понедељак, 11. март 2013.

Naučna fantastika~ogledalo stvarnosti 3




    V eć je engleski pisac Arthur Clarke (Kraj detinjstva» - 1953) iskazivao nepoverenje u sposobnost ljudi da reše hladnoratovsku krizu i ratne katastrofe, te je doveo superiorne vanzemaljce da pacifikuju Zemljane. Njegov sunarodnjak John Wyndham govori o strahu od nuklearne kataklizme («Hrizalidi» - 1955). Bernard Wolfe, pisac koji je u mladosti bio telohranitelj Trockog, u romanu «Limbo» (1954), jednom od, po stilu i strukturi, najoriginalnijih ostvarenja naučne fantastike, u svetu po nuklearnoj katastrofi, rešava želju za nasiljem i vođenjem ratova kroz brojne lobotomije i amputacije različitih delova tela. Leigh Bracket u jednom od svojih zadnjih SF romana, «The Long Tomorrow» (1955),opisuje svet posle četvrtog svetskog rata u kome je nauka zabranjena na čitavoj planeti. Philip K. Dick,jedan od najparonoičnijih autora naučne fantastike, otišao je verovatno najdalje od svih u tretiranju svojih strahova pred modernom naukom i ljudskim nedostatkom moralnosti (The Game Players of Titan - 1963, Dr Bloodmoney - 1965). U pripoveci «Foster, You're Dead» (1955) on opisuje psihozu deteta čiji otac nema dovoljno novca da porodici kupi protiv-atomsko sklonište. "Kantikulum za Lajbovica" (1957) Waltera Millera govori o postkatastrofi, o čovekovoj mogućnosti preživljavanja u najgorim uslovima, ali i o njegovoj bezumnosti da beskrajno ponavlja iste greške i da ide ka sopstvenom uništenju.


K ubanska kriza 1962. godine, unosi još veći strah medju ljude, povećavajući napetost i traume koje su donele vizije neposrednog sukoba dveju najmoćnijih armija planete. Iako su pretnje nuklearnim ratom bile izbegnute i brzo udaljene sovjetsko-američkim pregovorima, autori naučne fantastike nastavili su da razmišljaju o prirodi ljudske agresivnosti. Vizija J-J. Rousseaua švajcarskog filozofa francuskog porekla, da je čovek, ako je izolovan od društva, kulture i obrazovanja, po prirodi dobar, ali da je društvo faktor koji ga čini lošim, nalazi punog odjeka u razmišljanjima engleskog autora Anthonyja Burgessa. U svom naučno fantastičnom romanu "Paklena pomorandža" (1962), on je postavio dva kontradiktorna problema – odnos granice slobode u demokratskom društvu i prikrivene odmazde sâmog društva u odnosu na osobe.


K ubanskom krizom iz hladnog rata je udaljena neposredna opasnost atomskog sukoba, ali su pisci naučne fantastike ostali ubedjeni da je nauka potencijalno opasna i da može da dovede do nuklearne, ekološke ili genetske katastrofe. Čovek koji bi preživeo takvu kataklizmu, nikada više ne bi bio nalik "starom" čoveku. Tako su razmišljanja o putevima kojima nas vodi moderna nauka, savremena politika ili nova ekonomija, zamenila razmišljanja o ljudskom identitetu i ljudskim jednakostima.

«Izopačene životinje» (1952) francuskog pisca Vercorsa, roman marginalno vezan za naučnu fantastiku, već se bavio ljudskim identitetom, a nešto kasnije, Theodore Sturgeon je u svom romanu «Više nego ljudski» (1955) pripovedao o «homogeštaltu», entitetu koga formiraju pet osoba različitih priroda: jedan idiot, dve bliznakinje, jedna devojčica i jedna mongoloidna beba. Odvojeni, oni su ranjive osobe, dok zajednički imaju nadljudsku moć. Svojom prozom, Sturgeon je pozvao čitatelja da istražuje ljudski identitet, ne bi li na taj način shvatio različitosti koje nas ujedinjuju. Philip José Farmer u "Ljubavnicima" (1961) govori o telesnoj ljubavi čoveka i vanzemaljaca, a francuski autor Pierre Boulle u "Planeti majmuna" (1963) razmišlja ne samo o ljudskom identitetu, nego i o jednakosti.


N ovi stepen u istraživanju ljudskog identiteta biće i sve češća pojava androida u delima naučne fantastike. Čapekovi čovekoliki roboti uzdrmali su sigurnost u ljudski identitet, ali ne previše. Tek kroz veće okretanje ka sopstvenoj suštini, pisci naučne fantastike uvode androide. Android može da kopira čoveka u teksturi kože i mišića, može da ima visoku inteligenciju i, za razliku od običnog robota, može da iskaže i osećanja. Na taj način autori iskazuju strah da moderno društvo ne preobrazi čoveka u automat, strah od životinjskih nagona koje poseduje svaki čovek i strah da ljudska složenost ne odvede ka različitim oblicima nasilja. Istovremeno, vanzemaljci dobijaju drugačiju ulogu od one koja im je bila namenjena tokom prve polovine 20. veka. Umesto "buljookih čudovišta", simbola svih potisnutih ljudskih strahova, vanzemaljci poseduju ljudske osobine – duhovnost, inteligenciju i osećanja. Na taj način, postavljena su i pitanja o čovekovom biloškom poreklu, sličnostima i razlikama, a najviše o njegovoj jednakosti, o jednakosti rasa, izuzetno aktuelnom pitanju krajem 50-ih i početkom 60-ih godina.

K rajem 50-ih godina, u trenutku, kada autori naučne fantastike ne samo što pojačavaju kritiku savremenog društva i kreću u istraživanje ljudskog identiteta, oni sve više pažnje obraćaju na arhitekturu romana. Konstrukcije im postaju složenije, na više nivoa, a teme bivaju razvijane i van intrige, kroz digresije. Roman je vidjen kao splet igri, hipoteza, paradoksa i improvizacija. U isto vreme, francuski pisac Alain Robbe-Grillet, pomera književnost za korak dalje, tvrdeći da cilj romana nije da stvara likove, niti da priča priče. Pisac i esejista Bernard Pingaud je objasnio da nije u pitanju Robbe-Grilletovo odbijanje likova i priče, nego odbijanje određenog koncepta likova i priče. «Uloga pisca je, tradicionalno, da produbljuje Prirodu, da bi dotakao sve intimnije slojeve i da bi uspeo da obelodani nekoliko delića jedne od zabrinjavajućih tajni. (...) I uzvišena vrtoglavica bi obuzimala čitaoca, ne stvarajući ikakav strah ili mučninu, osiguravajući ga u njegovoj moći da dominira svetom – komentarisao je Robbe-Grillet. Roland Barthes smatrao je da «novi roman» treba da se skoncentriše na doslovni opis sveta svedenog na njegove površine. «Da li želite da vaši protaginisti žive? Učinite da budu slobodni. Nemojte da definišete, još manje da objašnjavate (...), nego samo prikažite strasti i nepridvidljive radnje – savetovao je Sartre. Nove tendencije verovatno je najbolje objasnio književni teoretičar Jean Ricardou: «Novi roman nije pisanje o avanturi, nego avantura pisanja».

K ada su 1964. godine preuzeli «New Worlds», Moorcock i Ballard gajili su prezir prema savremenom engleskom romanu, smatrajući ga anahroničnim i fosilizovanim. I sâma naučna fantastika izgledala im je zastarela, te im je slogan bio da je treba pomeriti od «Edgara Ricea Burroughsa ka Williamu Burroughsu», što su i učinili, objavljujući eksperimentalna dela kontroverznog američkog pisca. Ballard je tada napisao i jedan tekst nazvan «Which Way to Inner Space» u kome je pozvao autore da napustite jednostavne kosmičke avanture i da započnu istraživanje unutrašnje kompleksnosti čoveka. Brian Aldiss će se, nešto kasnije, nadahnuti francuskim Novim Romanom i, može se reći, tako je u Engleskoj rodjen «novi talas» u naučnoj fantastici čiji će uticaj obeležiti narednih desetak godina stvaralaštva širom sveta.

U engleskom «novom talasu» učešće su uzeli i američki pisci čija naučno fantastična proza nije nalazila najplodnije tlo u Americi. Njihov inovativni prisup više je odgovarao Moorcockovom i Ballardovom senzibilitetu, te se njihova proza počinje da objavljuje u magazinu «New Worlds». Dish, Sladek i Spinrad tako započinju migrairanje američke naučne fantastike ka mnogo zahtevnijim estetskim ciljevima. Prirodno, oni, kao i njihove engleske kolege, nisu postigli ikakav uspeh među američkom publikom. Međutim, prilike se menjaju u Americi gde novu epohu nagoveštavaju kanadski filozof i sociolog Timothy Leary . McLuhanova teorija o globalnom selu i o medijima koji su poruke, ukršta se sa Learyjevom teorijom psihodeličnog iskustva kroz uzimanje narkotika, stvarajući uslove koji će dovesti do čuvene šezdesetosmaške društveno-političke revolucije.

D ok su se mladi pisci novih tendencija probijali prema publici novih potreba, Robert Heinlein, veteran naučne fantastike, postigao je neverovatan uspeh svojom knjigom «Stranger in a Strange Land» (1961). Upotrebivši volterovski mit o Candidu, on na zemlju dovodi Zemljanina odgojenog u marsovskoj porodici, koga usvaja bogati i ekscentrični Jubal Harshaw. U ovom pričljivom romanu, Heinlein daje mišljenje o svemu što mu pada na um: filozofiji, seksualnim slobodama, religiji, mistici, moralu... Roman nalikuje svom vremenu, više stvarajući šareni ringišpil kulture, nego što osporava autoritet. Naprotiv, u svojim razmišljanjima Heinlein čak i utvrdjuje značaj autoriteta. Komentarišući stvaralaštvo Heinleina, Zoran Živković, poznati srpski teoretičar i pisac, naglašava: «Gotovo svi romani koji tada izlaze mogu se shvatiti kao paraliterarni komentari 'socijalnog darvinizma'. To pre svega važi za omladinski roman 'Vojnici zvezdanog broda', ali i za 'Stranca u stranoj zemlji', koji je doživeo neočekivanu popularnost među subkulturom 'hipija' (verovatno zbog pogrešnog čitanja).»


McLuhanov medijska globalizacija sveta (makrosvetovi) i Learyjevo psihodelično istraživanje sopstvene svesti (mikrosvetovi) našle su snažan odjek među mladjim autorima naučne fantastike. Tako započinje čitava epoha u kojoj se razmatra percepcija stvarnosti. «Čovek u visokom dvorcu» (1963) Philipa K. Dicka upravo je postavljao pitanje koje se ticalo sveta u kome je živeo. Nalik Tchouang-tseu koji sebi postavlja pitanje da li je on sanjao o leptiru ili je on, Tchouang-tse, samo leptirov san, Dick postavlja čitav svet da bi ga na kraju srušio i pokazao da je on, u stvari, lažan, izmaštan svet. Dickovo eksperimentisanje sa narkoticima (percepcija stvarnosti), problem sa prerano umrlom sestrom bliznakinjom (fantomski dualitet) i različiti psihološki problemi (paranoja, neuravnoteženost, multifokalnost), u potpunosti će obeležiti njegov pristup pisanju i učiniti ga jedinstvenom figurom lutajućeg proroka naučne fantastike. Stanislaw Lem,poljski pisac i teoretičar, okarakterisao je Dickovo stvaralaštvo kao «fantastičnu grotesku, 'makabresku' sa mračnim alegoričnim podtekstom preobučenu u običnu naučnu fantastiku.»

P robijanje novog sveta prolazi i kroz strukturalne promene naučne fantastike u kojima je Dickova multifokalnost bila jedna od inovacija. Uticaj savremene književnosti, inteletualizacije žanra, pop-kulture i estetizacij naučne fantastike početkom 60-ih, najbolje se vide u delima mladog američkog autora Samuela Delanya. «Najbolji pisac naučne fantastike», kako ga je etiketirao Algis Budrys, bio je obrazovani američki crnac, što je samo po sebi predstavljalo veliki pomak u odnosu na beli spisateljski establišment. Istovremeno, Delany je radije citirao Levi-Straussa i Barthesa nego holivudske reference sveprisutne u američkoj pop-kulturi. Složenost u formi i sadržaju koju predlaže mladi pisac u svojim delima oličena je u stvaranju mogućih svetova koje čitalac otkriva zajedno sa protagonistima, u kojima su jezik i komunikacija subverzivno oružje ili u kojima su mitovi sredstvo koje strukturi daje solidnost i težinu.



«Siguran sam u jednu stvar, a to je da ne želim više konvencionalnu naučnu fantastiku. Ja više ne verujem u kolonizaciju Marsa, ne verujem u Galaktičku Federaciju, ne verujem više u skori dolazak mašine za istraživanje vremena. Pokušao sam, ali sve teže uspevam da uzdržim svoj skepticizam i da upotrebljavam ove rabljene stvari da bih stvorio priče koje odgovaraju mojim kritičkim zahtevima – pisao je John Brunner. engleski autor nastanjen u Americi. Naime, njegov roman «The Squares of the City» (1965) za podlogu uzima šahovsku partiju između Štajnica i Čigorina,odigranu 1892. godine. Svaki šahovski potez odgovara romanseknom kretanju. Iste godine, u jednom kritičkom tekstu pod nazivom «Rekvijem za roman», italijanski pisac Alberto Moravia piše: « Mislim da je roman postao estetski i književni problem; on više nije psihološki i društveni problem. (...) To bi moglo da znači da će roman postati književna vežba više nego odraz društvenih dogadjanja. Medjutim, roman bi trebao da bude, takodje, piščeva savest, tako da će se on kretati po svojoj savesti (...) što će omogućiti široku upotrebu svih društvenih događanja.»


M eđutim, istovremeno sa intelektualizacijom u pristupu naučnoj fantastici, dolazi i do uskladjivanja žanra sa novim društvenim stremljenjima. U kvartu Haight-Ashbury kalifornijskog grada San Francisca, kroz komune mladih, upravo se radja hipi kultura. Njihovo rušenje kulturnih granica, upotreba heterogenih nasledja i spontano stvaranje novih životnih pravila, povremeno progresivnih, ali povremeno i regresivnih, uticalo je i na SF autore. Roger Zelazny bio je jedan od tipičnih predstavnika američkog «novog talasa», za koga je «globalizacija» kultura predstavljala rasadnik ideja. Za razliku od Delanyja kome mitovi služe kao struktura, Zelazny ih je koristio kao sredstvo za preoblačenje starijih motiva u savremeno ruho. Medjutim, njegova erudicija i prilično doteran stil pomogli su da uprkos konvencionalnosti, njegovi romani deluju inovativno i u duhu s vremenom.

D ruštvena i ideološka previranja koja su dotakla zapadne zemlje početkom 60-ih godina, skoro da nisu imale nikakvog značenja u istočno-evropskom bloku. Bitnici i hipi pokret sa svojim preokupacijama o rušenju autoriteta, ličnim i kolektivnim slobodama, istraživanju ljudske duše i masovnoj upotrebi droga, nije se odrazilo na pisanje brojnih autora naučne fantastike, okupane soc-realističkim šablonima koji su slavili mudrost Partije. Medjutim, izlaskom romana «Solaris» (1961) poljskog autora Stanislawa Lema naučna fantastika i svekolika književnost, bili su obogaćeni istinitim remek-delom, izuzetno visokog duhovnog i estetskog kavliteta.


U susretu sa organskim Okeanom na udaljenoj planeti, ljudi ne uspevaju da se oslobode svojih mentalnih modela. Upotrebljavajući klasičan žanrovski arsenal, Lem ne pokušava da udje u svemirsku avanturu i vanzemaljske specijalne efkete, nego zaranja u ljudsku dušu, u najintimnije ljudske odnose, u toplinu, ali i bol koje oni donose. Tako, svemir postaje ogledalo, ali ne samo trenutne autorove situacije, nego čitave ljudske rase Lemovi protagonisti na vrlo bolan način saznaju istinu o sebi, o svojim slabostima i moćima, nalik stihu koji kaže da «čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči.» «'Solaris' je naučna slagalica (...), priča o ljudskim emocijama (...), ali takodje i parabola koja pokazuje da su antropomorfni kriterijumi i 'finalno rešenje' apsolutističke, religiozne vrste neprimenjljivi u složenim prilikama modernog čoveka – piše Darko Suvin. Novi talas u anglo-američkoj naučnoj fantastici, nalik engleskom, pokušao je da doprinese usložavanju književnih prosedea. Pored brige o stilu koji je zadobio značaj nalik sâmoj sadržini, autori odslikavaju sopstvenu realnost, pišući o društvenim problemima, seksualnosti, lingvistici, teoriji informacija, masovnim komunikacija, post-kolonijalizmu... Medjutim, uprkos mnoštvu promena, oni su morali da se povinuju zakonitostima trgovine i da svoj rad usklade sa komercijalnom politikom izdavača. Nestanak «pulp» izdanja doveo je do nestanka «fix up» knjiga, tako da su izdavači počeli neposredno da naručuju čitave romane. Procenjujući da publika ne želi da se dosadjuje čitanjem dugih romana, izdavači su zahtevali kratke romane da bi ih bolje i brže prodali. Ovaj tržišni zahtev imao je višestruk uticaj na naučnu fantastiku 60-ih godina.

D eo pisaca je počeo da uprošćava intrigu svojih priča i na taj način ozbiljno da narušava konstrukciju svojih romana. Tipičan primerak je Philip K. Dick, čije su romaneskne struktre, zahvaljujući tržišnim zahtevima, bile okrnjene i izbačene iz ravnoteže. Istovremeno, odredjeni broj autora se odlučio da reciklira tehniku «fix up» knjiga, ali na sasvim poseban način. Oni su počeli da grade svetove kroz čitav niz romana, koji su sukcesivno istraživali odredjeni aspekt zamišljenog univerzuma. Tako je iz jednog trgovačkog zahteva izašao čitav pristup, koji će mnogo kasnije, 1993. godine, francuski pisac Laurent Genefort nazvati «knjige-univerzumi».

Za razliku od klasične naučne fantastike u kojoj je odnos sa autorovom stvarnošću bio eksplicitan ili implicitan, «knjige-univerzumi» stvaraju svetove, otvorene ili zatvorene, sa svojim pravilima koja kroz svoju složenost, potpunost i izolovanost, dobijaju status čiste metafore. Na taj način «knjiga-univerzum», nalik legendama, obradjuje stvarnost, ne više naučnim ili pseudonaučnim sredstvima, nego tipičnim sredstvima bajke. Naravno, da bi se razlikovala od tipične fantastike, ovakva knjiga ostaje u domenu racionalnog.

Peščana planeta« (1965) Franka Herberta odličan je primer novonastalog prosedea. Stvorivši zatvoreni sistem, autor je sebi omogućio vrlo prostrano ideološko polje. Razgranate i čvrste strukture, ovaj serijal postavlja svakog protagonistu i svaku akciju u polje složenih dogadjanja. Uprkos razradjenoj konstrukciji, Herbertovi romani iz serijala o Muad'dibu nisu dosadni, niti dogmatski. Naprotiv, pored priče, autor nudi odredjenu unutrašnju koherenciju koja je vrlo zavodljiva vizija sveta. »Knjiga-univerzum« se bitno razlikuje od običnih serijala kojima je prvenstveni cilj beskonačno eksploatisanje srodih elemenata. Na sličan način će i Ursula Le Guin sagraditi svoj »hainski ciklus« započet »Rokanonovim svetom« (1966), Larry Niven »Prsten« (1970), Stefan Wul »Noo« (1977), Brian Aldiss »Helliconia« (1980), a Dan Simmons »Hyperion« (1989).

Druga polovina 60-ih godina donosi snažno odbijanje »američkog načina života«, zasnovano delimično na odbacivanju nacističkih zakona o rasnoj segregaciji, potom na odbijanju prakse osvajačkih ratova i pokolja nedužnih naroda, slepog patriotizma, zgrtanja novca kroz liberalni kapitalizam i tradicionalnog društvenog uspeha zasnovanog na materijalnom bogatstvu. Dva profesora, Theodore Roszak i Charles Reich, obeležila su taj period svojim teorijama. Roszak, sociolog, razvija koncept "tehnokratije" kojim definiše "završnu fazu industrijskog društva 60-ih godina", društva koje masovno eksploatiše radnu snagu da bi ostvarila svoje produktivističke ciljeve. Reich, pravnik, govori o "corporate State", Americi koja nalikuje velikom preduzeću i kojom se upravlja isključivo u odnosu na ekonomske ciljeve. U takvoj Americi, zasnovanoj na tržišnim zakonima, većina gradjana postaje žrtvama društveno-političkog sistema i finansijsko-ekonomskih prioriteta.

Pokret osporavanja iznosi nove tendencije – preuzeti u ruke društvo okrenuto materijalizmu, preokrenuti ga ka ljudskosti i jednakosti, ukinuti konkurenciju i nametanje rada. Tako je 1968. godina predstavljala eksploziju, ne samo u američkom društvu, nego širom sveta. Istovremeno, u američkoj naučnoj fantastici došlo je do radikalizacije mišljenja i akcija, te su se na stranama magazina »If« i »Galaxy« sukobile generacije. »Mi, dolepotpisani, verujemo da Sjedinjene Američke Države trebaju da ostanu u Vijetnamu da bi ispunile svoju odgovornost prema narodu te zemlje – pisalo je u tekstu koji je podržavao američku agresiju Vijetnama i koga su potpisali John W. Campbell, Robert Heinlein, Frederik Brown, Jack Wiliamson, Jack Vance i još 67 autora naučne fantastike. Njihovi suparnici su otkupili prostor i objavili tekst koji je počinjao rečima: »Mi se suprostavljamo učešću Sjedinjenih Država u vijetnamskom ratu.« Tekst su potpisali Isaac Asimov, Ray Bradbury, Philip K. Dick, Harry Harrison, Fritz Leiber, Robert Silverberg, Samuel Delany, Thomas Dish, Ursula Le Guin, Alexei Pansin i još 72 pisca. Peticiju nije mogao da potpiše Joe Haldeman, jer se u tom trenutku nalazio na vijetnamskom ratištu. Sedam godina kasnije, on će objaviti antiratni SF roman »Večni rat« (1975) u kome se Zemljani u besmislenom i krvavom ratu sukobljavaju sa vanzemaljcima, dok Zemlja mirno stari. Sileverbergova >reakcija na stari američki društveno-politički sistem bio je njegov »fix-up« roman »Noćna krila« (1969) u kome je zaplet postavio u neofeudalni sistem kojim su vladale profesionalne korporacije i gilde. Zelazny (»Gospodar svetlosti«, 1968) upotrebljava hipi panteon popularnih božanstava hindu relegije i piše o svetu kojim dominira grupa tehnološki doteranih super-ljudi. Medjutim, jedan anarhista liberalnih nazora ruši vladavinu moćnika. Dishov «Logor koncentracije» (1967) jedva da je naučno fantastičnim pomakom pokrio kritiku autorove stvarnosti, prikazujući dramu jednog pesnika zatvorenog u posebnu bolnicu gde su vlasti na ljudima eksperimentisali sa podizanjem ljudske inteligencije. Zamorci zaista postaju inteligentniji, ali umiru od posledica tretmana. Nasilno menjanje ljudske svesti izgleda kao da donosi progres, medjutim, u stvarnosti, ono donosi smrt, kaže ova knjiga.

Pored autora koji su kroz puno umetničke suptinosti ukazivali na promašaje svog vremena, pojavili su se i oni čiji su se subverzivni stavovi nalazili ispod pojasa. Norman Spinrad je svojim romanom «Bug Jack Barron» (1968) napravio ogroman skandal zbog upotrebe psovki i oštre kritike američkog korporativnog i političkog sistema zasnovanog na korupciji. Inače, psovke, do tada zabranjivane u štampanom materijalu porodične Amerike, dobijaju značaj društveno-političkog oružja. U čuvenoj zbirci naučnofantastičnih priča, nazvanoj «Dangerous Visions» (1967), pod upravom dežurnog provokatora Harlana Ellisona, Farmer piše u svojoj priči: «Kada bi Jules Verne zaista mogao da vidi budućnost, recimo 1966, on bi se usrao u gaće.» Naslovi iz zbirke su još rečitiji: «Kako sam jebao u dupe Ujka Sama i druge privatne ejakulacije», «Kara koja se dizala naopako»..

                                                                


Efekat šezdesetosmaškog osporavanja autoriteta i rušenja sistema naišao je na odziv autora i u drugim zemljama. Ruski pisci Arkadij i Boris Strugacki,objavili su roman «Puž golać na urvini» (1968) koji je zanimljivom strukturom dveju uporednih priča ukazao na sukob čoveka sa svojim okruženjem i potragu za drugačijim životom. Francuski pisac André Ruellan, pod pseudonimom Kurt Steiner, napisao «Les enfants de l'Histoire» (1968) distopijski prikaz potrošačkog društva u kome su se Deca, Ljudi Prirode i Mozgovi podigli protiv starijih. Michael Moorcock, engleski autor «novog talasa», stvara lik Jerryja Corneliusa u romanu «The Final Programme» (1965-1968). Jerry je bogat, dosadjuje se, i zato pije, drogira se, zavodi, ubija i nalikuje parodiji Jamesa Bonda. Tako Moorcock, sâmim romanom, potcrtava dosadu, prazninu i snobizam koja ne prožima samo njegovog junaka, nego čitavo društvo koje ga okružuje. Prava pop zvezda, ikonoklastičan, ali i pozitivan, Jerry Cornelius,živeći u svetu između «Zakona i Haosa», počeo je samostalno da se javlja u romanima i stripovima drugih autora. «Stand on Zanzibar» (1968) Johna Brunnera, uprkos svojoj običnosti i relativnoj izveštačenosti, predstavlja izuzetno važnu knjigu. Autor je, nadahnut tehnikom Dos Passosa, budućnost prikazao u narativnom diskontinuitetu, šetajući se kroz banalnosti zapisa i opisa zamišljenog sveta budućnosti. U pitanju je oštra kritika američkog društva, ojačana sâmim autorovim oslanjanjem na američko duhovno nasledje.

                                                            

«Glas gospodara» (1968), roman poljskog pisca Stanislawa Lema, postavlja pitanje komunikacija medju ljudima, a sličnom tematikom se bavi i »Leva ruka tame« (1969) četvrta knjiga iz hainskog ciklusa Ursule Le Guin. Ona razmatra pitanje rase, dualiteta ljudskog identiteta i seksualnosti, kao i (ne)mogućnosti komunikacije medju ljudima. Ovo delo, izuzetne književne i duhovne vrednosti, nosi u sebi složenost modernog romana, koje se ogledaju u oštrini Le Guinove introspekcije, u psihološkoj profinjenosti i posebnosti percepcije. Darko Suvin kaže da snaga i važnost Le Guinovog stvaralaštva obitavaju u »potrazi i skiciranju novih, kolektivnih sistema, ne više otudjenih ljudskih odnosa, koji se radjaju iz apsolutne potrebe za prevazilaženjem netolerantnih etičkih, kosmičkih, političkih i fizičkih otudjenja.« Naravno, svi kritičari ne dele ovakvo mišljenje o velikoj američkoj spisateljici. »Za mene se romani Ursule K. Le Guin dele u dve kategorije, loši i još gori – napisao je o njenom radu poznati francuski teoretičar Jacques Sadoul, objašnjavajući da su njene knjige dosadne i nečitljive.

Iste godine iz štampe izlazi i kontroverzni Dickov roman «Ubik» (1969) čija je tema psihodeličan svet u degradaciji, nastanjen ljudima u poluživotu. Stanislaw Lem smatra da je Dickov svet načinjen od prikrivenog nesklada, koji se ne prikazuje u početnim scenama romana. Radnja se odvija bez žurbe i sa mirnim razlaganjem činjenica, tek toliko da bi destruktivno upadanje narušavajućeg faktora bilo efikasno.

Inače, Dickov izmanipulisani svet nije prorokovanje, niti stvaranje mogućeg sveta, kako su neki pokušali da ga shvate. U pitanju je autorov lični strah pred sopstvenim vremenom i njegova reakcija iskazana je u zaustavljanju procesa i pokušaju da se čitav svet vrati u stanje haosa. U jednoj Borgesovoj priči postoji alegorija simulacije u obliku geografske karte u razmeri 1:1. U Dickovom «Ubiku», ima se osećaj da njegova «geografska karta» dolazi znatno pre sâme teritorije. Tako stvarnost, protumačena na baudrillardovski način, dobija izgled tragova koji se mestimično probijaju. Razlika izmedju Dickove stvarnosti i simulacije više ne postoji, dovodeći u pitanje istine i laži, stvarno i izmišljeno.

«Međutim, nikakva objašnjenja neće objasniti ovaj roman, o kome se moje mišljenje fundamentalno razlikuje od onoga, što mi se čini, kao jednostrana hvala Lema i Fittinga. Bez sumnje, kako oni ubedljivo ukazuju, 'Ubik' je herojski napor velike snage, posebno u opisivanju silaska, raspadanja i senilnosti, invazije entropije u život i svest – piše Darko Suvin u svom eseju o Dickovom stvaralaštvu, osporavajući mišljenje da «Ubik» ima novu formu, nego je, više, nihilistički kolaps u starije oblike SF melodrame. Upotreba droga i opšti ambijent kontra-kulture 60-ih godina samo je pomogao Dicku da kroz kič ekvivalente anti-entropijske energije oličene u nauci, trgovini i religiji, zamisli dekonstrukciju buržoaske racionalnosti.

Godina izlaska «Ubika» zaokružuje se izlaskom Aldissovog eksperimentalnog romana «Barefoot in the head» (1969). Tema je «the day after», ali ovog puta, posle psihodeličnog rata u kome su na velike gradove bile bacane LSD bombe. Tako je, već izgubljen svet, uplovio u planetarni trip. Razaranje buržoaske realnosti kroz «sex & amp; drugs & rock'n roll» bilo je na vrhuncu kada su američki konzervativci, zabrinuti najezdom mladih željnih promena, izabrali za predsednika Richarda Nixona. Advokat i čvrstorukaš, on je, u zajednici sa fašistoidnim J. Edgarom Hooverom, direktorom FBI-a od 1924. do 1972. godine, odmah krenuo u odmazdu protiv buntovnih studenata i njihovih profesora. Philip K. Dick, paranoičan po prirodi, 1972. godine, u strahu od Nixonove administracije, napustio je SAD i nastanio se u Vankuveru, pre svega, u jednom centru za lečenje narkomana.

Neposredno pred Dickov beg iz Amerike umro je John Campbell, iza koga je ostalo kontroverzno nasleđe. Jedni su ga hvalili iznoseći njegov doprinos razvoju naučne fantastike, drugi su ga kudili zbog sužavanja polja autorskog istraživanja u naučnoj fantastici, dok su treći zamerali njegovu mržnju prema crncima i mačizam. Da je Campbell bio predstavnik «starog sveta» potvrdile su promene u autorskom pristupu, pojava crnaca na polju naučne fantastike i sve veće prisustvo žena spistaljica. Pored «futurijanke» Judith Merril i već proslavljene Ursule Le Guin, pojavile su se Pamela Sargent, Joanna Russ, James Tipttree Jr, Vonda McIntyre, Joan Vinge, Tanith Lee..

Na smom početku 60-ih godina, Alfred Bester se upitao da li «jedna žena može da napiše zaista ubedljiv akcioni roman». Odgovor je stigao vrlo brzo kada je 1970. godine Le Guinova dobila nagradu «Hugo» za najbolji roman, a potom su nagrade sve češće bivale dodeljivane spisateljicama. Oslobadjanje žena autora naučne fantastike je došlo u paketu sa opštim oslobadjanjem žena od muško-napoleonskog vidjenja sveta u kome je žena večita maloletnica o kojoj se prvo stara njen otac, a potom njen muž.


                                                              


Нема коментара:

Постави коментар