четвртак, 22. октобар 2015.

Angus Deaton, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2015




Ovogodišnja nagrada Švedske centralne banke za ekonomske nauke (u spomen na Alfreda Nobela) dodieljena je Angusu Deatonu, 69-godišnjem škotskom ekonomisti sa Univerziteta Princeton. Time su i službeno potvrđene prošlogodišnje glasine da bi u narednim godinama Nobelova nagrada mogla otići nekom ekonomisti koji se bavi rastom, razvojem ili nejednakostima, što bi bilo u skladu sa temama koje trenutno prožimaju javni diskurs. Naime, zadnja Nobelova nagrada u tom području dodeljena je pre sedamnaest godina, i to Indijcu Amartyi Senu.

Deaton je slabo poznat javnosti, prvenstveno zato jer je u svojim izjavama nije apokaliptičan, već nastupa sa vrlo zdravom dozom skepticizma koju bi ste pre očekivali od istraživača u prirodnim naukama nego od već poslovično paradigmama zadojenog ekonomiste. Upravo zbog svojih lucidnih analiza i kompleksnosti pojava koju analizira posve je neprimeren za pamfletizaciju koja je preduslov za korištenje u političkom ringu, te političarima leve orijentacije nije zanimljiv kao bukači Krugman i Piketty. Cilj ovog teksta je ispraviti tu nepravdu i prikazati Deatonov opus u njegovoj punini, prvenstveno zato jer je on jedan od retkih polimata koji je svojim naučnim radom ostvario doprinose u više različitih ekonomskih subdisciplina.

Biografija kao iz vlastitog znaučnog članka

Deatonova lična priča, koju opisuje u svojoj fantastičnoj knjizi "The Great Escape: Health, Wealth and the Origins of Inequality", doista zvuči kao predložak njegovih vlastitih empirijskih pronalazaka. Odrastao je u radničkoj obitelji, poreklom iz malenog sela kraj rudnika ugljena. Njegov deda i otac su radili u rudniku teške fizičke poslove, sve do Drugog svetskog rata kada je Angusov otac mobilisian. Da nije bilo tuberkoloze zbog koje je njegov otac penzionisan , Deaton stariji vrlo verovatno ne bi preživeo rat. Želeći bolji život za sebe i svoju porodicu, otac je krenuo u večernju školu i nakon decenije učenja stekao diplomu građevinskog inženjera. Tada se specijalizirao za vodooprskrbno inženjerstvo i cela se porodica preselila iz Edinbourgha u idilu škotskog sela. Shvatajući važnost obrazovanja, otac je sina motivisao da uči kako bi dobio stipendiju za elitnu privatnu gimnaziju, koja mu je jasnije kupila ulaznicu na Cambridge, gde se obrazovao sve do doktorata. Deaton je vrlo rano došao u kontakt sa  nobelovcem - reč je o Richardu Stoneu kao jednom od tvoraca sistema nacionalnih računa - koji je prethodno bio direktor Odseka za primenjenu ekonomiju gde je Angus bio zaposlen. Deaton je kasnije sa Univerziteta u Bristolu prešao na Princeton na preporuku bivšeg dekana, što im je definitivno bila jedna od najboljih akvizicija ikada.

Analiza potrošnje Deatonov naučni opus može se podeliti na dve velike celine koje je navela i komisija za dodelu nagrade; analiza potrošnje, te analiza siromaštva i blagostanja. Deaton je bio jedan od prvih ekonomista koji su kritikovali korištenje agregatnih podataka u makroekonomiji; kretanje pojava na makroskopskom nivou može imati vrlo različitu dinamiku od kretanja na mikroskopskom nivou, pa je tim pristupom istaknuo važnost mikrofundamenata moderne makroekonomije. Jedan od glavnih problema u prelasku sa mikrorazine na makrorazini jest problem agregacije, odnosno zbrajanja pojedaničnih potražnji pojedinaca kako bi se dobila ukupna tržišna potražnja. U makroekonomici se potrošnja često rastavlja na više komponenti, od kojih je jedna intertemporalna gde potrošači biraju između potrošnje danas i potrošnje u narednim razdobljima, te druga koja analizira potrošačev izbor između raznih dobara u sadašnjosti. Taj izbor reprezentiran je sistemom potražnje (eng.demand system), gde su veze između dobara opisane sistemom jednadžbi koje uključuju cene, količine te izdatke. U početku su se ekonomisti oslanjali na postojanje reprezentativnog racionalnog potrošača koji maksimizira korisnost, čija se potražnja može agregacijom poopštiti na makrorazinu. Generalno gledano, teorija potrošača postulira određena svojstva krivulja potražnji racionalnog potrošača. Rana utelovljenja sistema potražnje kao što su sistem linearnih izdataka (LES) zadovoljavaju te pretpostavke dok  njihova generalizirana verzija (tzv.Rotterdam model) ne mora zadovoljavati niti jednu. Drugim rečima, teorijska formulacija nije preživela empirijski test na stvarnim podacima o potrošnji, što je bio ozbiljan kamen spoticanja u mikrofundiranoj makroekonimici. Deatonova je kritika bila britka; ovakav nesrazmer između teorije i empirije može imati dva korena - potrošači nisu racionalni ili je model krivo postavljen.

Skoro idealni sistem potražnje (AIDS) kao alternativa

Deaton i Muellbauer(1980.) osmislili su skoro idealni sistem potražnje(Almost Ideal Demand System, AIDS) koji je dozvoljavao testiranje racionalnosti, te nelinearnost između izdataka za pojedina dobra i ukupnih izdataka. Što je najvažnije, sistem je bio elegantan i lako empirijski procenjiv. Glavni doprinos modela je upravo u njegovoj generalnosti, ali i u činjenici da kućanstva mogu biti heterogena, odnosno podeljena sa obzirom na dob i druge demografske karakteristike. Naime, novija istraživanja pokazuju da potražnja kućanstava ovisi i o dobi članova kućanstava i o broju dece u kućanstvu. Danas se AIDS model i njegova kasnija proširenja koriste u razne svrhe, od simulacija promena poreza na dodanu vrednost, do analiza uticaja demografskih promena na ličnu potrošnju, pa je model od presudne važnosti za vođenje ekonomske politike.

Intertemporalni izbor i pseudo paneli

Drugi deo Deatonovog doprinosa analizi potražnje odnosi se na intertemporalni izbor kućanstava između potrošnje danas i potrošnje u narednim razdobljima. Naime, glavni workhorse model u analizi intertemporalnih izbora u potrošnji, tzv. PIH/LC(eng. permanent income hypothesis/life cycle) model koji se također oslanja na reprezentativnog potrošača, nije objašnjavao kako stope štednje koreliraju sa dugoročnim trendovima dohotka. Deaton je svojom briljantnom analizom otkrio teorijske implikacije tog modela koje nisu odgovarale stvarnim podacima, jer je funkcija potrošnje u empiriji bila znatno glađa od onoga što je sam model pretpostavljao. Taj raskorak naziva se Deatonov paradoks, a njegove implikacije su dobrano poljulale prevladavajući paradigmu.

Deaton je pokazao da se rešenje paradoksa nazire kada se promatraju podaci o dohocima i potrošnji na individualnoj razini, gde su pojedinci suočeni sa mnogim ograničenjima kao što su ograničenja na posuđivanje ili ograničenja na likvidnost koja nisu specificirana u originalnom modelu. U tom pogledu, njegov rad je pomerio fokus makroekonomista sa modela reprezentativnog agenta na de facto modeliranje mikroekonomskih osnova iz stvarnih podataka o potrošnji pojedinaca. Tu je u standardni mikroekonometrijski instrumentarij uveo  pseudo-panele kojima je bilo moguće pratiti kohorte kućanstava kroz vreme, koristeći podatke iz anketa o potrošnji umesto sastavljanja panela koji bi pratili svako kućanstvo kroz vreme. Ta je metoda toliko napredna da se danas preferiše naspram klasičnih panela, prvenstveno zato jer ne pati od problema isključivanja iz panela (tzv.attrition bias) a nasumično uzorkovanje eliminiše pogrešku merenja, te je puno jeftinija i brža metoda za prikupljanje longutudinalnih podataka što je od velike važnosti nosiocima ekonomske politike.

Don't feed the poor

Drugi stup Deatonovog životnog dela jest primena mikroekonometrijskih tehnika na ekonomiku razvoja koja je u osamdesetim godinama prošlog veka naišla na svojevrsni zastoj u istraživanjima, i to prvenstveno zbog nedostatka podataka na razini individualnih kućanstava. Deaton je jedan od idejnih začetnika Living Standards Measurement Survey, kog provodi Svetska Banka, i koji je dizajniran kako bi se lakše pratila potrošnja kućanstava i posledično blagostanje. Deaton je imao i značajan doprinos promeni metodologije merenja siromaštva, i to prvenstveno kroz analizu efekata dodatnog deteta na blagostanje kućanstva, kojeg su prethodne studije podcenjivale. Još jedan bitan podatak koji su ankete kućanstava otkrivale a od presudne je važnosti za proučavanje siromaštva jest kalorijski unos za koji se smatralo da direktno utiče na produktivnost članova kućanstava.

Poznavanje te veze bilo je bitno i za dizajn politika usmerenih na eradikaciju siromaštva, jer je donositeljima ekonomske politike govorio trebaju li se usredotočiti na ekonomski rast ili na politike kojima je zadaća nahraniti pojedince. Deaton je izračunao da je ukupna elastičnost hrane na dohodak relativno visoka, dok je elastičnost kalorija na dohodak relativno niska i pada sa rastom dohotka. Drugim rečima, ujednačen ekonomski rast (eng.pro-poor growth) dohodaka imaće za posledicu rast potrošnje na hranu, što će među siromašnima eliminisati glad. Ovakav empirijski nalaz ima dalekosežne implikacije na međunarodnu pomoć zemljama u razvoju, koja može biti vrlo neefikasna u eradikaciji gladi ako je koncentrisana na direktnu pomoć u vidu hrane, a ne za osiguravanje institucionalnog okvira kojim bi se postigao rast dohotka per capita. Upravo zbog ovog razloga Deaton ostaje skeptičan naspram uloge međunarodne pomoći u razvoju zemalja.

Deaton je također uključen i u dizajn anketa koje mere subjektivno blagostanje pojedinaca unutar Gallup istraživanja, jer veruje da  blagostanje pojedinaca nije određeno samo objektivnim pokazateljima kao što je dohodak, već i celom plejadom neopaženih faktora koje je teško meriti.

Uzimajući navedene doprinose u obzir, više je nego jasno da je odbor za dodelu nagrade ove godine doneo ispravan izbor. Deaton je vrhunski empirista koji je dopunio i modificirao teorijske konstrukte u ekonomiji kako bi bolje opisivali stvarne podatke, i to je napravio dizajnirajući nove metode koje su danas standardni instrumentarij mikroekonometrije. Udahnuo je novi život ekonomici razvoja, te posledično celoj eksperimentalnoj ekonomiji koja kroz terenske istraživanja pokušava iznaći načine kako dokinuti siromaštvo u zemljama u razvoju. Time njegov doprinos tom plemenitom cilju nije ništa manji od doprinosa medicine koja je drastično produžila životni vek čovečanstvu unazad zadnjih dva veka.

Izabrana bibliografija:
  • Deaton, A. and J. Muellbauer (1980a), “An Almost Ideal Demand System”, American Economic Review 70(3), 312-326.
  • Deaton, A. (1985), “Panel Data from Times Series of Cross-Sections”, Journal of Econometrics, 30(1-2), 109-126.
  • Deaton, A. (1991), “Savings and Liquidity Constraints”, Econometrica 59(5), 1221-1248.
  • Deaton, A. and J. Campbell (1989), Why Is Consumption So Smooth?”, Review of Economic Studies, 56(3), 357-373.
  • Subramanian, S. and A. Deaton (1996), “The Demand for Food and Calories”, Journal of Political Economy 104(1), 133-162.
  • Deaton, A. and J. Muellbauer (1986), “On Measuring Child Costs: With Applications to Poor Countries”, Journal of Political Economy 94(4), 720-744
autor

Vedrana Pribičević

7 коментара:

Анониман је рекао...

Najzad nobelovac ekonomista koji je spojio empirijsko istraživanje i praktično. Stavovi su mu razumni. Komitet malo više ceni relevantnost u ekonomiji poslednjih godina.

Zahvaljujem na tekstu. Ovo je prvi temeljno napisan na koji sam naišao.

XXX

L2 је рекао...

Ekonomiju pratim sa veliki interesovanjem, ma ostaju mi prazna mesta bazičnih znanja, pogotovo iz primenjene ekonomije. I ne pokušavam da te praznine popunim a ipak, naslućujem ( ne daj Bože da ne ) da je praktična ekonomija presudnija za svakodnevni život I otuda mi ovaj gest Nobelovog komiteta zaslužuje pohvale, tim pre ako su dosezi ovog ekonomiste vrhunksi, a mnogi kažu da jesu. Nobelovoj nagradi, to jest komitetu, nije uvek za verovati. I to je činjenica u skladu sa politizacijom svega I svačega, ne samo danas, već oduvek.
pozdrav

Анониман је рекао...

Ne gajim predrasude u neznanju. Ja jednako malo znam o Mikelanđelu, Mocartu i sličnima, a slike i muziku volim. Da dodam, po mom ukusu.
XXX

L2 је рекао...

Lepo je da nemate predrasude, zbog Vas samih i onih u Vašem okruženju. Postoji bitna razlika između znanja o umetnosti i onog o ekonomiji. Ne mislim pri tom na ekonomiju kao nauku, niti umetnost kao akademsku discipline tek kao nasušnu životnu potrebu. Ima ljudi, umetnički besćutnih: koje ne privlači ni jedan oblik artističkog izražavanja, ili onih koji nisu pročitali jednu knjigu, obišli neki muzej, pozorište. Možda su za naše pojmove duhovno siromašni, ali im, u suštini, to nije prepreka za normalan, čak sretan život.
Sa druge strane, ekonomija je pitanje života.To zna svaki pojedinac, zajednica, od braka pa nadalje. Od toga u bitnome zavisi kvalitet našeg života, ali onaj egzistencijalni. I u tom pogledu ljudi pokazuju manje ili više talenta. Znanje može I ne mora da pomogne. Znate onu, Bože ne mogu da se setim čija je misao, a poznata je ličnost, ..često činimo stvari za koje znamo da ih nikako ne trebamo činiti. U svakodnevnom životu je takvih primera obilje.
Staviću ovde jedan divan deo iz Da Vinčijevog traktata o slikarstvu, o tome kako slikar vlada svim vrstama ljudi i svim stvarima.

"Slikar je gospodar svih stvari koje čoveku mogu pasti na pamet i zbog toga, ako želi da vidi lepote koje će ga očarati, on ima moć da ih stvori; ako mu se prohte da vidi stvari koje ulivaju strah, ili šaljive i smešne, ili koje stvarno izazivaju sažaljenje, on vlada njima i može da ih stvori. A ako hoće da stvori puste predele, hladovita i sveža mesta za vreme vrućine - on ih naslika, a isto tako; i tople predele za vreme zime. Ako želi doline - isto; ako želi da sa visokih planinskih vrhova otkrije široko polje, ili ako mu se prohte da posle njih vidi horizont mora - on to može; a isto tako ako želi da iz niskih dolina vidi visoka brda, ili sa visokih brda niske doline i peskovite obale. I zaista, ono što postoji u svetu kao suština, stvatnost ili mašta prvo prolazi njegov duh, a zatim kroz ruke, a one su toliko izvrsne da istovremeno jednom jedinom pogledu pružaju skladnu harmoniju kakvu daju stvari.

Анониман је рекао...

Hvala na odgovoru i lepom odlomku. Dotakli ste suštinu, jedina razlika između ekonomije i umetnosti je egzistencionalni mač nad glavom. I profesionalnim umetnicima je egzistencija prioritet. Gledano tako i ekonomija je jedna vrsta kreativnosti, na prvi pogled egzaktnija. Koliko sam ja upućen egzaktnost je jedan od zahteva pojedinih stilova u umetnosti.
Dugo odsustvujete pa se može desiti da Vas zaboravimo.
XXX

L2 је рекао...

U pravu ste. Treba imati mašte kod raspodele novaca, pogotovo ako kesa nije puna, kao kod većine.
Ako zaboravite mene ne brinite. Ovde se dolazi zbog tekstova, srećom. Meni su dani kratki i, kao što vidite, ne uspevam odmah da odgovorim na retke komentare. Kako bi tek bilo da ih je više. Zlo i naopako.

Анониман је рекао...

Diplomatski !

Постави коментар