Vladimira Putina, ovo je direktan slučaj zemlje koja je smatrala da se suočava sa egzistencijalnom pretnjom širenja NATO-a. Odlučila je da, kako bi se to sprečilo, pokrene rat u Ukrajini. Ovo se zove preventivni rat. Preventivni rat, sviđalo se to nekome ili ne, je racionalan. Dakle, mislim da se Putin ponašao racionalno kada je napao Ukrajinu. Može se tvrditi da ima smisla da lider, suočen s egzistencijalnom pretnjom, pokrene preventivni rat. Moglo bi se tvrditi da je ruska invazija na Ukrajinu bila greška ili da je prekršila međunarodno pravo. Možete iznositi takve argumente, ali da li je to pogrešno ili je racionalno dve su različite stvari. Mislim da je to bilo racionalno jer se vrlo uredno uklapalo u teoriju preventivnog rata, koja je verodostojna teorija međunarodne politike.

GT : Putinov najnoviji intervju s Tuckerom Carlsonom otkriva kako on zamišlja pregovore i mir. Koliko će ga zapadna publika slušati? Kako će intervju uticati na zapadno javno mnenje o ratu?

Mearsheimer : Veoma je jasno da intervju Takera Karlsona sa Putinom neće imati praktično nikakav uticaj na Zapadu. Ono što je zaista neverovatno je u kojoj meri zapadne elite širom sveta nisu imale ništa osim loših da kažu o intervjuu i samom Putinu. Ako pogledate odgovor Zapada, nije bilo interesa da se odgovori na pozitivan način na bilo šta što je Putin rekao. Mislim da ovaj intervju neće imati nikakav uticaj na to kako će se odvijati ukrajinski rat.

GT : Otkad je počeo rat, vi ste verovali da je Zapad kriv, a američka politika promašena. Neki misle da ste pogrešno shvatili Rusiju. Kako biste opovrgli takvu kritiku?

Mearsheimer: Uobičajena mudrost na Zapadu je da je Putin započeo rat zato što je on u suštini imperijalista ili ekspanzionista. Konkretno, kaže se da je zainteresovan za stvaranje veće Rusije, što znači da je odlučan da osvoji celu Ukrajinu. A onda će osvojiti druge zemlje istočne Evrope i stvoriti novo rusko carstvo.

Moj argument je da je ovo gledište pogrešno; ono što je Putin radio kada je napao Ukrajinu je pokrenuo preventivni rat. Nije imao imperijalne ambicije. Nije bio posvećen stvaranju velike Rusije. Njegova odluka je imala sve veze sa činjenicom da je proširenje NATO-a na Ukrajinu posmatrao kao egzistencijalnu pretnju Rusiji i bio je odlučan da spreči da se to dogodi.

Dakle, imam gledište koje je direktno u suprotnosti sa konvencionalnom mudrošću na Zapadu. Pitali ste me, kako bih pokazao da sam u pravu, a da je konvencionalna mudrost pogrešna? Odgovor je jednostavan. Nema dokaza koji podržavaju konvencionalnu mudrost. Nema dokaza da je Putin želeo da stvori veliku Rusiju. Nema dokaza da je želeo da osvoji celu Ukrajinu. A sigurno nema dokaza da je želeo da osvoji druge zemlje osim Ukrajine.

S druge strane, postoji obilje dokaza koji pokazuju da je bio motivisan širenjem NATO-a na Ukrajinu, ili uopste, bio je motivisan naporima Zapada da od Ukrajine napravi zapadni bedem na granici Rusije. On je u više navrata rekao da je to neprihvatljivo. Mislim da svi dostupni dokazi pokazuju da je moj stav ispravan, a da je konvencionalna mudrost pogrešna.

GT : Rusija nije poražena, a sankcije Zapada uvedene Rusiji su se pokazale neefikasnim. Da li se promenio mentalitet Zapada da „pobedi Rusiju“?

Mearsheimer: Vrlo je jasno da su ekonomske sankcije propale. Prilično je izvanredno. Amerikanci su mislili da će sankcije Rusiji, kada je rat počeo, zajedno sa ranim pobedama ukrajinske vojske na bojnom polju, omogućiti Ukrajini da porazi Rusiju unutar Ukrajine. Sankcije su smatrane ratnim oružjem protiv Rusije. Ali skoro su potpuno propale. Ruska ekonomija napreduje veoma dobro. Ako ništa drugo, to su evropske ekonomije koje su povređene sankcijama. Sankcije Rusiji nisu dale rezultate.

Sada se postavlja pitanje, kako SAD reaguju na neuspeh da porazi Rusiju? Da li se SAD suočavaju sa realnošću i guraju li Ukrajince da pregovaraju o nagodbi sa Rusijom? Odgovor je ne. Mislim da SAD žele da nastave rat u doglednoj budućnosti u nadi da će Ukrajina nekako – uz pomoć Zapada – moći da preokrene situaciju na bojnom polju i pomogne Ukrajini da povrati svoje izgubljene teritorije. Ovo se neće dogoditi. U stvari, to je varljivo razmišljanje. Bilo bi mnogo logičnije da Ukrajinci sada pokušaju da se nagode sa Rusima. Ali to se neće dogoditi, jer Zapad neće odustati, a čini se, barem za sada, da ni Ukrajinci neće odustati.

GT : Kako komentarišete trenutnu politiku SAD prema Kini?

Mearsheimer : Veoma je važno naglasiti da je politika angažmana koju su SAD provodile prema Kini od otprilike 1990. do 2017. mrtva. Ne vraćamo se na angažman. SAD su sada usvojile politiku obuzdavanja. SAD su odlučne da obuzdaju uspon Kine i ta politika se neće promeniti. Ovo vam govori da će odnosi između Kine i SAD-a biti u osnovi konkurentski napredujući.

Među njima će sigurno postojati saradnja. Kina i SAD imaju zajedničke interese. Dakle, oni će sarađivati na nekim frontovima. Na primer, verujem da će biti mnogo trgovine između SAD-a i Kine, iako će malo toga uključivati vrhunske tehnologije. SAD će se potruditi da uspori kineski razvoj najnovijih tehnologija, ali inace, između Kine i SAD-a će biti velike trgovine koja uključuje hranu, tekstil, industrijsku robu i tako dalje. Dve zemlje će također sarađivati na pitanjima poput širenja nuklearnog oružja i, nadamo se, klimatskih promena.

Ali veoma je važno shvatiti da će se ova saradnja odvijati u senci intenzivne bezbednosne konkurencije. To takmičenje će dominirati u odnosima Kine i SAD, jer su one dve najmoćnije države na planeti. Obe zemlje će se takmičiti za vlast i jako će brinuti o ravnoteži snaga između njih.

Nadamo se da će se obe strane potruditi da upravljaju konkurencijom na pametan način kako ne bismo završili u ratu. To bi bilo katastrofalno. Ipak, biće teško izbeći sukob između dve strane, baš kao što je bilo teško izbeći borbe tokom Hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Srećom, Moskva i Washington su uspeli u svom intenzivnom sigurnosnom nadmetanju između 1947. i 1989. na način koji je izbegao stvarnu pucnjavu između supersila. Živimo u teškim vremenima i opasnosti s kojima se suočavamo neće se promeniti na bolje. Zasigurno stvari će se vremenom pogoršavati.

Donald Trump je 2017. godine napustio angažman s Kinom i usvojio politiku obuzdavanja. Nakon izbora 2020., kad je Bajden pobedio Trumpa i postao predsednik, nije se vratio angažmanu. Umesto toga, krenuo je Trumpovim stopama i čak je udvostručio obuzdavanje. Dakle, da li će Bajden ili Tramp biti u Beloj kući 2025. neće biti mnogo važno za američko-kineske odnose.

субота, 9. март 2024.

Zašto je za ukrajinsku krizu kriv Zapad / Liberalne zablude koje su isprovocirale Putina



   Ukrajinska kriza ponovno je pokrenule raspravu o sposobnosti političke nauke da sagleda realnost i predvidi budućnost. Čini se da je u prošlosti bila slaba sposobnost politologa da tačno predvide, ako ne pojedinačne događaje, onda barem početne trendove.  Idealan primer predstavlja poznata Francis Fukuyama euforična najava kraja istorije. Iz tog primera se vidi da jedan od problema politikologa proizilazi iz nerazumevanja cinjenica ( pad komunizma ) donekle i pristranosti koja iskrivljuje tumacenje. Tim pre su vrednije ako ne stopostotno a ono u visokom  procentu realne analize. Evo jedne takve, realne i mudre analize politikologa realisticne skole napisana 2014. godine, dakle pre deset godina.

septembar/ oktobar 2014
JOHN J. MEARSHEIMER
profesor političkih nauka
na Univerzitetu u Chicagu.
stručnjak za međunarodne odnose koji pripada realističkoj školi mišljenja, najuticajniji realist svoje generacije.(J.J.M )

Prema prevladavajućoj mudrosti na Zapadu, za ukrajinsku krizu može se gotovo u potpunosti okriviti ruska agresija. Ruski predsednik Vladimir Putin, tvrdi se, anektirao je Krim iz dugogodišnje želje da oživi sovjetski imperij, a na kraju bi mogao krenuti na ostatak Ukrajine, kao i na druge zemlje u istočnoj Evropi. Prema tom gledištu, svrgavanje ukrajinskog predsednika Viktora Janukoviča 2014. samo je pružilo izgovor za Putinovu odluku da naredi ruskim snagama da zauzmu deo Ukrajine.

Ali ovaj prikaz je pogrešan: Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici dele najveći deo odgovornosti za krizu. Koren problema je proširenje NATO-a, središnji element veće strategije da se Ukrajina makne iz ruske orbite i integrise u Zapad. U isto vreme, širenje EU-a na istok i potpora Zapada prodemokratskom pokretu u Ukrajini - počevši od Narančaste revolucije 2004. - takođe su bili ključni elementi. Od sredine 1990-ih ruski se čelnici odlučno protive proširenju NATO-a, a poslednjih su godina jasno dali do znanja da neće stajati po strani dok se njihov strateški važan sused pretvara u zapadni bastion. Za Putina je nezakonito svrgavanje demokratski izabranog i proruskog predsednika Ukrajine - koje je s pravom nazvao "državnim udarom" - bila kap koja je prelila čašu. Odgovorio je zauzimanjem Krima, poluostrva za koji se bojao da će u njemu biti smeštena pomorska baza NATO-a, i radi na destabilizaciji Ukrajine sve dok ne odustane od svojih nastojanja da se pridruži Zapadu.

Putinov otpor nije trebao biti iznenađenje. Uostalom, Zapad se kretao u rusko dvorište i pretio njezinim temeljnim strateškim interesima, što je Putin odlučno i ponavljajuci istaknuo. Elite u Sjedinjenim Državama i Evropi bile su zaslepljene događajima samo zato što su pristale na pogrešan pogled na međunarodnu politiku. Skloni su verovati da je logika realizma malo relevantna u dvadeset i prvom stoleću i da se Evropa može održati celovitom i slobodnom na temelju liberalnih načela kao što su vladavina prava, ekonomska međzavisnost i demokratija.

Ali ovaj veliki plan je pošao po zlu u Ukrajini. Tamošnja kriza pokazuje da je realpolitika i dalje relevantna – a države koje je ignorisu čine to na vlastitu odgovornost. Američki i evropski politicari pogrešili su u pokušaju da Ukrajinu pretvore u zapadno uporište na ruskoj granici. Sada kada su posledice razotkrivene, bila bi još veća pogreška nastaviti ovu pogrešnu politiku.


Video 

ZAPADNA ZAVERA

Kako se Hladni rat bližio kraju, sovjetski su politicari radije želeli da američke snage ostanu u Evropi, a da NATO ostane netaknut, što je dogovor za koji su mislili da će ponovno ujedinjenu Nemačku zadržati mirom. Ali oni nisu želeli da se NATO poveća i pretpostavljali su da zapadni diplomate razumeju jihovu zabrinutost. Clintonova administracija je očito mislila drugačije, te je sredinom 1990-ih počela gurati širenje NATO-a.
Prvi krug proširenja dogodio se 1999. godine i doveo je Češku Republiku, Mađarsku i Poljsku. Drugi se dogodio 2004. godine; uključivala je Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumuniju, Slovačku i Sloveniju. Moskva se od samog početka gorko bunila. Tokom NATO-ove kampanje bombardovanja bosanskih Srba 1995., na primer, ruski predsednik Boris Jeljcin je rekao: “Ovo je prvi znak onoga što bi se moglo dogoditi kada NATO dođe tik do granica Ruske Federacije. . . . Plamen rata mogao bi buknuti u celoj Evropi.” Ali Rusi su u to vreme bili preslabi da bi poremetili NATO-vo kretanje prema istoku - koje, u svakom slučaju, nije izgledalo toliko preteće, budući da niti jedna od novih članica nije elila granicu s Rusijom, osim malenih baltičkih zemalja.

Zatim je NATO počeo gledati istočnije. Na sammitu 2008. u Bukureštu, savez je razmatrao prijem Gruzije i Ukrajine. Administracija Georgea W. Busha podržala je to, ali su se Francuska i Nemačka usprotivile tom potezu iz straha da bi se time preterano suprotstavilo Rusiji. Na kraju su članice NATO-a postigle kompromis:
SAVEZ nije započeo službeni proces koji vodi do članstva, ali je izdao izjavu kojom podržava težnje Gruzije i Ukrajine i hrabro izjavljuje: "Ove će zemlje postati članice NATO-a." Moskva, međutim, na ishod nije gledala kao na kompromis. Alexander Grushko, tadašnji zamenik ruskog ministra vanjskih poslova, rekao je: “Članstvo Gruzije i Ukrajine u savezu velika je strateška pogreška koja bi imala najviše šteta i ozbiljne posledice za evropsku sigurnost.” Putin je tvrdio da bi prijem te dve zemlje u NATO predstavljao “direktnu pretnju” Rusiji. Jedne ruske novine objavile su da je Putin, dok je razgovarao s Bushom, “vrlo transparentno nagovestio da će Ukrajina, ako bude primljena u NATO, prestati postojati”.

Ruska invazija na Gruziju 2008.e trebala je odagnati sve preostale sumnje o Putinovoj odlučnosti da spreči Gruziju i Ukrajinu da se pridruže NATO-u. Gruzijski predsednik Mikheil Saakashvili, koji je bio duboko predan uvođenju svoje zemlje u NATO, odlučio je u leto 2008. ponovno uključiti dve separatističke regije, Abhaziju i Južnu Osetiju. Ali Putin je nastojao držati Gruziju slabom i podeljenom - i izvan NATO-a. Nakon što su izbile borbe između gruzijske vlade i južnoosetskih separatista, ruske su snage preuzele kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom. Moskva je rekla svoje. Ipak, uprkos ovom jasnom upozorenju, NATO nikada nije javno odustao od svog cilja dovođenja Gruzije i Ukrajine u savez. Širenje NATO-a nastavilo je marširati napred, a Albanija i Hrvatska postale su članice 2009.

I EU je marširala prema istoku. U svibnju 2008. predstavila je svoju inicijativu Istočno partnerstvo, program za poticanje prosperiteta u zemljama poput Ukrajine i njihovu integraciju u gospodarstvo EU-a. Ne iznenađuje da ruski politicari taj plan smatrali neprijateljskim prema interesima svoje zemlje. PRE nego što je Janukovič smEnjen s dužnosti, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je EU da pokušava stvoriti "sferu utIVaja" u istočnoj EVropi. U očima ruskih Politicafa, širenje EU-a je predhodnica za širenje NATO-a.

Zadnji alat Zapada za odvajanje Kijeva od Moskve bio je širenje "zapadnih vrednosti i promicanje demokratje u Ukrajini" i drugim postsovjetskim državama, plan koji često uključuje finansiranje prozapadnih pojedinaca i organizacija. Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, procenila je u prosincu 2013. da su Sjedinjene Države uložile više od 5 milijardi dolara od 1991. kako bi pomogle Ukrajini da postigne "budućnost kakvu zaslužuje". Kao dso tog napora, američka vlada je finansirala Nacionalno fondaciju za demokratiju. Neprofitna fondacija finansirala je više od 60 projekata usmerenih na promicanje civilnog društva u Ukrajini, a predsednik NED-a, Carl Gershman, nazvao je tu zemlju "najvećom nagradom". Nakon što je Janukovič pobedio na predničkim izborima u Ukrajini u veljači 2010., NED je odlučio da potkopava njegove ciljeve, pa je pojačao svoje napore da podupre opoziciju i ojača demokratske institucije zemlje. Kada su ruski politicari shvatili sustinu zapadnog društvenog inženjeringa u Ukrajini, zanrinuli su se da bi njihova zemlja mogla biti sledeća. A takvi strahovi teško da su bili neutemeljeni. U rujnu 2013., Gershman je napisao u The Washington Postu, "Izbor Ukrajine da se pridruži Evropi ubrzaće propast ideologije ruskog imperijalizma koju Putin predstavlja." Dodao je: "I Rusi se suočavaju s izborom, a Putin bi se mogao naći na gubitničkoj strani ne samo u bliskom inostranstvu, već i unutar same Rusije."

STVARANJE KRIZE

Trostruki paket politika Zapada - proširenje NATO-a, širenje EU-a i promicanje demokratije - dolio je ulje na vatru koja je čekala da se rasplamsa. Iskra je nastala u studenom 2013., kada je Janukovič odbio veliki ekonomski sporazum o kojem je pregovarao s EU-om i umesto toga odlučio prihvatiti rusku protuponudu od 15 milijardi dolara. Ta je odluka dovela do protuvladinih demonstracija koje su eskalirale tokom sledeća tri meseca i koje su do sredine veljače dovele do smrti stotinjak ljudi. Zapadni emisari žurno su odleteli u Kijev kako bi rešili krizu. 21. veljače vlada i opozicija postigle su dogovor koji je Janukoviču omogućio da ostane na vlasti do održavanja novih izbora. Ali dogovor se odmah raspao, a Janukovič je sutradan pobegao u Rusiju. Nova vlada u Kijevu bila je do srži prozapadna i antiruska, a sadržavala je četiri visoka člana koji su se s pravom mogli nazvati neofašistima.

Iako puni opseg umešanosti SAD-a još nije izašao na videlo, jasno je da je Washington podržao državni udar. Nuland i Republikanski senator John McCain ucestvovali su u protuvladinim protestima, a Geoffrey Pyatt, američki ambasador u Ukrajini, nakon svrgavanja Janukoviča izjavio je da je to “dan za istorijske knjige”. Kako je otkriveni telefonski snimak otkrio, Nuland je zagovarala promenu režima i želela da ukrajinski političar Arseniy Yatsenyuk postane premijer u novoj vladi, što je on i učinio. Nije ni čudo što Rusi svih uverenja misle da je Zapad odigrao ulogu u svrgavanju Janukoviča.

Za Putina je došlo vreme da deluje protiv Ukrajine i Zapada. Nedugo nakon 22. veljače naredio je ruskim snagama da oduzmu Krim od Ukrajine, a ubrzo nakon toga ga je uključio u sastav Rusije. Zadatak se pokazao relativno lakim, zahvaljujući jiljadama ruskih vojnika koji su već bili stacionirani u pomorskoj bazi u krimskoj luci Sevastopolj. Krim je također postao laka meta budući da etnički Rusi čine otprilike 60 posto stanovništva. Većina ih je želela otići iz Ukrajine.

Zatim je Putin izvršio veliki pritisak na novu vladu u Kijevu kako bi je obeshrabrio da stane na stranu Zapada protiv Moskve, jasno dajući do znanja da će uništiti Ukrajinu kao funkcionalnu državu pre nego što joj dopusti da postane zapadna utvrda na pragu Rusije. U tu svrhu, on je osigurao savetnike, oružje i diplomatsku potporu ruskim separatistima u istočnoj Ukrajini, koji su pogurali zemlju prema građanskom ratu. Nakupio je veliku vojsku na ukrajinskoj granici, preteći invazijom ako se vlada obračuna s pobunjenicima. I oštro je povisio cenu prirodnog plina koji Rusija prodaje Ukrajini i zatražio plaćanje za prošli izvoz. Putin je zaigrao žestoko.

DIJAGNOZA

Putinove postupke trebalo bi lako razumeti. Ogromno prostranstvo ravnog kopna koje su napoleonska Francuska, carska Nemačka i nacistička Nemačka prešle kako bi napali samu Rusiju, tj. Ukrajina služi kao tampon država od ogromne strateške važnosti za Rusiju. Nijedan ruski vođa ne bi tolerisao vojni savez koji je bio smrtni neprijatelj Moskve sve do nedavnog useljavanja u Ukrajinu. Niti bi bilo koji ruski politicar stajao po strani dok je Zapad pomagao postaviti tamošnju vladu koja je bila odlučna integrisati Ukrajinu u Zapad.
Washingtonu se možda ne sviđa pozicija Moskve, ali bi trebao razumeti logiku iza nje. Ovo je Geopolitika: velike sile su uvek osetljive na potencijalne pretnje u blizini svog matičnog teritorija. Uostalom, Sjedinjene Države ne tolerisu da udaljene velike sile raspoređuju vojne snage bilo gde na zapadnoj hemisferi, a još manje na svojim granicama. Zamislite kakav bi bio bss u Washingtonu ako bi Kina izgradila impresivan vojni savez i pokušala u njega uključiti Kanadu i Meksiko. Logiku na stranu, ruski su politicari rekli svojim zapadnim kolegama u mnogim prilikama da smatraju da je širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu neprihvatljivo, s bilo kakvim naporima da se te zemlje okrenu protiv Rusije – poruka koju je rusko-gruzijski rat 2008. također jasno pokazao.

Politicari iz Sjedinjenih Država i njihovi evropski saveznici tvrde da su se jako trudili ublažiti ruske strahove i da bi Moskva trebala shvatiti da NATO nema nikakve namere prema Rusiji. Osim neprestanog poricanja da je njegovo širenje imalo za cilj obuzdavanje Rusije, savez nikada nije trajno razmestio vojne snage u svojim novim državama članicama. Godine 2002. čak je osnovala telo pod nazivom Veće NATO-Rusija u nastojanju da potakne saradnju. Kako bi dodatno umirile Rusiju, Sjedinjene Države najavile su 2009. godine da će rasporediti svoj novi sistem protivraketne odbrane na ratne brodove u evropskim vodama, barem u početku, umesto na teritorij Češke ili Poljske. Ali nijedna od ovih mera nije uspela; Rusi su ostali nepokolebljivi protiv proširenja NATO-a, posebno na Gruziju i Ukrajinu. A Rusi su, a ne Zapad, ti koji u konačnici odlučuju što se smatra pretnja.

Shvatiti zašto Zapad, posebno Sjedinjene Države, nisu uspeli

Ako shvatimo da je njihova ukrajinska politika postavljala temelje za veliki sukob s Rusijom, moramo se vratiti u sredinu 1990-ih, kada je Clintonova administracija počela zagovarati širenje NATO-a. Stručnjaci su izneli razne argumente za i protiv proširenja, ali nije bilo konsenzusa o tome šta učiniti. Većina istočnoevropskih emigranata u Sjedinjenim Državama i njihovi rođaci, na primer, snažno su podržavali širenje jer su želeli da NATO zaštiti zemlje poput Mađarske i Poljske. Nekoliko realista također je bilo naklonjeno toj politici jer su smatrali da Rusiju još uvek treba obuzdati.
Ali većina realista protivila se ekspanziji, u uverenju da velika sila sa sve starijim stanovništvom i jednodimenzionalnom ekonomijom zapravo nije trebalo obuzdati. I bojali su se da će proširenje Moskvi samo dati poticaj da izazove probleme u istočnoj Evropi. Američki diplomata George Kennan artikulisao je ovu perspektivu u intervjuu 1998., nedugo nakon što je američki Senat odobrio prvu rundu proširenja NATO-a. “Mislim da će Rusi postupno reagovati prilično negativno i da će to uticati na njihovu politiku”, rekao je. “Mislim da je to tragična pogreška. Za to nije bilo nikakvog razloga. Niko nikome nije pretio.”

Većina liberala, s druge strane, bila je za proširenje, uključujući mnoge ključne članove Clintonove administracije. Verovali su da je kraj Hladnog rata iz temelja promenio međunarodnu politiku i da je novi, postnacionalni poredak zamenio realističku logiku koja je nekada vladala Evropom. Sjedinjene Države nisu bile samo "nezamenjiva nacija", kako je to rekla državna sekretarka Madeleine Albright; također su bile benigni hegemon i stoga je malo verovatno da će se na njega u Moskvi gledati kao na pretnju. Cilj je, u biti, bio da celi kontinent izgleda kao zapadna Evropa.
I tako su Sjedinjene Države i njihovi saveznici nastojali siriti demokratiju u zemljama istočne Evrope, povećavati ekonomsku međuzavisnost među njima i ugraditi ih u međunarodne institucije. Nakon što su pobedili u raspravi u Sjedinjenim Državama, liberali su imali malo poteškoća uveriti svoje evropske saveznike da podrže proširenje NATO-a. Uostalom, s obzirom na prošla postignuća EU-a, Evropljani su još više od Amerikanaca bili privrženi ideji da geopolitika više nije važna i da sveobuhvatni liberalni poredak može održati mir u Evropi.

Liberali su toliko temeljito počeli dominirati diskursom o evropskoj sigurnosti tokom prve decenije ovog stoleća da čak i dok je savez usvojio politiku rasta otvorenih vrata, širenje NATO-a naišlo je na malo realističnog protivljenja. Liberalni svetonazor sada je prihvaćena dogma među američkim politicarima. Na primer, u ožujku je predsjednik Barack Obama održao govor o Ukrajini u kojem je više puta govorio o "idealima" koji motivisu zapadnu politiku i kako su ti ideali "često bili ugroženi starijim, tradicionalnijim pogledom na moć". Odgovor državnog sekretara Johna Kerryja na krimsku krizu odražava istu perspektivu: "U dvadeset prvom veku jednostavno se ne ponašajte na način devetnaestog napadajući drugu zemlju pod potpuno izmišljenim izgovorom."

U suštini, dve su strane delovale prema različitim igrama: Putin i njegovi sunarodnjaci razmišljali su i delovali u skladu s realističkim diktatom, dok su se njihove zapadne kolege pridržavale liberalnih ideja o međunarodnoj politici. Rezultat je da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici nesvesno izazvali veliku krizu oko Ukrajine.
IGRA KRIVLJENJA

U tom istom intervjuu 1998. Kennan je predvideo da će širenje NATO-a izazvati krizu, nakon koje će zagovornici širenja “reći da smo vam uvek govorili da su Rusi takvi”. Kao na mig, većina zapadnih protivnika prikazala je Putina kao pravog krivca za nevolju u Ukrajini. U ožujku je, prema The New York Timesu, nemačka kancelarka Angela Merkel implicirala da je Putin iracionalan, rekavši Obami da je "u drugom svetu". Iako Putin nesumnjivo ima autokratske sklonosti, nikakvi dokazi ne podupiru optužbe da je mentalno neuravnotežen. Naprotiv: on je prvorazredni strateg kojeg bi se trebao bojati i poštovati svako ko ga izaziva u vanjskoj politici.

Drugi analitičari tvrde, verovatnije, da Putin žali zbog raspada Sovjetskog Saveza i da je odlučan to preokrenuti širenjem ruskih granica. Prema tom tumačenju, Putin, nakon što je zauzeo Krim, sada iskušava vodu da vidi je li pravi trenutak za osvajanje Ukrajine, ili barem njezinog istočnog dela, a na kraju će se agresivno ponašati i prema drugim zemljama u ruskom susedstvu. Za neke u ovom taboru Putin predstavlja savremenog Adolfa Hitlera i sklapanje bilo kakvog dogovora s njim ponovilo bi pogrešku Münchena. Stoga NATO mora dopustiti da Gruzija i Ukrajina obuzdaju Rusiju pre nego što ona dominira svojim susedima i zapreti zapadnoj Evropi.

Ovaj argument pada u vodu pomnim promatranjem. Da je Putin bio predan stvaranju velike Rusije, znakovi njegovih namera gotovo bi se sigurno pojavili pre 22. veljače. Ali nema praktički nikakvih dokaza da je pre bio spreman zauzeti Krim, a kamoli bilo koji drugi teritorij u Ukrajini. taj datum. Čak ni zapadni politicari koji su podržavali širenje NATO-a nisu to činili iz straha da će Rusija upotrebiti vojnu silu. Putinove akcije na Krimu potpuno su ih iznenadile i čini se da su bile spontana reakcija na Janukovičevo svrgavanje. Odmah nakon toga, čak je i Putin rekao da se protivi odcepljenju Krima, pre nego što se brzo predomislio.
Osim toga, čak i da želi, Rusija nema sposobnost lako osvojiti i pripojiti istočnu Ukrajinu, a još manje celu zemlju. Otprilike 15 miliona ljudi - jedna trećina stanovništva Ukrajine - živi između reke Dnjepar, koja preseca zemlju, i ruske granice. Ogromna većina tih ljudi želi ostati deo Ukrajine i sigurno bi se oduprla ruskoj okupaciji. Nadalje, osrednja ruska vojska, koja pokazuje malo znakova da će se pretvoriti u moderni Wehrmacht, imala bi male šanse pacifikovati celu Ukrajinu. Moskva je takođe u lošoj poziciji da plati skupu okupaciju; njezino slabo gospodarstvo još bi više patilo pred sankcijama koje bi iz toga proizašle.
Ali čak i da se Rusija može pohvaliti moćnim vojnim strojem i impresivnim gospodarstvom, verovatno se ne bi pokazalo sposobnom uspešno okupirati Ukrajinu. Treba samo uzeti u obzir sovjetska i američka iskustva u Afganistanu, američka iskustva u Vijetnamu i Iraku i rusko iskustvo u Čečeniji da se podsetimo da vojne okupacije obično loše završe. Putin sigurno razume da bi pokušaj pokoravanja Ukrajine bio poput gutanja dikobraza. Njegov odgovor na tamošnje događaje bio je obrambeni, a ne napadački.

IZLAZ

S obzirom na to da većina zapadnih politivara i dalje poriče da bi Putinovo ponašanje moglo biti motivirano legitimnom sigurnosnom zabrinutošću, nije iznenađujuće da su to pokušali modifikovati udvostručavanjem svoje postojeće politike i kazniti Rusiju kako bi odvratili daljnju agresiju. . Iako je Kerry tvrdio da su “sve opcije na stolu”, ni Sjedinjene Države ni njihovi NATO saveznici nisu spremni upotrebiti silu za odbranu Ukrajine. Zapad se umesto toga oslanja na ekonomske sankcije kako bi prisilio Rusiju da prekine svoju podršku pobuni u istočnoj Ukrajini. U srpnju su Sjedinjene Države i EU uvele svoj treći krug ograničenih sankcija, ciljajući uglavnom na visoke pojedince blisko povezane s ruskom vladom i nekim bankama visokog profila, energetskim firmama i odbrambenim. Takođe su zapretili da će pokrenuti još jedan, stroži krug sankcija, usmerenih na čitave sektore ruskog gospodarstva.

Takve će mere imati mali efekat. Oštre sankcije ionako verovatno neće biti razmatrane; zapadnoeuropske zemlje, posebno Nemačka, odupirale su se njihovom nametanju iz straha da bi Rusija mogla uzvratiti i izazvati ozbiljne ekonomske štete unutar EU-a. Ali čak i ako bi SaD mogle uveriti svoje saveznike da donesu oštre mere, Putin verovatno ne bi promenio svoje odluke. Istorija pokazuje da će zemlje primiti ogromne količine kazni kako bi zaštitile svoje temeljne strateške interese. Nema razloga misliti da je Rusija iznimka od ovog pravila.
Zapadni politicari takođe su se držali provokativne politike koja je uopste ubrzala krizu. U travnju se potpredsjednik SAD-a Joseph Biden sastao s ukrajinskim zakonodavcima i rekao im: "Ovo je druga prilika da se ispuni izvorno obećanje koje je dala Narančasta revolucija." John Brennan, direktor CIA-e, nije pomogao kada je, istog meseca, posetio Kijev na putu za koji je Bela kuća rekla da je bio usmeren na poboljšanje sigurnosne saradnje s ukrajinskom vladom.
EU je u međuvremenu nastavila forsirati svoje Istočno partnerstvo. U ožujku je José Manuel Barroso, predsednik Evropske komisije, sažeo razmišljanja EU o Ukrajini, rekavši: “Imamo dug, dužnost smo solidarnosti s tom zemljom i radićemo na tome da nam budu što bliže. .” I naravno, 27. lipnja EU i Ukrajina potpisale su ekonomski sporazum koji je Janukovič sudbonosno odbacio sedam meseci ranije. Također u lipnju, na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO-a, dogovoreno je da će savez ostati otvoren za nove članice, iako su se ministri vanjskih poslova suzdržali od spominjanja Ukrajine po imenu. “Nijedna treća zemlja nema pravo veta na proširenje NATO-a”, objavio je Anders Fogh Rasmussen, glavni sekretar NATO-a. Ministri vanjskih poslova takođe su se složili podržati različite mere za poboljšanje vojnih sposobnosti Ukrajine u područjima kao što su zapovedanje i kontrola, logistika i kibernetička obrana. Ruski politivari prirodno su ustuknuli pred ovim postupcima; odgovor zapada na krizu samo će pogoršati lošu situaciju.

Međutim, postoji rešenje za krizu u Ukrajini - iako bi to od Zapada zahtevalo da o toj zemlji razmišlja na potpuno novi način. Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi odustati od svog plana vesternizacije Ukrajine i umesto toga težiti tome da je učine neutralnim tamponom između NATO-a i Rusije, slično poziciji Austrije tokom Hladnog rata. Zapadni politicari trebali bi priznati da je Ukrajina toliko važna Putinu da ne mogu podržati tamošnji antiruski režim. To ne bi značilo da bi buduća ukrajinska vlada morala biti proruska ili anti-NATO. Naprotiv, cilj bi trebala biti suverena Ukrajina koja ne spada ni u Rusiju ni u Zapadni savez.

Da bi postigli ovaj cilj, Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi javno isključiti širenje NATO-a i na Gruziju i na Ukrajinu. Zapad bi takođe trebao pomoći u izradi plana ekonomskog spašavanja Ukrajine koji bi zajednički financirali EU, Međunarodni monetarni fond, Rusija i Sjedinjene Države – predlog koji bi Moskva trebala pozdraviti, s obzirom na njen interes da ima prosperitetno i stabilnu Ukrajinu na svom zapadnom krilu. A Zapad bi trebao znatno ograničiti svoje napore socijalnog inženjeringa unutra Ukrajina. Vreme je da se stane na kraj zapadna potpomaganju još jedne Narančaste revolucije. Sta vise SAD i Evropski politicari trebali bi poticati Ukrajina će poštovati prava manjina, es- bi osigurati posebno prava na manjinske jezike i ruski jezik.

Neki bi mogli tvrditi da bi promena politike prema Ukrajini ovako kasno ozbiljno naštetila kredibilitetu SAD-a u svetu. Nesumnjivo bi postojali određeni troškovi, ali troškovi nastavka pogrešne strategije bili bi puno veći. Nadalje, druge će zemlje verovatno poštovati državu koja uči na svojim pogreškama i na kraju osmisli politiku koja se efikasno nosi s problemom koji je u pitanju. Ta je opcija jasno otvorena za Sjedinjene Države.

Takođe se može čuti tvrdnja da Ukrajina ima pravo odlučiti s kim se želi udružiti i da Rusi nemaju pravo sprečiti Kijev da se pridruži Zapadu. Ovo je opasan način da Ukrajina razmišlja o svojim vanjskopolitičkim izborima. Tužna je istina da moć često ima pravo kada je u igri politika velikih sila. Apstraktna prava kao što je samoodređenje uglavnom su besmislena kada se moćne države sukobe sa slabijim državama. Je li Kuba imala pravo formirati vojni savez sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata? Sjedinjene Države sigurno nisu mislile tako, a Rusi isto misle o pridruživanju Ukrajine Zapadu. U interesu je Ukrajine da razume ove životne činjenice i oprezno postupa sa svojim moćnijim susedom.

Međutim, čak i ako neko odbaci ovu analizu i veruje da Ukrajina ima pravo podneti zahtev za pridruživanje EU-u i NATO-u, ostaje činjenica da Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici imaju pravo odbiti te zahteve. Nema razloga da se Zapad mora prilagoditi Ukrajini ako je odlučan voditi pravilnu vanjsku politiku, osobito ako njezina odbrana nije vitalni interes za njih. Udovoljavanje snovima nekih Ukrajinaca nije vredno neprijateljstva i sukoba koje će izazvati, posebno za ukrajinski narod.
Naravno, neki bi analitičari mogli priznati da je NATO loše upravljao odnosima s Ukrajinom, a ipak i dalje tvrditi da je Rusija neprijatelj koji će s vremenom samo postati strašniji - i da Zapad stoga nema drugog izbora nego nastaviti svoju sadašnju politiku - ledeno. Ali ovo je gledište gadno pogrešno. Rusija je sila u opadanju i s vremenom će samo slabiti. Čak i da je Rusija sila u usponu, još uvek ne bi imalo smisla uključiti Ukrajinu u NATO. Razlog je jednostavan: Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici ne smatraju Ukrajinu ključnim strateškim interesom, što je dokazala njihova nespremnost da koriste vojnu silu kako bi joj priskočili u pomoć. Stoga bi bilo vrhunac ludosti stvoriti novu članicu NATO-a koju ostale članice nemaju nameru braniti. NATO se proširio u prošlosti jer su liberali pretpostavili da savez nikada neće morati poštovati svoje nove sigurnosna garamcije, ali nedavna igra moći Rusije pokazuje da bi odobravanje članstva Ukrajine u NATO-u moglo dovesti Rusiju i Zapad na kurs sudara.

Održavanje sadašnje politike takođe bi zakomplikovalo odnose Zapada s Moskvom po drugim pitanjima. Sjedinjene Države trebaju pomoć Rusije za povlačenje američke opreme iz Afganistana preko ruskog teritorija, postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom i stabilizaciju situacije u Siriji. Zapravo, Moskva je pomogla Washingtonu u sva tri ova pitanja u prošlosti; U leto 2013. Putin je bio taj koji je Obami izvukao kestenje iz vatre sklopivši sporazum prema kojem se Sirija pristala odreći svog hemijskog oružja, čime je izbegao američki vojni udar kojim je Obama pretio. Sjedinjene Države takođe će jednog dana trebati pomoć Rusije u obuzdavanju Kine u usponu. Trenutna američka politika, međutim, samo približava Moskvu i Peking.
Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici sada se suočavaju s izborom Ukrajine. Oni mogu nastaviti svoju sadašnju politiku, koja će pogoršati neprijateljstva s Rusijom i u tom procesu opustošiti Ukrajinu - scenarij u kojem bi svi ispali kao gubitnici. Ili mogu promeniti brzinu i raditi na stvaranju prosperitetne, ali neutralne Ukrajine, one koja ne preti Rusiji i dopušta Zapadu da popravi svoje odnose s Moskvom. S takvim pristupom sve bi strane bile na dobitku.

петак, 8. март 2024.

Lacan- Deleuze, gde bi se trebali ponovo sresti

 


Peter Klepec 

Na odnos između Jacquesa Lacana i Gillesa Deleuzea obično se danas gleda kroz oči lakanovaca i delezovaca, koji u žaru borbe na razne načine nastoje pokazati kako Lacan i Deleuze od objave dela Anti-Edip, koji je Deleuze zajedno s Guattarijem objavio 1972. godine, postaju neprijatelji i protivnici. Postoji više interpretacija o odnosu između Deleuzea i psihoanalize (Žižek, 2004; David-Ménard, 2005; Hallward, 2010), koje manje-više idu u tom pravcu. Možda najuticajnija i najpoznatija analiza jest ona Žižekova (2004) koja za sve veću Deleuzeovu distancu u odnosu na Lacana okrivljuje Guattarijev uticaj s jedne, a unutarnje antagonizme Deleuzeovog vlastitog projekta s druge strane. Na Žižekovu tvrdnju da Deleuze pre i posle susreta s Guattarijem nije isti Deleuze reagovali su i delezovci (Lambert, 2006; Smith, 2004), a polemika ide u pravcu koji po mojem mišljenju zapravo i nije najproduktivniji. Time ne želim reći da jedni i drugi jesu ili nisu u pravu, nego da postoji još jedan aspekt koji na celu tu polemiku baca možda drugačije svetlo i koji široj publici bolje pokazuje posledice te polemike za savremenu politiku, filozofiju i psihoanalizu. Pretpostavljajući takvu publiku, počeću s određenim osnovnim stavovima i činjenicama, da bih posle prešao na ono što nas ovde zanima.

Gilles Deleuze 


Ako postoji neki mogući susret između Deleuzea i Lacana, on se nalazi s druge strane biografskih i faktografskih detalja, kako ih predstavlja zajednička biografija o Deleuzeu i Guattariju, a koju je objavio François Dosse (2010). Ona naime samo dodaje materijal tezi kako između Lacana i Deleuzea posle 1972. godine nema nikakvih interesantnih paralela ili skrivene polemike (Dosse, 2010:183-222). Međutim, ta biografija zasniva se na pozicijama Deleuzea ali i Lacana, dakle, na razumevanju koje imaju, jedan o drugome, akteri naše priče. No, ono što Dosse (2010) ispušta jesu tri činjenice. Prvo, on navodi da Deleuze licno nije hteo videti Lacana, jer mu, po Guattarijevim rečima, nije verovao, tj. kao da se radi o »kugi« (Dosse, 2010:184), tako da je s njim razgovarao samo preko telefona. No, Deleuze je ipak otišao, kako navodi u razgovoru s Didierom Eribonom (Eribon, 1995:50-51; vidi i Roudinesco, 1997:347), do Lacana nekoliko meseci nakon telefonskog razgovora. Tamo je dugo čekao u predsoblju (»možda malo predugo«, kaže Deleuze), da bi mu na kraju Lacan u razgovoru pokazao listu svojih učenika i sve (osim Jacques-Alaina Millera) proglasio bezveznjakovićima, a na kraju mu rekao: »Treba mi neko poput Vas!« Drugo, iako Deleuze žestoko kritikuje psihoanalizu, on 1977. ipak piše: »Samo je Lacan sačuvao neki smisao smeha, ali priznaje kako je prisiljen smejati se sam« (Deleuze i Parnet, 2006:60). Treće, Deleuzeu i Guattariju nije bilo svejedno što Lacan misli i što još ima za reći, pa su tako slali Deleuzeovu ženu Fanny da posećuje njegova predavanja (Wilson, 2008:166). Dakle, ni za Lacana, koji svoj XXI. seminar (Lacan, 1974) posvećuje delomično Deleuzeu i Guattariju, ni za ovo dvoje Anti-Edip nije kraj priče. A šta ako je i to (ne)razumevanje pogrešno, iako je u nekom smislu ipak istinito u smislu vernosti izjavama i faktima? Naime, Lacan kojega kritikuje Deleuze nije onaj kasni Lacan iz sedamdesetih, koji će nas zanimati ovde, kao ni Deleuze, kakvog je poznavao Lacan, nije onaj Deleuze s kojim bi se on ipak trebao sresti. Ne tvrdim da bitne razlike između Lacana i Deleuzea ne postoje, dapače, u nastavku ću ih i predstaviti. Ali ograničiću se na glavne Deleuzeove argumente protiv psihoanalize (interpretacija, Edip, produkcija, Realno), da bi na kraju teksta pokušao pokazati gde kasni Lacan ipak dolazi do tačke na kojoj stvari postaju interesantne i za filozofiju. To je na određen način moguće videti samo ako »standardnu interpretaciju susreta između Lacana i Deleuzea« ostavimo po strani. Tek onda je moguće videti obrise neke buduće diskusije oko onog što Lacan naziva Realno i svega što je vezano uz njegovu promenu koncepta nesvesnog u »realno- nesvesno«.

Jacques Lacan 


Prvo, činjenica je da između Lacana i Deleuzea postoje ogromne razlike, jer oni sasvim različito gledaju na filozofiju i psihoanalizu. To je odlučujuće za njihovo međusobno (ne)razumevanje: dok je Deleuze jedan od retkih filozofa koji danas, posle toliko priče o kraju filozofije, još želi biti filozof, ali ne samo filozof nego čak i metafizičar, s druge strane, Lacan je psihoanalitičar, ali ne bilo koji psihoanalitičar, nego verovatno u svoje vreme psihoanalitičar par excellence. Zbog toga nije nevažno što Deleuze misli o psihoanalizi, a što Lacan o filozofiji, jer ni psihoanaliza (Lacan) nije ono što o njoj misli Deleuze, a ni filozofija (Deleuze) nije ono što o njoj misli Lacan. Iako Lacan filozofiju ozbiljno čita, citira, prisustvuje predavanjima Kojèvea o Hegelu, u svojim seminarima predstavlja interpretacije Platona, Aristotela, Akvinskog, Descartesa, Spinoze, Hegela, Kanta, Fregea, Russella i mnogih drugih manje poznatih filozofa, iako licno poznaje Sartrea i Merleau-Pontyja, usprkos tome što u pedesetim godina prošlog stoleća čak prevodi jedan Heideggerov članak (»Logos«), te se kasnije susreće licno s Heideggerom barem dva puta, čini se da na kraju krajeva deli Heideggerovo mišljenje da je filozofiji više-manje došao kraj. U tome, kako učinkovito prikazuje Badiouov (2004:81) početak Manifesta za filozofiju iz 1989. godine, sigurno nije usamljen, jer su u to tada verovali svi najveći francuski filozofi od Derridaa do Lyotarda, Nancyja itd. – osim, naravno, Deleuzea. Sasvim je sigurno da je Lacan (1980a:17) u više navrata izjavio ne samo da nije filozof nego da se diže i uzdiže protiv filozofije (“Je m’insurge contre la philosophie”). Da, ali koje filozofije? Protiv državne filozofije, kako je naziva Massumi (1993:4-5), protiv filozofije kakvu kritikuje Deleuze u svim svojim radovima, filozofije reprezentacije, protiv Althussera (koji je taj gospodin A. iz naslova njegovog rada), ili protiv Deleuzea i Guattarija, kako napominje Žižek (1999:250-251)? I kako bi trebali videti odnos između Lacana i filozofije? Badiou (2004:113-115) je u ovoj tački sasvim jasan: anti- filozof Lacan uslov je za renesansu filozofije! Ta renesansa, iako Badiou to ne kaže, počinje upravo s Deleuzeom, za kojega je zadatak filozofije kao takve – kreacija pojmova. Ako Deleuze sam sebe opredeli kao metafizičara, to nije više ona stara metafizika ili filozofija, nego kompletno renovirana i utemeljena na pojmovima mnoštva (multiplicité) i događaja (événement). A tog istog Deleuzea Lacan (2006a:218) ceni, licni upoznaje u Lyonu 1967. i pozitivno se u više navrata izražava o njegovim radovima o Sacher-Masochu (1967), Razlici i ponavljanju (1968) te o Logici smisla (1969). Međutim, Deleuze 1969. godine upoznaje Félixa Guattarija (1930.-1995.) koji je tada veliki Lacanov pristalica (afficionado) i s kojim u suautorstvu počinje zajednički rad na delima Anti-Edip, Hiljadu platoa i Šta je filozofija? Zajednički projekt ova tri dela nosi naslov Kapitalizam i shizofrenija, a njegova je osnovna nit vodilja pitanje kako je moguća promena, odnosno kako je moguće revolucionisati kapitalističko društvo i koje mesto u tome pripada filozofiji. Radi se, naravno, o dosta složenoj i širokoj tematici. Generalno gledajući mogli bismo mesto koje u njoj zauzimaju politika, filozofija i psihoanaliza rezimirati ovako: dok je u prvom delu politika u prvom planu, radi se naime o refleksiji svibnja 1968. i pitanju o revoluciji, u drugom delu politika je svedena na pitanje »manjinske« politike protiv države, dok je u trećem delu više naglasak na »otporu« (résistance) medijima, komunikaciji i mnijenju. I dok je filozofija u prvom delu manje-više izjednačena s projektom pshihoanalize, u drugom je svedena na borbu s filozofijom države, a tek u trećem ona dolazi zaista u prve redove. Tu je zadaća filozofije stvaranje, kreiranje koncepata, a svako stvaranje je istovremeno već i otpor. Filozofija nije jedina misao, postoje još i nauka i umetnost. Svaka ima svoj način rada i funkcionisanja, ali ni jedna misao nema dominaciju ili prevlast. No, upravo je obrnuto kod psihoanalize, koja se u poslednjem, trećem zajedničkom delu Deleuzea i Guattarija čak više ni ne spominje, dok je u prvom, naravno, u središtu kritike, dok je u Hiljadu platoa samo jedan od platoa posvećen kritici psihoanalize.

Kao što vidimo već na tom najopstijem nivou, celi se projekt tokom godina dosta menjao. Ako se na početku zasnivao na spoju marksizma i psihoanalize, kasnije psihoanaliza sve više postaje redundantnom. Prvi deo, Anti-Edip, treba razumeti, dakle, u kontekstu revolucionarnih događaja u razdoblju od 1968. do 1972. godine u Francuskoj, a publika kojoj je namenjen jest, kako su kasnije priznali Deleuze i Guattari (Deleuze, 1995:7), zapravo revolucionarna omladina u dobi od petnaest do dvadeset godina. Radi se, dakle, o političkom pitanju: kako proizvesti revolucionarni kolektiv i kako je moguća revolucionarna želja, želja revolucije i produkcije novog društva. Želja je tako definisana kao nešto pozitivno i produktivno, a ne kao nedostatak. Nesvesno nije teatar, nego tvornica, stalna proizvodnja novoga. Nesvesno i želja zapravo su mašine (machine), a svaka mašina proizvodi i vezuje se opet dalje na druge mašine i na druge tokove. U središtu analize nalazi se, dakle, želeća mašina, machine desirante, mašina koja proizvodi, producira, a predmet je kritike sve što tu mašinu pokušava ograničiti i svladati. Psihoanalizi ovde pripada dvostruka uloga. S jedne strane ona je pozitivno polazište, a s druge je predmet oštre kritike. Čini se da psihoanaliza već unapred zna kakva će interpretacija na kraju biti – okvir te interpretacije predstavlja buržoasko shvatanje porodice i ono što se u psihoanalizi naziva Edipovim kompleksom, koji se pronalazi svugde i u svemu. Osnovni argument protiv psihoanalize jest dakle njeno zasnivanje na interpretaciji i značenju, u njenom ograničenju na terapiju, dok je ona zapravo teorija i praksa revolucionarne promene. Ovo je pitanje u središtu već kod Freuda, kod koga uvek postoji određena dilema: je li psihoanaliza terapija, koja pojedinca prilagođava društvu, ili teorija, koja pokazuje kako u tom društvu postoje tenzije i antagonizmi, koje Freud vidi kao nelagode u kulturi? (više o tome u: Jacoby, 1977)
Gilles Deleuze - Felix Guattari


O kakvoj je psihoanalizi reč kod Deleuzea i Guattarija i kakve veze ona ima s Lacanom? Ako pogledamo izbliza sudbinu psihoanalize posle Freudove smrti, vidimo da je ona s postfrojdovcima pala u ponor, iz kojeg se nije moglo videti izlaz (više u: Jacoby, 1977). Ako je još u tridesetim godinama dvadesetog stoleća psihoanaliza bila u žiži događaja i revolucionarnog vrenja kod Frankfurtske škole i s projektom Wilhelma Reicha, ona posle Drugog svetskog rata postaje sve više konformistička. Heinz Hartmann, Lacanov analitičar u tridesetima, koji pre rata beži u SAD, jedan je od proponenata ego-psihologije koja uz podršku Anne Freud (ali i snažnu podršku Marie Bonaparte u Francuskoj, što nije bez posljedica za Lacana) psihoanalizu sve više približava američkom načinu života (The American way of life). Ako je Freud u dvadesetim godinama prošloga stoleća ljudsku psihu podelio na ja, ono i nad-ja, ego-psihologija u središte postavlja ja (ego), kao zdravu silu koja treba kontrolisati ono (id) i nad-ja (super-ego), i koju terapija treba još više ojačati sledeći vrednosti društva. Terapija naglašava identifikaciju s analitičarom, koji postaje autoritet, koga bi pacijent trebao na kraju krajeva slušati. Time se otupljuje oštrica koju psihoanaliza ima kod Freuda. Lacan već od samog početka polazi od uverenja da ja ili ego nikako nije zdrava sila, naprotiv, ego je zapravo izvor problema. Već od svoje disertacije o paranoji iz 1932. godine, gde mu je bliži Clérambault nego Freud, Lacan (1966:114) polazi od toga da ja zapravo vodi u paranoju. Sa svojom tezom o stadiju ogledala (1936. i 1949.) Lacan (1966:93- 100) kasnije samo još produbljuje kritiku, te pokazuje kako ja nije ništa supstancijalno, nego rezultat identifikacija, zbirka, ropotarija identifikacija bez nekog reda i smisla, bricolage. Da bi ja uopste postao ja, treba se prepoznati u drugom, kako nam pokazuje Hegelova (1987) dijalektika gospodara i roba u Fenomenologiji duha, a to vodi u stalnu borbu i u takmičenje s drugima. Imaginarno je izvor agresije i na kraju krajeva vodi i u rat. Ako je imaginarno uvek neka prepreka, pakt i pomirenje donosi tek simboličko, reč, govor, jezik, koje se nalazi u središtu Lacanovog »povratka Freudu«. Lacan polazi od toga da Freuda prvo treba pažljivo čitati, uzeti ga doslovce (à la lettre), a ne po svaku cenu reformisati i prilagođavati. Kao deo tog projekta počinju Lacanovi javni seminari, koji se održavaju svake srede od 1951. do 1980. godine. Ti su seminari, što se prve dve godine održavaju u Lacanovom privatnom stanu, a kasnije u bolnici Sainte-Anne u Parizu, prvih deset godina posvećeni isključivo čitanju Freuda. U to vreme, konkretnije od 1953. i »Rimskog govora« (Lacan, 1966), Lacan polazi od uverenja koje neće nikada menjati: jedino oružje i oruđe psihoanalize jest reč (parole) pacijenta u analizi. Psihoanaliza nije ništa drugo nego talking cure, koja govorom leči simptome, a to je moguće zato što je nesvesno od istog materijala: »nesvesno je strukturisno kao jezik«. Iste godine Lacan (2005b:9-64) predstavlja i tri osnovne kategorije koje neće nikada menjati: imaginarno, simboličko i Realno. Iako je počeo s imaginarnim, Lacan ubrzo prelazi na simboličko i pokazuje njegovu moć i nemoć. Od Saussurea preuzima razliku između označitelja i označenog, signifiant i signifié, ali tu razliku sasvim prerađuje: označitelj deluje na označeno i kreira ga, označitelj ima prvenstvo, što ima brojne posledice koje tu ostavljam po strani, no upravo to Lacanovo insistiranje na označitelju kasnije će biti predmet kritike Deleuzea i Guattarija. Ali označitelj nije jedino na čemu Lacan gradi svoj projekt. Imaginarni lik u ogledalu kasnije će postati model za objet petit a, objekt-uzrok želje, ono oko čega kasnije kruži nagon (pulsion) te ono što susrećemo u pogledu i glasu, višak užitka (surplus-jouissance), ono skriveno blago u drugoj osobi (agalma) u koju se zaljubljujemo (onog što je »u tebi više nego ti«) itd. (Lacan, 1998a:263). Isti taj objekt postaće važan za razumevanje transfera, jer i u analitičara se u neku ruku zaljubljujemo, odnosno u njemu tražimo neko skriveno blago, znanje, znanje koje će nam pomoći. Analitičar nije autoritet, nego samo nužna pretpostavka, za Lacana će kasnije postati sujet supposé savoir, subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna, no terapija je moguća samo uz fizičko prisustvo analitičara i uz pretpostavku njegovoga znanja. Tog elementa transfera kod Deleuzea i Guattarija nema, iako se oni, kako ćemo videti, pozivaju na Lacanov koncept objet petit a. Drugo, što je kasnije isto tako važno za njihovu kritiku, jest nešto što Lacan nikada ne menja, a to je da na početku ne postoji određeno jedinstvo i identitet, nego je svaki identitet tek stečen putem nekog procesa. Subjekt, koji kod Lacana nije ego ili osoba, nema identitet i baš zbog toga piše ga kao $, sujet barré. Teza da na početku nema identiteta znači i to da niko na početku ne zna šta želi, ali pretpostavlja da bi mogao Drugi znati kako i što želeti: »želja je želja Drugoga«. Samo posredstvom Drugoga moguće je doći do onoga što želimo, iako mora pacijent sam naći odgovor na pitanje šta želi. Želja je za Lacana uvek metonimija, uvek je nezadovoljena, a putem nje subjekt pokušava doći i do bića kojeg nema: manque-à-être. Nedostatak kao osnovno određenje želje zapravo je manque-à-être, nedostatak k biću ili want-to-be, za razliku od Sartrea i njegovog nedostatka-bića, manque d’être. Na neki se način kod Lacana u želji, ljubavi i užitku radi o tome kako doći do onoga čega nemamo: objet petit a. U seminaru XI. iz 1964. godine Lacan (1998a:203-229) tako postavlja dve operacije koje određuju sudbinu subjekta: alijenaciju u govoru i jeziku, koja je neminovna, te separaciju, koja u središte stavlja Realno i objet petit a, ono što subjekt traži u Drugom iako, paradoksalno, toga Drugi ne samo da nema nego taj Drugi, zapravo, za Lacana (1998a) ni ne postoji. Kod Lacana dakle postoji jedna konstanta, konstanta koja preko imaginarnog i simboličkog vodi k onom što naziva Realno ili nemoguće. Ako je najpre Lacan davao primat simboličkom i želji, kasnije on sve više daje primat Realnom, dakle nagonu, užitku i uživanju. Kod kasnog Lacana (1998b) tako i sam govor postaje način uživanja, uživanja u smislu (jouis-sense), dok ono što je nekada bio nesmisao, simptom, isto tako postaje način uživanja, a Lacan ga redefinise kao sinthome, kako bi podvukao da se radi o nečemu što je proizvedeno, sintetično. Time smo došli do Lacana kakav je u vreme Anti- Edipa.

No, taj veoma kratki smer Lacanovog razvoja, koji nam je nužan da bismo razumeli kritiku Deleuzea i Guattarija, treba nužno dopuniti i mestom koje Lacan poprima u istoriji francuske psihoanalize, zbog kojeg on i postaje tako privlačan za buntovničku parišku omladinu 1968. godine. Lacanova kritika ego-psihologije naravno nije mimoišla Međunarodno psihoanalitičko udruženje (International Psychoanalytic Association (IPA)), njegova popularnost bila je nesumnjiva, a njegov uticaj postajao je sve veći zbog brojnih učenika koje je imao u analizi i koji su se time formirali u nove analitičare. Tako je došlo do brojnih sporova unutar francuskog psihoanalitičkog miljea: prvo 1953. do velikog rascepa ili scission, čija je posledica bila zabrana Lacanu da stvara nove analitičare, te uslovni status njegovog psihoanalitičkog društva, da bi zatim, 1964. godine, Lacan bio trajno i neopozivo isključen iz same IPA-e. Upravo to isključenje, ili ekskomunikacija, kako je Lacan (1998a:3-4) naziva u svojem XI. seminaru uspoređujući je sa Spinozinim isključenjem iz crkve 1656. godine, dodelila je Lacanu još više imidž nekoga koji ne samo što nije uključen u institucije nego postaje i problem za njih. Lacan dakle ima 1968. imidž buntovnika protiv establišmenta. Jedan od učinaka Lacanovog isključenja iz IPA-e bila je i selidba njegovih seminara 1964. godine iz bolnice Sainte-Anne, u kojoj su se održavali od 1953. pred više-manje medicinskom publikom, na École Normale Supérieure (ENS), koja se nalazi u ulici Ulm, u samom središtu Pariza, pred bitno većom i, prvi put, laičkom publikom, što je još doprinelo njegovoj popularnosti i, što je najvažnije, odvijalo se pred pariškom revolucionarnom mladom inteligencijom. Zbog svoje podrške studentskom buntu 1968. godine, Lacan je kasnije ljubazno zamoljen od strane dekana ENS-a da svoje seminare preseli negde drugde, čime se on 1969. seli na Pravni fakultet, gde ostaje do kraja i gde mu prisustvuje još više ljudi. U vremenu kada Anti-Edip izlazi iz stampe, u proleće 1972. godine, publika seminara broji oko hiljadu ljudi. U to doba, dakle, Lacan uživa veliki kredibilitet ali i notornost, koju je, uzgred rečeno, oduvek uživao, a na koju se odnosi i njegovo isključenje iz IPA-e. Jedan od uzroka te notornosti nalazi se i u takozvanim »kratkim seansama« po kojima je Lacan poznat. Iako je statut IPA-e određivao fiksno trajanje seansi od 45 minuta, Lacan se toga nikako nije pridržavao i umesto toga prakticirao je neodređeno duge seanse, koje su bile puno kraće od standarda. Lacan (1966:247-265), međutim, u toj tački polazi od svog bitnog uvida: postoji, naime, razlika između parole pleine, pune reči, koja za nekoga poprima bitno egzistencijalno određenje, i parole vide, prazne reči, koja više ili manje predstavlja tlapnju, govor tek tako. Tu je razliku Lacan uveo sledeći Heideggerovu razliku između egzistencijalno pune reči i Gerede već u svojem »Rimskom govoru« iz 1953. (Lacan, 1966:227-322). Lacan polazi od uverenja da ako pustimo pacijenta da govori, on će skoro celo vreme pričati svašta, da bi tek na kraju, ili pred sam kraj, rekao ono što je najvažnije (to su kasnije, uzgred rečeno, i dokazali transkripti nekih seansi analitičara IPA-e, objavljeni u šezdesetima prošloga stoleća). Kao što vidimo, već na samom početku nalazi se jedna teza koja će biti bitna i kasnije: govor tek tako, bla-bla-bla, kasnije postaje puko uživanje, a upravo na toj tački se u seminaru XX. (Lacan, 1998b) pokazuju i granice vezivanja svega na označitelj i na strukturu. Iako Lacan u pedesetima pokušava utemeljiti psihoanalizu uz pomoć strukturalne antropologije Lévi-Straussa i strukturalne lingvistike Jakobsona, iako je u šezdesetima uz Foucaulta, Barthesa i Althussera jedna od pop zvezda strukturalizma, teško bismo za Lacana rekli da je strukturalist. Razlog je tome što on ima kategoriju subjekta, koje, uzgred rečeno, kod Deleuzea i Guattarija nema, i u tome što za njega struktura nikada nije cela i nikada nije bez antinomija. No, zašto spominjem Lacanov strukturalizam? Zato što Anti-Edip predstavlja i snažnu kritiku strukturalizma. Umesto o strukturi, sada je reč o mašinama, pa tako i sama želja postaje mašina, želeća mašina. Upravo u toj tački počinje najpoznatija kritika psihoanalize od Deleuzea i Guattarija: želja ne poznaje nedostatak, ona je sve vreme puna, pozitivna i produktivna. Diskusiju o pitanju pozitivno-negativno ovde ću više-manje ostaviti po strani, iako se radi o važnom političkom i filozofskom pitanju: odakle dolazi beda? Da li samo i uvek izvana (Spinoza, Sartre: pakao su drugi), ili postoji nešto u čoveku, što ga na neki način formira, ali i blokira? Slično pitanje, ali s drugih pozicija, postavlja Anti-Edip: zašto ljudi žele vlastito ropstvo? Kako je moguć fašizam, zašto ljudi žele fašizam?

( ZAŠTO LJUDI ŽELE VLASTITO ROBSTVO)

   Odatle se u neku ruku i postavlja pitanje vezano za psihoanalizu, a to je je li psihoanaliza na strani emancipacije ili snaga koje nas porobljavaju? Pitanje za Deleuzea i Guattarijrhoanalizu od onoga što je u njoj konzervativno i što joj onemogućuje da postane prava revolucionarna snaga. Kao što smo videli, to znači da treba drugačije definisati želju, da je treba redefinisati kao produktivnu, a ne reaktivnu. Isto važi i za sam koncept nesvesnog – nesvesno nije nešto što se pokazuje i manifestuje, nego nešto što proizvodi. Nesvesno je produkcija, praksa, i na kraju krajeva nije toliko važno odrediti njegov smisao i značenje. Drugačije rečeno, da bi želja i nesvesno producirali, oni ne trebaju biti unapred zatvoreni u neki okvir, koji zapravo predstavlja psihoanalitički mit o Edipu. Upravo je zbog toga ovaj predmet kritike, a s njim i problem »zabrane incesta«, te širi problem granica i nemogućeg. Iako namera Deleuzea i Guattarija nije kritika Lacana, u ovoj tački meta je izravno Lacanova tvrdnja o Realnom kao nemogućem. Uistinu, o Lacanu možemo pročitati i ovo:

"Čini nam se da Lacanova divna teorija želje ima dva pola: jedan vezan za ,objekt malo a’ kao želeća-mašina, koji definise želju u terminima realne produkcije, koji nadilazi svaku ideju potrebe i ideju fantazije, a drugi vezan za ,velikog Drugog’ kao označitelj, koji unosi neki pojam nedostatka (Deleuze i Guattari, 2009a:27)."

Potez, koji je sa striktno lakanovske pozicije nelegitiman, jer Realnog nema bez simboličkoga, namenjen je pre svega kritici lingvistike i kritici psihoanalize kao interpretacije. Ako je, naime, Lacan celi svoj poduhvat bazirao na strukturalnoj lingvistici i na svojoj definiciji označitelja, koji stvara označeno, Deleuze i Guattari sve će se više oslanjati ne na Saussurea, nego na Hjelmlseva, dok najdetaljnije viđenje uloge jezika donose njihovi Kafka (1975) i HILJADU platoa (1980). Iako u tim radovima idu dalje od Lacana, svima je ipak zajedničko uverenje da jezik i govor ne služe samo komunikaciji i diskusiji. Tako je za Lacana (1966:41) svaka komunikacija nesporazum, jer odašiljač poruke, onaj koji govori, »svoju vlastitu poruku prima natrag od primaoca u izvrnutoj formi«. O tome šta je zapravo rečeno ne odlučuje intencija onoga koji govori, nego primalac (odnosno Drugi). Smisao ili značenje uvek zavisi od toga šta drugi (ili Drugi) vidi, razume, shvata, čuje u onome što je zapisano ili izrečeno, ali on sve to razume samo u okviru svoje pozicije i svoje fantazme: »razumemo samo svoje fantazme« (Miller, 1990:XXVI). Iako Deleuze donekle odbacuje pojam Drugoga, kako ga razume Lacan, kod njega uvek postoji neka slična logika. U Logici smisla (Deleuze, 2004b:341-359), na primer, govori se o strukturi Drugog, dok kasni Deleuze dobro zna da su za svako stvaralaštvo važni medijatori ili posrednici, bez njih nema akta stvaranja. Ali ta medijacija ne dolazi u obliku diskusije ili komunikacije. U Što je filozofija? (Deleuze i Guattari, 2009b:61-84) susrećemo tako konceptualni lik, personnage conceptuel, bez kojega nema filozofije. Međutim, filozofija kao stvaranje novih koncepata nikada za njega nije stvar diskusije ili komunikacije:

"Već je podosta teško razumeti šta neko želi reći. Diskusija je samo vežba iz vlastitog narcizma, gde svako želi samo blistati. [...] Diskusiji nema mesta u filozofiji. Fraza ,ajmo prodiskutovati malo o tome’ akt je nasilja (Deleuze, 2007:384)."

Upravo zbog toga »svaki filozof pobegne kada čuje ,Da raspravimo’.« (Deleuze i Guattari, 2009b:28) Ako je teško shvatiti šta ko želi reći, ipak ono što neko kaže treba istražiti, igrati se terminima, obrnuti i povezati s nečim – važne su konekcije, veze, a ne konsenzus, komunikacija i traženje odgovora na sve. To eksperimentisanje, naravno, ide uz neki rizik, rizik da se misliocu stalno nešto događa iza njegovih leđa: »Baš kad misliš da si stigao u luku, shvatiš da si zapravo na otvorenom moru.« (Deleuze, 1995:94; Deleuze i Parnet, 2006:3) Filozofija je stvar paradoksa, gde nema jednog jedinog smisla i samo jednog jedinog mogućeg pravca, usmerenja. Filozofija nije stvar dobre volje i intencije, nije stvar sens commun i bon sens nego se zapravo radi o mizozofiji:

"Ono prvo u mišljenju jest provala, nasilje, neprijatelj, a filozofija ne pretpostavlja ništa: sve počinje mizozofijom. [...] Postoji nešto u svijetu što primorava na mišljenje. To nešto objekt je temeljnog susreta, a ne rekognicije. Moguće je susresti Sokrata, hram ili demona. Taj se susret može shvatiti u različitim afektivnim tonalitetima, kao divljenje, ljubav, mržnja, bol (Deleuze, 2009:231)."

Lacan se s time, naravno, slaže, ako te »afektivne tonalitete« razumemo kao transfer u psihoanalitičkom smislu reči. Kod transfera zapravo se radi o nekoj supoziciji, bez koje nema ni nauke ni znanja ni filozofije ni psihoanalize: sujet supposé savoir, subjekta, za kojeg se pretpostavlja da zna. Kraj analize donosi upravo konstataciju da je subjekt, za kojega se pretpostavlja da zna, upravo to: puka supozicija i iluzija, koja je dapače nužna, ali i iluzorna. No, Lacan se slaže s Deleuzeom i u još jednoj točki: čovjek, biće koje govori, zapravo nije vođen nekom Wissentrieb, nekim porivom za znanjem, kao što je tu i tamo još mislio Freud, nego upravo obrnuto, nekim »o tome ne želim znati ništa«.

Uz to neko uopšteno slaganje između Lacana i Deleuzea, treba spomenuti i temeljni spor. Taj spor u Anti-Edipu odnosi se na pitanje: je li psihoanaliza stvar unapred određene interpretacije, koja sve svodi na buržoasku porodicu i strukturu Edipa? Takvo pitanje pretpostavlja da psihoanaliza po definiciji nije na visini svoje zadaće. Ako, naime, analitičar sve svodi samo na neki određeni okvir, onda tu zapravo nema prave analize. U načelu, on bi ili ona trebali polaziti od nulte tačke sa svakim novim pacijentom, a ne ga terati u neke kalupe, klišeje i modele. Upravo zbog toga primeri u psihoanalizi nisu Beispiel, ilustracije, nego Fall – svaki je primer poseban i singularan. Istina je da Lacan (1966:377) ističe da su jedini otpori u analizi zapravo otpori samog analitičara, da su granice analize, ako smemo tako reći, granice analitičara, ali istovremeno on navodi i to da ako interpretacija nije ujedno iznenađenje za pacijenta i za analitičara, ona nije prava interpretacija. Ukratko, ni kod Freuda ni kod Lacana nema ni govora ni o kakvoj unapred pripremljenoj interpretaciji. S druge strane nalazi se pitanje o porodici kao takvoj. Ako se iz jedne perspektive u šezdesetima prošloga stoleća činilo da će seksualna revolucija ne samo razneti sve buržoaske institucije, kao što su brak i porodica, nego i doprineti jednom neviđenom oslobođenju, danas, najkraće rečeno, vidimo da stvari nisu tako jednostavne kao što su se činile recimo Guattariju, koji je svojevremeno iz redova svojih prijatelja u klinici La Borde formirao grupu »erotičke kamikaze«, koji su, čim bi videli da se oformila neka veza, slali svoje članove u akciju, da bi je raskinuli, jer ljubav je na kraju krajeva kapitalistička (Dose, 2010:68). U toj tački možemo videti i drugu, možda bismo mogli reći, čak i tamniju stranu imperativa koji stoji iza poziva koji nam upućuju Deleuze i Guattari – da trebamo stalno eksperimentisati, tražiti nove konekcije, nigde stati. Taj imperativ zapravo je neizdrživ i graniči s tendencijama koje idu uz najnoviju promenu kapitalizma (Boltanski i Chiapello, 1999), koji danas imenujemo kao neoliberalizam. Stvar je ovde složena, ali jedno je jasno: puki zahtev za uživanjem (“jouir sans entraves” glasio je grafit iz svibnja 1968. godine) ne ide samo odlično zajedno s potrošačkim društvom nego nailazi na paradokse, jer je uživanje, kako nas opominje Lacan (1998b:3), vezano na imperativ nad-ja. Nikada niko nikoga ne tera na uživanja, osim nad-ja, kome, kako je dobro znao već Freud, nikada nije dosta.

Ako se vratimo osnovnom argumentu protiv psihoanalize, koja tobože već unapred zna kakva će biti interpretacija, a to bi navodno trebao biti Edipov kompleks, onda treba napomenuti da za Lacana Edip nije alfa i omega, jer se već dugo pre dela Anti-Edip nalazi s druge strane Edipa, u svojem seminaru XVII., na primer, kada predlaže »analizirati Edipov kompleks kao Freudove snove« (Lacan, 2007:117; vidi i: Lapeyre, 1997). Slično je s pitanjem interpretacije kao takve, koja, za Deleuzea i Guattarija (2009a:187), graniči s teologijom i religijom: »Interpretacija je naš moderni način verovanja i pobožnosti«. Lacan (1998a:8) već od svojega XI. seminara iz 1964. godine upozorava baš na to: »hermeneutika s druge strane upotrebljava već izvedenu interpretaciju. Barem u tom pogledu možemo videti koridor koji povezuje psihoanalizu s religioznim registrom.« Kasnije, 1974. godine u predavanju Trijumf religije, Lacan (2013) prognozira u budućnosti trijumf religije, koju on razume kao nešto dijametralno psihoanalizi. Ako psihoanaliza daje naglasak na simptom, dakle, na ono u psihičkom životu »što ne ide«, »što ne valja«, ce qui ne vas pas, religija ljudima omogućuje da osmisle simptom ne kao simptom, nego ga stavlja u neki drugi, »viši« kontekst, tako da ljudi ne obraćaju pažnju na njega i ne vide što zapravo ne valja i što ne ide dobro. Zatim, 1980. godine Lacan (1980a:19) ističe: »religiozni smisao doživeće procvat o kakvome niko ni ne sanja. Religija je naime izvorno mesto smisla.« Psihoanaliza se nalazi s druge strane i naglašava ono što ne ide i ono što nema smisla, simptom: »Tada kada mesto omaške više ne nosi nikakav smisao (ili interpretaciju), samo tada smo sigurni da se nalazimo u nesvesnom« (Lacan, 1998:vii). Upravu tu, uz omašku, lapsus, Lacan uvodi drugačiji koncept nesvesnoga: »realno nesvesno«. Time dolazimo do tematike koja se nalazi u seminaru XX., Encore, koja je dosta složena i koju ću predstaviti samo u osnovnim crtama.

Seminar XX. održava se od studenoga 1972. do lipnja 1973. godine, počinje dakle pola godine nakon objave Anti-Edipa u proleće 1972. Sam seminar počinje Lacan (1998b) s pojmom jouissance, užitka. Ako je pre toga jezik, govor i označitelj stavljao na prvo mesto, sada Lacan daje primat užitku. Time se menja i stav prema lingvistici, zbog čega Lacan govori o »lingvisteriji«, koja spaja reči histerija i lingvistika, i uvodi lalangue, jejezik, s kojim u prvi plan postavlja nekomunikacijsku dimenziju jezika, a definise ga kao tumbanje (elucubration) znanja o njemu. Ako je čovek još uvek pre svega biće koje govori (parlêtre), i ako još uveek insistira da praksa jezika dominira društvom, on sada ne pridaje važnost toliko strukturi, koliko praksi. Ono što je u prvome planu jest diskurs, diskurs kao društvena veza. Za Lacana (1998b) postoji četiri ili pet varijanti diskursa (diskurs gospodara, histerika,univerziteta, analitičara, kasnije im dodaje i diskurs kapitalizma), svaki od njih sastavljen je od ista četiri mesta i od ista četiri elementa, koji između sebe imaju uvek isti redosled; međutim,njihovo se delovanje i učinak menjaju u odnosu na ono mesto koje zauzimaju u nekom diskursu. Teorija četiri diskursa verovatno je Lacanov poslednji pokušaj da misli pojam strukture do kraja. U neku ruku, dakle, Lacan privileguje praksu, a ruši koncept strukture. U tom smislu on ide u pravcu što su ga nagovestili Deleuze i Guattari, koji označitelj definisu kao despotski, dok ga Lacan definise kao glupog i imperativnog. Međutim, ako naglasak nije na komunikaciji i označitelju, to za Lacana ne znači da društvena veza ne postoji. Usprkos tome što postavlja teoriju kako iz jednog diskursa prelazimo u drugi, diskurs kao takav uvek ostaje – uvek se nalazimo u diskursu. Drugim rečima, nema realnosti koja ne bi bila definisana na osnovu diskursa, koji zapravo predstavlja teorije veze između označitelja i užitka: svakoj realnosti prilazimo s aparatima užitka. U neku ruku stavlja tako Lacan u prvi plan užitak, jouissance. Postoji užitak, to je prvo, a ne označitelj i simboličko, a taj je užitak pre svega užitak u vlastitom telu (naslov seminara je dvosmislen: encore znači još, ali i upućuje na ono en-corps, u telu). Time postaje problematična veza s drugim – uživa li drugi, odnosno Drugi, jedno je od pitanja koja ga u tom seminaru vode. Iako Lacan bezbroj puta govori o tome da Drugi ne postoji, to ne znači da Drugoga možemo tek tako odbaciti, kao što su uvereni Deleuze i Guattari. Za razliku od njih, Lacan (1974) će sledeće godine, u seminaru XXI. Les non-dupes errent ustrajati na tome da je neka medijacija, neko posredstvo nužno, inače završavamo u bludnji. Drugim rečima, oni koji ne dopuste da ih se prevari, blude, završavaju u bludnji. Upravo tu, gde Lacan do kraja insistira na tome da jezik i nesvesno idu zajedno, da Realnog nema bez simboličkoga, Deleuze i Guattari, kao što smo videli, vide osnovni problem. Guattari tako Lacanov objet petit a prihvata, prema vlastitom priznanju, upravo zato što mu se čini da njime beži iz označiteljskih lanaca (Deleuze, 2004a:224), a tu nužnost izlaza iz jezika kasnije u njegovom radu Mašinsko nesvesno iz 1979. (Guattari, 2010) predstavlja i program izlaska iz jezika. Kako je pokazao Jean-Jacques Lecercle (2002:255) i kod Deleuzea postoji anti-lingvistički obrat, ali usprkos tome jezik za Deleuzea ostaje do kraja ne samo problem nego Problem, jer »problematika jezika apsorbira čitavu Deleuzeovu prvu filozofiju, kod Deleuzea jezik je svugde«

Upravo zbog toga Deleuze (2004b:208) traži druge pristupe, i jedan od njih je sigurno teza da je i sam jezik zavisan o događajima: »događaji omogućuju jezik«. Šta to znači? Da jezik nije ništa nužno, nego puke slučajnosti određuju kakav je i kako se menja. Time dolazimo do toga da zapravo nema nekog zakona kako se razvija jezik, odnosno do onoga što Lacan naziva lalangue. Upravo u toj tački shvatanja događaja kao nečeg kontingentnog, kao nečeg što ide protiv zakona, Deleuze je puno bliži Lacanu nego što se obično pretpostavlja: "

"U istorijskim fenomenima, kao što je revolucija 1789., Pariška komuna, revolucija 1917., uvek postoji jedan deo događaja koji je nemoguće svesti na bilo kakav društveni determinizam, na kauzalne lance (Deleuze, 2007:233-324)."

Upravo taj aspekt istaknuo je Lacan (1998a:22) u seminaru XI. iz 1964. godine, u kojem je suprotstavio uzrok, cause, i zakon, loi: »Uzrok treba razlikovati od onoga što je u nekom lancu određujuće, drugim rečima, od zakona.« Takav uzrok za Lacana nije svediv na regularnost i kontinuitet zakona, kako se pojavljuju u modernoj nauci. »Susret s realnim«, tyche, nalazi se iza Aristotelovih četiri uzroka (iza kojih se nalazi i automaton, ali to je druga priča). Upravo tu nailazimo na kauzalnost u psihoanalizi, koju uvek interesuje ono što ne radi, što zaglavi, što ne ide dobro (“il n’y a de cause que ce qui cloche”, kaže Lacan (1998a:22)). Takav uzrok uvek nastupa kao iznenađenje, na isti način za Lacana nastupa nesvesno, koje se manifestuje i pojavljuje slučajno, kontingentno, nemoguće je prognozirati njegovo pojavljivanje. Tu se, naravno, otvara cela jedna problematika koju ostavljam po strani, jer jedino što je za nas ovde važno jest da upravo u tom pravcu kasnije Lacan dolazi do »realnog nesvesnog« (Soler, 2009:52-53). Zbog toga Lacan (1998:vii) kasnije i kaže: »nesvesno je, rekao bih, realno«, ali realno, dodaje on u XXIII. seminaru, »je bez zakona«. (Lacan, 2005a:137; vidi i: Miller, 2001a)

Tu dolazimo do jednog iznenađujućeg obrata, naime iznenađujućeg s pozicije ranog Lacana, koji je sve do svog VI. seminara »stalno pokušavao odrediti šta su zakoni jezika, zakoni govora, zakoni označitelja« (Miller, 2013b:20), koji je dakle pokušavao podvući pre svega zakon odnosno zakone, da bi sada, skoro dvadeset godina kasnije, postavio tvrdnju da je realno bez zakona. O kakvom je realnom reč? O čemu se radi? Nesumnjivo je, kao prvo, da se Deleuze i Lacan ne slažu oko toga šta je realno, i da se tu radi o jednom veoma složenom pitanju. Sam Lacan (1994:31) priznaje, da treba realno »razumeti u više nego jednom smislu«, da ga nije lako shvatiti, jer se »ono nalazi na granici našeg iskustva«. No, realno za Lacana nije ono što se nalazi vani, napolju, nego je rezultat, ostatak intervencije simboličkog i diskursa u svet. Tamo gde neki diskurs, sledeći svoju vlastitu logiku, dolazi do slepe ulice, impasse, gde nema dalje, tamo se nalazi realno kao nemoguće, koje se za Lacana stalno vraća na isto mesto. Takvo realno za Lacana ne predstavlja neke celine, nego možemo uvek govoriti samo o malim delićima realnog. Upravo suprotno utisku da do takvog realnoga mi nikada nemamo ni pristupa Deleuze i Guattari (2009a:37) kažu: »realno nije nemoguće; naprosto je sve više artificijelno«. Još više, »nesvesno je realno po sebi« (Deleuze i Guattari, 2009a:60), dok s druge strane nesvesnim »nikada ne ovladamo« (Deleuze i Parnet, 2006:58).

Upravo je o takvom nesvesnom oduvek zapravo kod Freuda i kod Lacana reč. Nesvesno nema gospodara, njime nije moguće vladati ili ovladati. Međutim, Deleuze (2007:81) se s tim ne slaže i predlaže da se Freuda preokrene: »Nesvesno moraš proizvesti. Proizvesti, biti sretan sa svojim simptomima, svojim egom, i sa svojim psihoanalitičarom.« Upravo u tački gde Lacan ističe lapsus i veže ga na pojam »realnog nesvesnog«, Deleuze se ne slaže. Za njega (Deleuze, 2007:81) »nesvjpesno nema ništa s frojdovskom omaškom«, nego »je supstancija koju treba kreirati, postaviti na mesto, učiniti tekućim; nesvjpesno je društveno i političko mesto koje treba osvojiti«, à conquerir. Međutim, kao što sam već podvukao, da – to je nešto sasvim različito i drugačije od Lacana. Iako se i on slaže da nesvesno produkuje, ta produkcija nema ničeg zajedničkog s produkcijom o kojoj govori Deleuze. Za Lacana nesvesno pre svega govori, ça parle, i kao takvo proizvodi ne samo simptome, formacije nesvesnog nego i užitak, ono proizvodi produkte kulture putem sublimacije i sam užitak: ça jouit. Ako je kod Deleuzea u središtu Spinozin aforizam da nikada nećemo znati za što je sposobno neko telo, kod Lacana to telo je telo bića koje govori i uživa. Kod Lacana nesvesno govori i uživa, dok je kod Deleuzea i Guattarija nesvesno mašinsko, inženjersko, ono proizvodi. I za Lacana je nesvesno neumorno, on ga u svojoj Televiziji (Lacan, 1990:14) naziva čak idealnim radnikom, ali i kod tih proizvoda moguća su i iznenađenja, »susret s realnim«. Zapravo, nesvesno nije ništa drugo nego »realno nesvesno«.

Nedavno je Jacques-Alain Miller (2013a) u svojem tekstu “The Real in the 21st Century” predstavio nekoliko posledica Lacanove tvrdnje da je »realno bez zakona«. Ta je tvrdnja, prema Milleru, logički sledila iz sve manje uloge mesta koje je imalo ime Oca kod Lacana, da bi to bilo u jednom trenutku posve ukinuto. Kada jednom tu tačku izuzetka ukinemo, dobivamo logičku posledicu za kliniku: tout le monde est fou (svi su ludi). To znači da je svako ko govori na svoj način lud: tout le monde errent (svi blude) ide uz les non-dupes errent (oni koji ne dopuste biti prevarenima blude). Druga logička posledica promene koncepta realnoga jest ukinuće hipoteze da u realnom postoji znanje. Međutim, ako to ukinemo, ako »u realnom nema znanja«, dobivamo mnoge posledice. Stav da u realnome postoji znanje ide, naime, uz iluziju o regularnosti, predskazanju, prognozi, a to je povezano s tezom da se realno vraća uvek na isto mesto. Prema Milleru (2013a), takvo realno pretpostavlja neki regularitet, jedno viđenje prirode i prirodnih zakona. Ali takve prirode od moderne nauke nadalje više nema, i baš zbog toga Miller (2013a) postavlja osnovnu tezu kako »u realnom postoji veliki nered«. To je u neku ruku nemoguće tolerisati, to nam teško pada, pa se zbog toga tako lako vraćamo natrag tradiciji i tobožnjim izgubljenim vrednostima. Uz to ide i poziv, naročito nauke i, noli me tangere (ne diraj me), koji se tiče prirode i tradicije. U toj tački Miller (2013a) sigurno ima pravo, jer vidimo koliko se žestoke političke borbe vode oko »tradicionalne porodice« i ostalih pitanja vezanih uz ravnopravnost istospolnih parova. I ne samo to, baš zbog toga danas živimo u doba koje nastoji na sve načine, s etičkim pozivima i formiranjima etičkih poverenstava, postaviti granice nauci, kojoj se šalje poruka: »ne petljaj se u (ljudsku) prirodu« i ne diraj stvari koje bi mogle uništiti svet. Ali taj isti trend nema samo neokonzervativnu nego i, takoreći, neoprogresivnu stranu, jer možemo baš u pokušaju pronalaženja zakona realnog videti velike napore savremene nauke, suvremenog materijalizma i neuronauke da pronađe temeljne zakone kako ljudsko biće funkcionise – i naravno, kako njime ovladati, kako ga kontrolisati.

Miller u spomenutom tekstu ustanovljava još jednu stvar koja je za nas ovde važna. Naime teza, da »u realnom nema znanja« redefinise frojdovsko nesvesno u tom smislu da naglašava susret između jejezika i tela, a taj susret ponovo nema zakona, jer kakav će užitak slediti iz toga susreta nemoguće je odrediti u odnosu na to što bi uopste trebao biti neki užitak. Užitak je uvek devijacija, clinamen, u odnosu na to što bi trebao biti. Sve to ima i posledice za psihoanalizu kao praksu i subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna: međutim, kod psihoanalize ne radi se o nekom znanju upisanom u realno, nego znanju o realnom. Umesto interpretacije, zadaća psihoanalize jest odbrana pred realnim bez zakona, ali i bez smisla kaže Miller (2013a).

Iako je Millerov tekst kratak, on ima programsko značenje i otvara puno pitanja koja ovde zbog nedostatka prostora ne mogu dotaknuti. Ali ipak treba objasniti dve ili tri stvari. Prvo, iako Lacan govori o tome da se realno vraća na isto mesto, čini se da Miller govori kako i kod Lacana postoji neka tendencija da se vraćanje stavlja u kontekst prirode. Istina je da Lacan, što Miller ovde ne spominje, ponekad uvodi gubitak kod ljudskoga bića, recimo u seminaru XI., kao određeni prirodni gubitak. Ali izvan je svake sumnje da su za njega psihoanaliza i nesvjpesno mogući samo kod bića koje govori. Prema tome, tu ne možemo govoriti o prirodi u običnom smislu reči. Psihoanaliza nije ni stvar prirode ni kulture, nego onoga viška koji rezultira iz njihovog susreta. Miller sam dobro zna da za Lacana Freudov Trieb nije instinkt, nego nagon, i da je za Lacana odnos između polova nemoguć: “il n’ya pas de rapport sexuel”. Da ne bi bilo nesporazuma, on Lacana itekako smešta uz modernu nauku, no čini se, da ne baš konzekventno. Istina je, da su tu stvari složene. Ako je Lacan dugo bio uveren da između moderne nauke i psihoanalize postoji neka veza i alijansa, realno koje ona predstavlja, ukratko rečeno, nije realno nauke, nego realno psihoanalize. Ako je dakle rani Lacan (2003:64) tvrdio da »pojam realnog sa sobom donosi uverenje kako realno nije nešto što vara« ujedno je i podvlačio, kako je to nevarajuće realno (Descartes, Einstein) »bitno za konstituciju sveta nauke«. Upravo protiv zakona nauke Lacan izdvaja Realno u seminaru XI., dok u seminaru XVIII. jasno kaže da Realno, kako ga sam razume, u nauci zapravo »čini rupu« (Lacan, 2006b:28). Međutim, fraza »realno bez zakona« (Lacan, 2005a:137) ipak je u neku ruku začuđujuća, jer strogo gledajući realno u psihoanalizi nikada nije bilo vezano uz zakon, uvek je bilo nešto kontingentno, nepredvidivo. Zašto onda uopste istaknuti da je »realno bez zakona«? Možda govor o »realnom bez zakona« treba razumeti u kontekstu teze da je psihoanaliza moguća samo na temelju moderne nauke (Lacan, 1966:855-877), da između moderne nauke i psihoanalize postoji neka alijansa, dok psihoanaliza ipak nije nauka. Ovdje se radi o sličnoj logici, koju je iz vica o »kafi bez vrhnja«, “coffee wihout cream”, u Lubitschevom filmu Ninočka ističe Alenka Zupančič Žerdin: »kada nešto negiramo ono što je negirano ne nestaje sasvim, jer ostaje kao svoj vlastiti trag, koji ustraje unutar negacije« (Zupančič Žerdin, 2010:63). Drugim rečima, »realno bez zakona« nije realno nauke, nego upravo realno psihoanalize.

No, izgleda kako Miller u svojemu tekstu prešutno uvodi i neke pojmove, kao što je razlika između reda i nereda, order-disorder, razlika između vremena kao cikličkog i vremena bez određenog smera itd., koji nisu naucni, nego filozofski. Šta više, Deleuzeovi su – što li je drugo shvatanje vremena kao redovitog kruženja i vremena koje ne ide u nekom pravcu, nego Deleuzeova koncepcija Kronosa i Aîona? To nije jedina tačka gde Miller u svom radu dolazi u blizinu problematika koje se inače pojavljuju kod Deleuzea. Miller možda ulazi u polemiku s Deleuzeom ni ne znajući da se radi o tome. Kada, recimo, uvodi dva diskursa, koji su određujući danas za sam koncept Realnog, govori, na primer, o diskursu nauke i diskursu kapitalizma, upravo o onim diskursima, dakle, koji se nalaze u središtu projekta »kapitalizam i shizofrenija« kod Deleuzea i Guattarija. Upravo u toj tački Žižek (1999:276) navodi da je »i sam Kapital realno našeg doba«. Dalje, kada Miller govori o kapricu s druge strane zakona, kada raspravlja o telu-događaju i kada raspravlja o lakanovskoj biologiji, on se zapravo nalazi na Deleuzeovom terenu (Miller, 2000; 2001b; 2001c; Chiesa, 2009; Ansell- Pearson, 1999). Još više, kada uvodi pojmove kao što su clinamen užitka, ulazi i u raspravu koju je otvorio ne samo Deleuze nego i kasni Althusser (2006) sa svojim tezama o podzemnom toku materijalizma susreta. Althusser (2006:189) naime u taj tok svrstava i Deleuzea upravo zbog prioriteta koji ovaj pridaje pozitivnosti, clinamen i neredu. Upravo je tu raspravu s konceptima tyche, clinamen, den Mladen Dolar (2013) postavio u sasvim novo svetlo (vidi o tome i Žižek, 2012). Dakle, kako vidimo, neki drugi susret između savremene filozofije i savremene psihoanalize danas je itekako aktualan i zapravo je već na stolu.

Iako Lacan o filozofiji nema baš neko dobro mišljenje, on (Lacan, 2011) u spomenutom Trijumfu religije navodi raspravu između Henrija Poincaréa i Émilea Boutrouxa, koja se tiče evolucije zakona. Iznenađujuće je, kaže Lacan (2013:81-82), kako je jedan filozof, a ne matematičar, bio u pravu u tački la loi qui bouge, zakona koji se giba, menja. Ovo je mesto jedino mesto kod Lacana, koliko mi je poznato, gde on ovu raspravu navodi, i koju, uzgred rečeno, Miller u gore spomenutom tekstu a ni nigde drugde, koliko mi je poznato, ne navodi. Radi se dakle samo o ideji, međutim, ta ideja možda nas upućuje na neki novi pravac i upućuje na mesto gde bismo mogli otvoriti neku novu raspravu ne samo između Lacana i Deleuzea nego i između filozofije i psihoanalize. Na kraju krajeva to je mesto i simptom cele diskusije oko odnosa između Lacana i Deleuzea, simptom koji nagoveštaju čak i zadnje reči, kako sam gore napomenuo, koje je Lacan uputio Deleuzeu na kraju njihovog zadnjeg susreta: »Treba mi netpko poput Vas!« I što zapravo Lacan kaže na tom mestu?

"Slučajno sam naleteo na kratak tekst Henrija Poincaréa o evoluciji zakona. Sigurno ga niste čitali, jer su izvodi već odavno ponestali, samo ih bibliofili mogu naći. Émile Boutroux, koji je bio filozof, postavio je pitanje je li nemoguće misliti da i sami zakoni evoluiraju. Poincaré, koji je bio matematičar suprotstavio se toj ideji, jer ono što naucnici traže upravo je zakon koji ne evoluira. Veoma je retko da je neki filozof inteligentniji od matematičara, ali upravo je filozof pokrenuo jedno važno pitanje. Zašto, uistinu, zakoni ne bi evoluirali, ako svet promatramo kao menjajući? Poincaré nefleksibilno insistira na tome da je određujuća karakteristika zakona upravo da kada je nedelja znamo ne samo šta će se desiti u ponedeljak i utorak nego, pored toga, i ono što se desilo u subotu i petak. Ali meni nije baš jasno zašto realno ne bi dopuštalo zakon, koji se menja. Jasno je, da se tu nalazimo u mutnom. [...] Zašto ipak ne bismo mogli misliti da ćemo jednog dana znati nešto više o realnom? [...] Možda ćemo jednoga dana imati pojam evolucije zakona. U svakom primeru ne vidim realno kao nešto transcendentno. Ovde se radi o nekom pojmu, s kojim je teško baratati, pojmu, kojega su do sada ljudi dotaknuli s najvećim oprezom (Lacan, 2013:81-82)."

Kao što vidimo Lacan ovde raspravlja o zakonu u nauci, o evoluciji zakona u nauci a ne u psihoanalizi. Baš zbog toga nije nevažno da je on, kako sam naveo ranije, uveo i pojam »realnog bez zakona«, a s takvim ima posla psihoanaliza. Ali, donekle, i filozofija, jer nije li se Lacan (1998a:21) u seminaru XI. pozivao na Kanta te posredno i na Humea, koji upravo uvodi uzrok protiv zakona? Primer koji on navodi, iz diskusije Poincaré-Boutroux, zapravo podseća na Humeova pitanja možemo li unapred reći hoće li sutra sunce izaći ili ne? To pitanje, naravno, ostaje u središtu filozofije i danas, i čini mi se da je upravo kod Deleuzea u središtu uvek pitanje promene, menjanja, promene zakona, evolucije, koje obrađuju različiti Deleuzeovi koncepti od deteritorijalizacije do postajanja, devenir. Upravo tu susrećemo ne samo Deleuzea nego i neke druge savremene filozofe, kao što je Badiou (Nije li njegov koncept istine upravo koncept o zakonu, koji se stalno menja? Nije li istina za Badioua nešto što čini rupu u znanju?), pa Kripke (Nije li njegov “Wittgenstein’s skeptical paradox” pokazao implikacije kapricioznog i kontingentnog menjanja pravila od plus ka quus?), tu su i Žižek, Dolar, Zupančič itd. Ili, kako je to rekao Lacan: da, »radi se o filozofskom problemu. Retka su područja gde filozofija ima još šta za reći.[...] Šta više, ona nikada ne kaže nešto što interesuje sve. I kada nešto kaže to interesuje dva ili tri čoveka.« (Lacan, 2013:82-83). Ovde može izgledati da je Lacan, kao i uvek, sarkastičan u pogledu filozofije, jer navodi dva ili tri čoveka koje možda ti problemi zanimaju. No, treba ujedno znati da je sam za sebe bio »puno skromniji«, u pogledu zanimanja za njegov licni rad dovoljan mu je bio već samo jedan što ga čita (»najmanje jedan koji ga [Lacana] čita«, “l’au-moins à le lire”), tako je barem u svojem pismu od 24. siječnja 1980. godine časopisu Le Mondeu Lacan označio Jacques-Alaina Millera (Lacan, 1980b:13). Naravno da u neku ruku to nije dovoljno, zašto bi inače Lacan Deleuzeu rekao da mu treba netpko poput njega? I naravno, to što zanima više od dva ili tri čoveka, možda je i ovde jedna problematika koja se tek otvara za filozofiju i psihoanalizu. Vreme njihovoga nekog drugog i drugačijeg odnosa, odnosno bolje ne-odnosa (non-rapport), o gore navedenim pitanjima »realnog bez zakona« i »zakona koji se menja« možda tek dolazi. No, to ne znači da filozofija treba pokazati put psihoanalizi, ni obrnuto, ali sigurno znači da gore navedena tematika zanima više od dva ili tri čoveka.

Izvor