среда, 7. мај 2014.

Zašto bi Francuska trebala napustiti NATO~ iz diplomatskih krugova






Régis Debray
Zašto bi Francuska trebala napustiti NATO


Predsednik François Hollande dao je Hubertu Védrineu zadatak da oceni efekte povratka Francuske pod okrilje NATO-a. Védrine je zaključio da opoziv odluke njegovog prethodnika Nicolasa Sarkozyja iz 2009. godine Francuskoj ne bi osigurao nikakvu dobit na planu međunarodnog uticaja. Régis Debray tu analizu osporava


Dragi Huberte,
 
mišljenja jednog degolista-miteranovca (ustrajna li oksimorona), koji je poznat po svojoj sposobnosti da stane na loptu, imaju određenu težinu. Vidljivo je to i u tvom izveštaju o povratku Francuske u Severnoatlantski savez (NATO), koji je 2012. tražio predsednik François Hollande, imajući poverenja (uostalom, ko ga ne bi imao) u tvoju stručnost i iskustvo. Budući da je medijska buka obrnuto proporcionalna važnosti teme, ne treba se čuditi relativnoj tišini koja je obavila to pitanje. Problemi francuske obrambene politike ne pokreću javne rasprave, a vanjska politika nema toliki odjek kao Baby i Népal, tuberkulozni slonići u zoološkom vrtu u Lyonu. Naravno, osim ako nas kakva bitka kod Austerlitza ne ispuni ponosom, kao kada su se nedavno lutajuće bande mrskih džihadista povlačile u planine pred herojskim prodorima naše vojske kroz pustinje Malija bez ispaljenog metka i mrtvih.
 
Iako sam mnogo toga saznao iz tvog izveštaja, ipak me ostavio potpuno zbunjenim. Stanovitim “da, ali…” neizravno daješ odrešenje Nicolasu Sarkozyju koji nas je vratio u okrilje NATO-a. U svoje vreme ne bi odobrio takvu reintegraciju, ali trenutno bi veća nevolja bila osporiti je nego je proglasiti prihvatljivom. Niko nas ne bi sledio u Evropskoj uniji. Na Francuskoj bi ostalo da čvrsto preuzme inicijativu, bez čega bismo svedočili “normalizaciji i banalizaciji” zemlje. Sve ovo mi daje želju da nastavimo dijalog koji nismo prekinuli još od 1981., kada smo se na Elizejskim poljanama našli u dvama susednim uredima koji su, srećom, međusobno komunicirali.I
 
Piramidalni sistem NATO-a odjednom je u tvojim očima postao forum koji ne obvezuje na puno toga, manevarski prostor u kojemu svaki član ima svoje šanse, samo ako zna dovoljno glasno govoriti. Ukratko, ovakav oslabljeni NATO nije dostojan naslednik onog beščasnog dojučerašnjeg. Izdaleka mi je izgledao puno snažniji od toga. Pastir je udvostručio svoje stado: za početak, znatno se proširio s dvanaest zemalja 1949. na dvadeset i osam 2013. (sa 910 miliona stanovnika). Nekada je Savez bio atlantski, a sada ga nalazimo u Iraku, u Perzijskom zalivu, duž obala Somalije, u Središnjoj Aziji, u Libiji (gde je izveo zračne udare). U početku je to bio vojni savez, sada je vojno-politički. Ranije je bio obrambeni, a sada nema neprijatelja, pa je u ofanzivi. Novi benign neglect (benigni nemar) Sjedinjenih Američkih Država u tvojim je očima promenio sve. Washington je promenio kurs, prema Pacifiku, i sada mu je Peking a ne Moskva protivnik i partner. Potpuna promena odnosa. Otud scenske igre à la Marivaux: x voli y koji voli z. Zaljubljena Europa zagledala se u Amerikanca koji je, fasciniran, bacio oko na Aziju.
 
U toj zaljubljenosti, Stari svet pravi budalu od sebe. Iako ispada rogonja, ne uznemiruje se preterano oko toga. Zahteva tek određenu meru obzirnosti. Mi Francuzi trebali bismo se zadovoljiti s nekoliko počasnih ili tehničkih mesta među velikim zemljama, od Norfolka (SAD) do Monsa (Belgija), s neodređenim nadama u ugovore s našom industrijom, s nekoliko stotina službenika u kancelarijama, sa sastancima i raskošnim primanjima.
 
* * *
 
Transatlantski odnosi imaju svoju dinamiku. Relativno slabljenje američke moći u međunarodnom sistemu je evidentno, ali čini se da Francuska puno brže slabi. NATO više nije ono što je bio 1966. godine?ii Možda, ali ni Francuska to više nije. Naši su sugrađani odveć zabavljeni crnim mislima da bi im promaknula okrutnost promene slike situacije, prikaza “pre” i “posle” u smislu moći, međunarodnog sjaja i prividne nezavisnosti (“nezavisnost”, koja je bila dojučerašnji lajtmotiv, sada je istisnuta “demokracijom”). Zaposlenje, javne službe, vojska, industrija, frankofonija, pokazatelji prevođenosti, veliki projekti: brojke su poznate, ali pređimo preko toga. U veličini i obimu, odnos ostaje ono što je i bio; jedan naprema pet. U smislu tonusa i vitalnosti, odnos je postao jedan naprema deset.
 
Sjedinjene Američke Države: nacija uverena u svoju iznimnost, gde se svako jutro u školama diže zastava sa zvezdicama, šeće sa značkama na reverima kaputa, a predsednik jasno i glasno izjavljuje da je njegov jedini cilj ponovno uspostaviti globalno vođstvo svoje zemlje. “Boostana” informatičkom revolucijom koja nosi njezine boje i govori njezin jezik – ponajviše zahvaljujući svojim firmamai novom numeričkom ekosistemu – neće lako popustiti. Zbog njenih Latinoamerikanaca i Azijata možemo bez sumnje govoriti o postevropskoj zemlji u postzapadnom svetu. Pa iako više nije jedini igrač, s obzirom na to da predstavlja 50 posto svetske potrošnje na vojsku, još uvek može hodati uzdignute glave. I uvesti novu doktrinu: leading from behind (vući konce iz pozadine).
 
Francuska: normalizirana i namrgođena nacija, čiji su se lepi frontoni – Država, Republika, Pravda, Vojska, Univerziteti, Škola – ispraznili, poput uzvišenih a oronulih zdanja što su zadržala samo fasadu. Liberalna deregulacija nagrizla je sami temelj javne moći koja je činila njezinu snagu. Predsednik mora rasprostrti crveni tepih za generalnog direktora Googlea, privatnog aktera kojega bi nekada  primio tek jedan od državnih tajnika. Zapanjujući diminutio capitis.iii Sačuvali smo našu kinematografiju, na svu sreću, ali sve ostalo smo prepustili drugima.
 
Francuz levičar iz 1963.iv nadao se obećavajućoj budućnosti; ako je pak bio desničar, imao je razloga verovati da smo predvodnici izgradnje Evrope zbog naših kulturnih institucija, a naročito termonuklearne bombe. Francuz iz 2013. ne veruje više ničemu i nikomu, kaje se i plaši svog suseda kao sebe samog. Budućnost ga čini teskobnim, prošlosti se srami. Prosečan Francuz je potišten?
 
Upravo se njegovoj otpornosti treba čuditi: pravo je čudo da nema kolektivnih samoubistava.
Treba li zadržati jasnu sposobnost razmišljanja i predviđanja? To je zapravo neophodno. Kada naš ministar obrane, u pokušaju da objasni intervenciju u Maliju, zaziva “borbu protiv međunarodnog terorizma”. Smeštamo u ladicu “terorizma” (što je univerzalni modus operandi) vehabijske salafiste (iste one koje u Maliju progonimo, u Siriji štitimo, a u Saudijskoj Arabiji im se ulagujemo), što nas navodi na pitanje jesmo li, u želji da postanemo interoperabilni, postali interimbecilni.
 
Izazov da se deluje iznutra, koji si postavio, zahteva kako kapacitete tako i volju:
 
1. Kako bismo pokazali “zahteve, oprez i uticaj”, potrebna su nam financijska sredstva i konkurentni think tankovi. Naročito nam treba originalnih umova, s drugim izvorima inspiracije i mestima susreta osim Centra za strateške i međunarodne studije (Center for Strategic and International Studies, CSIS) u Washingtonu ili Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) u Londonu. Gde su nestali stručnjaci francuske nuklearne strategije, poput generala Charlesa Aillereta, Andréa Beaufrea, Pierrea Mariea Galloisa ili Luciena Poiriera? Ako takvi stratezi danas i postoje, očito ih ne umemo prepoznati.
 
Potrebna je volja. Katkada se možemo okoristiti općom ravnodušnošću koja nije uvek loša. Naposletku, omogućila je 1954. Pierreu Mendes-Franceu i njegovim naslednicima da pokrenu i potajno nastave sa stvaranjem nuklearne sile. No današnja demokracija mišljenja donosi nam pre svega, s levice ili desnice, ljudske barometre osetljivije na odstupanja atmosferskog pritiska od proseka. Sukobiti se s prvom svetskom ekonomskom, financijskom, vojnom i medijskom silom značilo bi primiti bika za rogove, a to nije običaj kuće. Verovanje u pravo i dobrotu ljudi ne potiče virtu, ne pogoduje vrlini, nego redovito završava u podvrgavanju pravu jačega. Socijalist iz 2013. priklanja se State Departmentu jednako spontano kao 1936. Foreign Officeu. Beskičmenjaštvo je teško iskoreniti. WikiLeaks nam je otkrio da je aktuelni francuski ministar financija Pierre Moscovici, tada zadužen za međunarodne odnose u Socijalističkoj partiji (PS), malo pre Drugog iračkog rata išao umiriti predstavnike NATO-a i izraziti dobre namere svoje stranke spram SAD-a, uveravajući ih da se, pobede li na izborima, neće poneti kao Jacques Chirac. Michael Rocard već je iskazao svoj bes spram govora premijera Dominiquea de Villepina u Ujedinjenim narodima (UN),  u Parizu 2005., pojašnjavajući da je trebao da ćuti .v Zahtevati od bivše “američke levice” da se pobuni riskantna je oklada. Napoleon 1813. nije tražio od Sasa da se vrate na svoje mesto pod vatrom. Nakon što su ga 1813. napustili i prešli na drugu stranu, Napoleon ih zasigurno nije molio da mu se vrate.
 
2. Niko nije savršen: kolonijalni i atlantski gen dio je genetskog koda naših socijalističkih prijatelja na vlasti. Naravno, genetici se još može umaknuti, ali svojoj generaciji? Vrednosti se grade iskustvom. François Mitterrand i Gaston Defferre, Pierre Joxe i Jean-Pierre Chevènement imali su iskustvo svetskog rata, Pokreta otpora i Alžira. Amgotvi, Robert Murphyvii u Vichyju i subverzija Franklina Delanoa Roosevelta još uvek su lebdeli u sećanju, kao i iskrcavanje u Normandiji. Današnja generacija ima kratko pamćenje, nikada nije primila udarac; odrasla je u mehuru i poštuje pravila. I prihvaća da mora igrati ulogu simpatičnog momka sa strane. S druge strane, oni koji ruše i uništavaju nikada nisu simpatični. Svaki put kada je Francuska bila “svetsko zanovetalo”, natovarila si je na leđa sve što vredi u njoj. Erupcija koju ti zazivaš zahtevala bi ponovno uključivanje aparata države i boljih običaja, zajedno sa sposobnošću ignorisanja zlonamernih, koji će nas proglasiti ili budalama ili izdajnicima (novi psi čuvari bolje su prilagođeni od onih starih). No takva koncepcija ulazi u sukob s politikom “izbegavanja neugodnosti pod svaku cenu”, koja je zakon u svetu u kojemu se sve neameričko proziva antiameričkim. Tim više što “Amerikance vređa ako ne prihvatamo biti njihovi sateliti” (ponovno De Gaulle). Naročito kada se odnosi među silama grade u opuštenoj atmosferi, s komunikacijom na “ti” i tapšanjima po leđima.
 
“Razjasnimo našu koncepciju Saveza”, kažeš? Da, a ono što se dobro poima, jasno se i izražava. Ti govoriš jasno, u činjenicama i brojkama. Ali danas se koristi svileni jezik, mešavina eufemizama koje nam zajedno sa svojim tobožnjim stručnjacima nameću atlantske i briselske tehnostrukture. Govorimo, primerice, o integriranom zapovedanju, a upravo je leader taj koji integrira druge, dok on sam zadržava potpunu slobodu. Integracija nije uzajaman čin. Tako primjerice SAD ima pravo špijunirati (potplaćivati, zadržavati, prisluškivati, dezinformisati) svoje saveznike, dok njima zabranjuje da rade isto SAD-u; njihovi vojnici i službenici ne moraju podnositi račune pred međunarodnom pravdom, jedino su američki saveznici podložni tim sudovima. A naše avio kompanije obavezne su dostaviti sve informacije o prolascima američkim vlastima, kojima bi jednak zahtev s naše strane bio potpuno neprihvatljiv.
 
Svaki se stereotip mora prevesti. “Dati svoj doprinos zajedničkim naporima” znači: opskrbiti ih dodatnim vojnicima potrebnima na frontama koje su izabrali oni. “Izbrisati nepotrebne duplikate u programima opreme” znači: Evropljani, kupite naše oružje i našu opremu i ne razvijajte vlastito. Mi uspostavljamo standarde. “Treba bolje podeliti breme” znači: valja financirati komunikacijske i kontrolne sisteme osmišljene i proizvedene u metropoli. “Evropska unija, taj strateški partner s jedinstvenim mestom u očima američke administracije” – dok zapravo slabija evropska sila nije nikakav partner, nego klijent i instrument supersile, SAD-a. Postoji samo jedan, a nikako dva zapovedna lanca u NATO-u. Vrhovno zapovedništvo ujedinjenih snaga u Evropi je američko, a predsednica think tanka zaduženog za prospektivu također je Amerikanka (reč je o Madeleine Albright, bivšoj glavnoj državnoj tajnici).
 
Ovaj pretvorni novogovor nije dostojan francuske diplomacije koja, još od Chateaubrianda pa do Romaina Garyja, poštuje kult tačne reči i ukus za književnost, koja i jest umetnost nazivanja stvari pravim imenom. Svako delovanje vanjskih poslova počinje s govorom. Formulom koja pobuđuje. Sirovom rečju. De Gaulle i Mitterrand odlučno su ih prakticirali. Poznavao si ovog drugog izbliza. A prvi je privatno, a od 1965. i javno, nazivao NATO protektoratom, hegemonijom, skrbništvom, subordinacijom. “Saveznik, a ne poslušnik” znači ponajpre: pronaći svoj jezik, svoje tragove i vrednosti. “Sigurnost” prilepljena za “odbranu”, tehnološki fetišizam i aspiracija za svetskom dominacijom (teološkog porekla) u sukobu su s našom sekularnom i republikanskom osobnošću. Zašto dakle levica na vlasti mora opravdavati ono što je osuđivala kada je bila u opoziciji?
 
* * *
 
Po meni, valja odati priznanje Gabrielu Robinu, ambasadoru Francuske, našem stalnom predstavniku pri NATO-u i Atlantskom veću od 1987. do 1993. godine. Da ga citiram: “NATO zagađuje internacionalni pejzaž u svim dimenzijama. NATO komplikuje izgradnju Evrope. Komplikuje odnose s Organizacijom za evropsku sigurnosti i saradnju (no to nije najvažnije). Komplikuje odnose s Rusijom, što nikako nije zanemarivo. Komplikuje čak i funkcionisanje međunarodnog sistema jer se, budući da nije sposoban potpisati konvenciju kojom bi se odrekao pribegavanja sili, ne podvrgava međunarodnom pravu. Nepribegavanje sili nemoguće je u NATO-u jer je uspostavljen upravo kako bi pribegao sili kada mu se prohte. Prema tome, ne uviđam čemu se zemlja poput Francuske ima nadati od tako beskorisne i štetne organizacije poput NATO-a, osim da će jednog dana nestati.”
 
NATO je beskoristan upravo zato što predstavlja anahronizam. U vreme kada svaka velika zemlja igra vlastitu igru (kako to primerice možemo videti na konferencijama o klimi), gde se afirmišu ili razjaruju religijski ponosi i kulturni identiteti, izgraditi budućnost znači tek – učlaniti se. Agenda su ad hoc koalicije, bilateralne kooperacije, praktični aranžmani, a ne crno-beli i manihejski svet. NATO je preostatak jedne završene ere. Klasični ratovi među državama sve više nestaju, a odmenjuju ih sukobi koji izmiču konvencijama, bez objava rata i linija bojišnice. U trenutku u kojem se sile Juga oslobađaju intelektualne i strateške hegemonije Severa (Brazil, Južnoafrička Republika, Argentina, Kina, Indija), mi okrećemo leđa evoluciji sveta.
 
Zašto je NATO štetan? Jer ukida odgovornost i anestezira. Trostruko je škodljiv. Ponajpre spram UN-a i poštivanja međunarodnih zakona, jer ih je ili okrenuo u svoju korist ili zaobišao ignorišući odluke Veća sigurnosti. Za Francusku je nadalje škodljiv jer nastoji poništiti njene skupo stečene komparativne prednosti, potičući je da na razne načine automatski stvara neprijatelje koji zapravo nisu naši neprijatelji, čime se umanjuje naša sloboda da izravno govorimo sa svima bez izvanjskog veta, te se uništava naš kapital za saradnju s brojnim zemljama Juga. Ponosni smo što smo doprineli obavezujućim deklaracijama o smanjivanju nuklearnog oružja koje dugoročno slabe obrambene mogućnosti slabih od jakih. Možda će nas još i uveriti da u Parizu, Londonu ili Berlinu živimo pod užasnom pretnjom Irana i Severne Koreje.
 
U konačnici, škodljiv je za svaku projekciju Evrope kao sile, kojoj NATO nalaže da se liši oružja, smanji proračun za odbranu i suzi horizonte. Ako Evropa želi promeniti svoju sudbinu, moraće krenuti drugim putem, na kojemu neće biti ograničena na položaj dominiona (nezovisne države čija vanjska politika i odbrana zavise od strane metropole). Shvatamo da je to dobro za Srednju Evropu i Balkan – jer je od dva velika brata uvek bolji onaj udaljeniji. Ne bi valjalo ostati sam, suočen s Rusijom. Zašto zaboravljamo da svaka zemlja ima politiku koja odgovara njenoj geografiji i da mi nemamo istu kao naši prijatelji?
 
Ideja da svi stanemo u vrstu kako bismo omogućili jedinstvenu evropsku odbranu, što je velika zamisao prethodnog perioda, pokazatelj je neobične sklonosti za kvadraturu kruga. Strategija devet od deset Evropljana sastoji se od odsustva strategije. Više nema novca i niko ne želi da rizikuje svoju kožu (već su je zapravo prodali). Otuda i naklapanja o “evropskom stubu” ili o “velikoj evropskoj državi u NATO-u”. Jedina zemlja sposobna za dosledne sporazume o odbrani uz Francusku je Velika Britanija, koja pak uslovljava te sporazume odobrenjem Washingtona. Uostalom, Britanija je ionako upravo napustila zajednički, evropski nosač aviona. Atlantski savez ne nadoknađuje slabosti Evropske unije (njene “politike sigurnosti i zajedničke odbrane”), nego ih konzervira i naglašava. Čekajući Godota, naši mladi i briljantni diplomati polako cure prema bogato plaćenim “evropskim diplomatskim službama”, no dan im je zadatak koji zahteva nadljudsku snagu: da vode vanjsku politiku unije koja nema ni zajedničku poziciju, ni vojsku, ni ambicija i ideala. Sve pod egidom nepersonalnosti.
 
Govor o “uticaju” pak miriše na Četvrtu Republiku. “Oni koji prihvataju postati pešadija, mrze priznati da su pešadija” (opet De Gaulle u to vreme). Uveravaju nas da imaju uticaja ili da će ga sutra imati. Nadati se proizvoditi efekte nemajući pristupa uzrocima svojstvo je magijske misli. S druge strane, uticati znači imati reč pri donošenju odluke. A kada to nas pitaju pri donošenju neke američke odluke? Ne sećam se da je Barack Obama ikada konsultovao naše uticajne nacionalne autoritete pre nego je odlučio o promeni strategije ili taktike u Afganistanu, u kojemu ionako nismo imali šta tražiti. Što on odluči, to se i provodi. Mesto briljantnog sekundanta vrlo logično zauzima Velika Britanija, dok Nemačka, uprkos tomu što nema stalno mesto u Veću sigurnosti, zauzima treće mesto. Mi bismo dakle bili sufler broj četiri našeg saveznika broj jedan (a u Afganistanu smo po veličini svog kontingenta bili četvrta zemlja). Govoriti u tim uslovimao “prvorazrednom uticaju unutar Saveza” znači kukurikati ispod stola.
 
* * *
 
Već dugo se kotrljamo niz krov, reći ćeš, a Sarkozy je samo dovršio pad koji je otpočeo pod njegovim prethodnicima. Sigurno je međutim da ga je simbolički zaokružio ovom izjavom: “Ponovno se pridružujemo našoj zapadnoj porodici.” Nije to prvi put da se zatvoreno polje rivaliteta ili sistem dominacije prerušava u porodicu. To je stara mistifikacija za koju se verovalo da je rezervisana za “veliku porodicu socijalističkih država”. Otuda i interes da se ima više porodica, kako prirodnih tako i izbornih – da bismo naime jednu kompenzirali drugom. Sentimentalno, pripadam frankofonoj porodici  i osećam više afiniteta prema Alžircima, Marokancima, Vijetnamcima ili Malgašanima negoli prema Albancima, Dancima ili Turcima (koji su svi članovi NATO-a). Kulturalno pripadam latinskoj porodici (Mediteran i Južna Amerika). Filozofski pripadam ljudskoj porodici. Zašto bih se trebao zatvoriti u jednu jedinu? Zašto izvlačiti iz naftalina omiljene pojmove ultrakonzervativne kulture (Oswald Spengler, Henri Massis, Maurice Bardèche i drugi nitkovi Zapadaviii), koji se osim toga ne nalaze u Severnoatlantskom ugovoru iz 1949., a koje nije koristio ni De Gaulle, niti se sećam da je Mitterrand ikada takvo nešto govorio.
 
Zapravo, ako se Zapad u očima celog sveta identifikuje sa američkim imperijem, požnet će više mržnje nego ljubavi i pre izazvati odbijanje nego poštovanje. Na Francuskoj je da stvori duh drukčijeg Zapada, da mu dâ novo lice; drukčije od lica Guantanama, bespilotnih letilica nad afganistanskim selima, smrtne kazne i arogancije. Odreći se te zadaće znači istovremeno kompromitovti budućnost onog najboljeg što Zapad ima i osuditi vlastitu prošlost. Ukratko, propustili smo šansu.
 
* * *
No zapravo, zašto besniti zbog toga? Moguće je da preobrazba Francuske iz velike nacije u provinciju kroz koju je ljupko proputovati bude na našu sreću i blagostanje, što smo već trebali naučiti na primeru Quebeca. Na što se zapravo imamo žaliti? Vojno intervenisati u nekadašnjem Francuskom Sudanu (današnjem Maliju), bez prigovora drugih evropskih zemalja, s tehničkom pomoći Amerikanaca (čiji se sateliti, za razliku od naših, ne mogu locirati i slediti na internetu), nije li to za jednu vrlo prosečnu i skromnu zemlju (s jedan posto svetske populacije i s tri posto globalnog BDP-a) dovoljno za nacionalno samoljublje? Što još imamo tražiti pored brzog povlačenja naših trupa kako bi se izbjglo rasipanje u pustinji? No ako pitanje našeg odnosa s Amerikom promotrimo s nešto veće istorijske visine, sledeći uzor Hegela, nije li moguće da je amerikanizacija načina života i mišljenja (nezaustavljivi parni valjak koji ne ovisi o NATO-u) tek drugo ime za marš i napredovanje individue koje je otpočelo još s ustoličenjem hrišćanstva? Radilo bi se dakle o širenju jedne domene blagosti, što je dobra vest za manjine i disidente svih vrsta: seksualne, religijske, etničke i kulturalne. Jedna etapa više u procesu civilizacije, poput prelaza sa sirovog na rafinirano, od oskudnosti ka obilju, od grupe ka osobi. Čemu se onda još odavati našoj lokalnoj taštini? No ne bismo li trebali što pre pokopati ostatke epske vizije istorije ako želimo živeti sretniji svoje doba, u 21. a ne u 19. veku ?
 
Verdun, Staljingrad, Hirošima… Alžir, Hanoi, Caracas… Milioni mrtvih, poplave neizrecive patnje, a u konačnici – za što? Pomislio bih da su naša ravnodušnost prema zajedničkoj sudbini, povlačenje u privatnu sferu, naš polagani odlazak sa scene, tek kukavičko olakšanje, konačna potvrda Saint-Justovog suda da je “sreća nova ideja u Evropi”? Posledica toga je da ima više smisla i dostojanstva u borbama za kvalitetu zraka, u borbama za jednakopravnost među homoseksualcima i heteroseksualcima, u spašavanju zelenih površina i istraživanjima o raku, nego u blesavim i uzaludnim salonskim svađama o kazalištu sena.
 
Venera nakon Marsa. Venera nadređena Marsu? Konačno, ako je žena budućnost čoveka, feminizacija vrednosti i običaja, koja najbolje karakterizira današnju Evropu, u očima istoričara sutrašnjice biće ocenjena kao dobra vest. U ovu će se rubriku svrstati, osim lepih pobeda feminizma i jednakosti, i slabljenje očevog imena u prenosu porodičnog prezimena, zamena vojnog humanitarnim, heroja žrtvom, uverenja empatijom, društvenog hirurga bolničarkom, curea careom, koji je tako drag Martine Aubry. Zbogom srpu i čekiću, dobro nam došli pinceta i zavoji.
 
“Nemamo problema sa školom ili sa sportom, nego s ljubavlju.” Tako nije govorio Zaratustra, nego Sarkozy, šef države (u Montpellieru, 2007.). Nietzsche bi vrištao, ali Ibn Haldunu bi privukao pažnju. Znaš da u svojem “Diskursu o univerzalnoj istoriji” ovaj pronicavi arapski filozof (1332. – 1406.) primjćuje da države nastaju zahvaljujući muževnim vrlinama i nestaju s njihovim uzmicanjem. Puritanizam beduina možda nije politički korektan, ali je ipak zanimljiv opis entropije civilizacija. “Kako dudov svilac tka svilu, tako pronalazi svoj kraj upetljan u njezinim nitima…”
 
Jedan Ibn Haldun bi možda pozdravio talent Sjedinjenih Američkih Država u zauzdavanju i usporavanju tog procesa. Šireći vidike svojom tehnologijom i svojim slikama, ka radostima hiperindividualizma i festivnog kulta slavljenja sebe sama, isključivo za sebe zadržavaju mešavinu prerogativa straha i aduta muževnosti: kult oružja, plin iz škriljca, ogromni vojni proračun, masakre u školama, preterani patriotizam. Tamo gde to odgovara njihovim interesima ostaju falokrati, ali pritom podržavaju ono što se može nazvati feminizacijom kadrova i vrednosti. Strojne bušilice za njih, vetrenjače za nas. Otuda jedna ekološkija i mirotvornija i paradoksalno manje tradicionalistička Evropa od same Amerike. Dok naša književnost i kinematografija neguju intimu, njihova neguje istorijsku  fresku. Steven Spielberg podigao je statuu Lincolnu, CIA nas je rasplakala potresnom sudbinom svojih agenata – pogledajte samo Argo. I mi smo plakali gledajući OSS-117 Jeana Dujardina, ali od smeha.
 
Ukratko, ako je problem Hegel a rešenje Buda, moji prigovori padaju u vodu. Ne isključujem a priori tu mogućnost. No to je već druga rasprava. U međuvremenu, drago mi je što znam da si na raspolaganju Republici i veselim se, kao slobodni posmatrač, što se vraćam svojim dragocenim proučavanjima, koja nemaju veze s aktualnim događanjima, pa me čuvaju od lošeg raspoloženja. Svako ima svoje obrambene mehanizme.
 
Prijateljski te pozdravljam.
S francuskog prevela: Milena Ostojić
 
 
 
 
 
 

 
 
 
 
 
* Régis Debray je filozof, teoretičar medija i publicist. U vladi socijalista Françoisa Mitterranda bio je njegov savetnik za međunarodne odnose.
i Godine 1981. Régis Debray postao je zadužen za misiju međunarodnih odnosa pri vladi predsednika Françoisa Mitterranda. Iste godine, Hubert Védrine imenovan je savetnikom pri diplomatskoj ćeliji na Elizejskim poljanama.
ii Godine 1966. Francuska objavljuje svoje povlačenje iz ujedinjenog zapovedništva NATO-a (nap. ur.).
iii U rimskom pravu: redukcija građanskih prava koja može ići i do gubitka slobode i građanstva.
iv Godine 1963. general De Gaulle suprotstavio se ulasku Velike Britanije u Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ) procenivši da je odveć bliska SAD-u (naspram čega naglašava autonomiju francuske nuklearne obrane).
v Le Monde, 2. prosinca 2010.
vi Ujedinjena vojna vlada okupiranih teritorija (Allied Military Goverment of Occupied Territories, Amgot) kojom upravljaju američki i britanski službenici bila je zadužena za administriranje teritorijima oslobođenim tokom Drugoga svetskog rata.
vii Zadužen za američke poslove pri režimu u Vichyju (1940. – 1944.).
viii Nemački filozof, autor eseja Propast Zapada (1918.), koji se povezuje s nemačkom “konzervativnom revolucijom”; esejist i francuski književni kritičar koji je učestvovao u režimu u Vichyju; francuski pisac koji je podržao kolaboraciju i prokazao Pokret otpora kao “ilegalan”; francuske grupice ekstremne desnice (među čije članove se ubrajaju Patrick Devedijan, Gérard Longuet, Alain Madelin i Hervé Novelli).izvor

2 коментара:

Анониман је рекао...

Savršeno, autentično.
pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Trebala?
Nista Francuska ne menja. Ovi socijalisti su zestoki kriticari neoliberalnih politika koje, cim dodu na vlast, i sami nastavljaju. Kao i svugde cim jedni dodu na vlast, drugi ih optuze a zatim se nastavlja sve po istom . U celoj Evropi u su progresivne snage slabe i obeshrabrene. Amerikanizacija francuskog političkog života je i ovde evidentna : većina stranaka su izborne masine, karteli lokalnih uglednika.odnos snaga ostaje uglavnom isti, Narod se ne gura da pristupi starim strankama, novih nema.
Za to vreme ksenofobi prave metez i zaglusuju javni prostor te cvatu konzervativno-malogradanske i populisticke snage i pokreti ( pužadizam). Strajkova, bez rezultata, vise je. Bune se mali preduzetnici i odbijaju da plate porez, bretonski farmeri su sa “crvenim kapama” preuzetim od bretonskih seoskih pobunjenika iz 18. veka, ustaje se protiv gej brakova (La manif pour tous) i sl. Sve u svemu, nista novo.
Z.

Постави коментар