среда, 6. март 2013.

Naučna fantastika - ogledalo stvarnosti - 1




Začeta u 19. veku, u vreme kada je u književnosti, sa jedne strane, vladao realizam i naturalizam, a sa druge strane, fantastika, SF je u početku popunjavao prazninu koju su prvenstveno osetili autori. Industrijska revolucija je postala nadahnuće za pisce, posebno u Engleskoj i Francuskoj. H.K. Andersen je napisao "Hiljadu godina kasnije", H. Dž. Vels se zainteresovao za put kroz vreme i genetsku manipulaciju, Z. Vern je napisao nebrojene romane "naučne anticipacije", E. P. Mičel ga je kopirao u Americi... U to vreme su se i formirala dva pola naučne fantastike koja se najlakše ilustruju stvaralaštvom Velsa i Verna. Na jednoj strani je popularna književnost, vulgarizacija nauke i zabave, a na drugoj se nalazi ozbiljnija i intelektualnija književnost, špekulativnog karaktera.



ANDERSEN "Hiljadu godina kasnije"




Obe tendencije su uvek i neprekidno imale osnovu u životu koji se nalazio oko njih. To je vrlo dobro formulisao Milan Kundera u zbirci eseja "L'Art du roman", objasnivši da roman govori o čoveku u svom svetu, ali ne kroz istorijske ili sociološke studije, nego kroz specifičan romaneskni jezik. Roman ne govori o stvarnosti, nego o egzistenciji koja nije ni prošlost, niti sadašnjost, nego polje ljudskih mogućnosti - šta bi čovek mogao da bude, zasta je sposoban. Duh romana je duh višeznačnosti i čitaocu ukazuje da su stvari složenije nego što izgledaju. JMG Le Clézio, dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, rekao je: "Treba čitati romane, jer je to odličan način da se razume današnji svet. Romansijer nije filozof, niti tehničar jezika, nego onaj koji piše i postavlja pitanja."



I stovremeno, određeni krugovi intelektualaca su počeli da ističu krizu romana koja je zavladala početkom 20. veka. Kao alternativu "uzanosti" realizma i naturalizma, oni su pronašli da se nove teme nalaze u "naučnoj imaginaciji". Tako je Nau 1903. godine, za roman "anticipacije" "Force ennemie", dobio prvu dodeljenu nagradu Gonkur. To je vreme kada su moderni heroji oličeni u naučnicima - Bekerel, Kiri, Ajfel, Limijer, Paster... Progres je sveprisutan. Umreženost kapitala i komunikacije postaju planetarni i vrhune krajem prve decenije 20. veka. Potom dolazi do I svetskog rata i veličanstvenog razočarenja u nauku koja je, najednom, postala sinonim ratnog oruđa.




Z avršetak rata donosi neverovatan pesimizam, te se nauka kao nadahnuće gura na margine u ozbiljnijoj književnosti. Ekspresionizam i nadrealizam više odgovaraju novoj realnosti u kojoj svaka porodica ima po nekog mrtvog, ranjenog ili invalida. Tokom 20-ih i 30-ih godina, izlaženje naučne fantastike iz psiho-emotivnog getoa dešava se u optimističkoj Americi, neuporedivo manje oštećenoj užasima I rata. Na čelu ovog pokreta se našao  Hugo Gernsbek, vezujući se neposredno na tendencije drage Žilu Vernu, slaveći napredak nauke kao napredak svekolikog čovečanstva. Na sličnim stazama našao se i Džon Kembel, sa manje nauke, ali sa mehaničkim pristupom književnosti - razum vlada univerzumom. Problem biva izložen na jasan način, a rešenje mora da bude bez ikakve logičke greške.
Međutim, rađanje dve totalitarne države, komunističkog Sovjetskog Saveza i nacističke Nemačke, učinilo je da su se autori zamislili nad ljudskom sudbinom u represivnim sistemima koji zagovaraju jednoumlje i kondicioniranje ljudskog mozga. Nasuprot američkom optimizmu, redu i logici, javlja se distopija, priča koja se nalazi na suprotnoj strani od tehničkih i tehnoloških utopija.




«Gvozdena peta» (1908) američkog pisca Džeka Londona prva je moderna distopija, a istovremeno i prva distopija 20. veka. Napisan u vreme kada je liberalni kapitalizam vrhunio u Americi, London ovim romanom kritikuje američki sistem zasnovan na svemoći magnata teške industrije i zaštiti koju dobijaju od državnog aparata. Rešenje za moderno društvo on pronalazi u teorijama Karla Marksa i neminovnom razvoju kapitalističkog društva ka socijalizmu. Istovremeno, njegova poetika sadrži odredjene ideje romantičnog revolucionartva Kropotkina o jačanju svesti svake osobe i njihovom dobrovojlnom i nepristrasnom upravljanju zajednicom. Takođe, susreću se i određene teze ruskog nihiliste Bakunjina o čistoći koja će se postići tim procesom.

Armand Mattelart, francuski sociolog specijalizovan za medije i komunikaciju, piše da su se prve distopije ukazivale na planetarnu vladavinu državne mašinerije i velikih industrisjkih koncerna, ulazak u «fordistički» racionalizam, mehanizaciju svakodnevnice i kondicioniranje duha i tela. Tako i nije čudno da se prva moderna antiutopija pojavila u Americi. U isto vreme sa neverovatnim jačanjem liberalnog kapitalizma, ruski revolucionar Vladimir Iljič Lenjin, u svojim teorijama o rušenju kapitalizma i uspostavljanju novih društveno političkih odnosa, u velikoj meri se oslonio na eksploatatorske teorije tejlorizma i fordizma, smatrajući da se te američke naučne organizacije rada, dobro mogu da primene na društvo u nastajanju, na Sovjetski Savez. Boljševički ideolog i strateg Aleksandar Bogdanov čak je napisao nekoliko utopijskih romana koje su slavile «socijalistički racionalizam».


M eđutim, 1923. godine, pojavio se distopijski roman – «Mi» ruskog inženjera i pisca Evgenija Zamjatina. Napisan kao protest protiv tiranskih sistema njegovog vremena, ovaj satiričan roman se nastavlja na autorova razmišljanja vezana za boravak u Engleskoj. U Zamjatinovom svetu romana "Mi", ljudima je oduzeta srž postojanja, njihova posebnost, i osobe su svedene na brojeve, a najveći problem diktatorskog sistema je kako uništiti ljudsku imaginaciju. Hapšen i zatvaran u carističkoj Rusiji, a potom i u boljševičkom Sovjetskom Savezu, on je ovaj roman napisao, pre svega kao kritiku lenjinističkih tendencija ljudskog obezličavanja i svakodnevnog terora, ali i kao oštru kritiku industrijalizovane Evrope koja se trudila da ljude svede na točkiće velike mašinerije





P reokupacija sveprisutnom naukom i tehnologijom i njihovom sve većom upotrebom zabrinjava na svim meridijanima. Tako je i nastao «Vrli novi svet» (1932) engleskog pisca Oldouza Hakslija, distopija koja, po rečima samog autora, nema za temu progres nauke, nego «uticaj progresa nauke na ljude». Opisujući racionalističko i hijerahizovano društvo u kome su drogom neutralizovana osećanja i kritički duh, Haksli se suprostavlja pozitivističkom pogledu na nauku koji je vladao u industrializovanim zemljama. Nadahnuće za ovaj roman je Haksliju došlo posle boravka u Americi, zemlji tejlorizma i fordizma, ali i zemlji rasističkih teorija o vrednosti čoveka.

"Prva stvar koju neko može da zapazi o romanu "Mi" jeste, nikada ukazan element, da "Vrli novi svet" Oldouza Hakslija delimično proizilazi iz njega. Obe knjige govore o buntovništvu primitivnih ljudskih duša protiv racionalnog, mehanizovanog, bezbolnog sveta (...) Atmosfera dveju knjiga je slična, i grubo govoreći, opisana je ista vrsta društva, mada Hakslijeva knjiga pokazuje manje političke svesti i više je pod uticajem novijih bioloških i psiholoških teorija – napisao je 1946. godine Džordž Orvel u svom prikazu Zamjatinove knjige.
"Cilj čelnika Hakslijevog sveta je socijalna stabilnost i oni do nje dolaze kondicioniranjem osoba kroz sofisticirana naučna sredstva. Tako društvo postaje šema u kojoj je osoba sabijena do veličine kockice jednog mozaika, bez ikakve mogućnosti da sama prosuđuje i da sama odlučuje o sopstvenoj sudbini – piše Jean Servier, profesor sociologije sa univerziteta u Monpelijeu, u svojoj studiji istorije utopije. Takvom svetu Haksli suprostavlja zajednicu Indijanaca koji žive na primitivan način. Bivajući izuzetno dobar posmatrač analitičkog i sintetičkog duha, Haksli u svom predgovoru sugeriše i treći put, onih koji bi se udaljili iz ova dva sveta uređena na posebne načine. "Ekonomija bi im mogla da bude decentralizovana, nalik zamislima Henrija Džordža, a politika kropotkinovska sa kooperativama. Nauka i tehnologija bile bi upotrebljavane kao da (...) su načinjene za čoveka, a ne kao da čovek treba da im služi. (...) Vladajuća filozofija života bila bi jedna vrsta višeg utilitarizma u kome bi princip potpune sreće bio potčinjen principu Konačnog Kraja."
Svojom distopijom sa blagim prizvucima utopije, Haksli je označio kraj jedne čitave epohe u kojoj se još uvek verovalo u mogućnost utopijske vizije. Izbijanje II svetskog rata, masovna ubijanja, dominacija totalitarnih režima i masakr nevinog stanovništva nuklearnim bombama, učinilo je da se
pisci okrenu vrlo gorkim distopijama u kojima je vladalo beznađe.



Donald A. Wollheim,
                Fred Pohl,
                     Cyril Kornbluth,
                               Judith Merril,
                                           James Blish,
                                                  Damon Knight 
 Isaac Asimov




T okom 20-ih i 30-ih godina dolazi do korenitih promena u pristupu romanu, kojim se ovaj tip proznog stvaralaštva udaljava od Stendahlovih i Balzacovih principa starih čitav vek. U novom romanu, manje je opisivanja, a više razmišljanja. Subjektivni realizam, kako ga je objasnio J-P. Sartre, vodio je ka rigoroznom i sistematskom prikazivanju fiktivne realnosti kroz optiku protagoniste. Istovremeno, autori više ne prezaju od sve češće upotrebe različitih prosedea u okviru istog dela, pokušavajući na taj način da dočaraju percepciju svojih junaka. Realnost nije ispričana, nego je dočarana kroz deliće, prikazana u trenutku kada se stvara. Čovek je bačen u sredinu fantazmagorije, vrlo često zastrašujuće i beznadežne.
U takvoj klimi, pred sâm početak II svetskog rata, u Njujorku se okuplja grupa mladih pisaca, levičarski nastrojenih, ljutih na sistem i željnih da naučnu fantastiku dublje otvore ka politici i tako se udalje od gernsbekovskih i kembelovskih zabavnih priča. Oni su sebe nazvali “Futurijancima” i njihov pristup je bio inovatorski, pre svega, zbog okupljanja u klubove i grupe i razmatranja nasledja naučne fantastike. Shvativši da je ovaj žanr iza sebe ostavio odredjenu kolektivnu imaginaciju, oni su rešili da se oslone na postojeće, da uvedu odredjene inovacije i da kroz naučnu fantastiku otpočnu političko osvešćivanje čitalaca. Srž ove grupe buntovnika sačinjavali su Donald A. Wollheim, Fred Pohl, Cyril Kornbluth, Judith Merril, James Blish, Damon Knight i Isaac Asimov, autori čiji će talenat eksplodirati neposredno posle završetka rata.





 T okom II svetskog rata, evropski autori nisu imali mogućnost da objavljuju svoje tekstove, međutim, američki pisci, fizički udaljeni od ratišta, manje pogodjeni nestašicama, nastavili su da objavljuju svoju prozu u magazinima i knjigama. Uprkos stvaralačkom siromaštvu za vreme rata, američka naučna fantastika je iznedrila dva važna dela – «Zadužbinu» Isaaca Asimova i početak «Grada» Clifforda Simaka.
«Zadužbina», delimično zasnovana na radovima britanskog istoričara Edwarda Gibbona o dekadenciji i padu rimske imperije, govori o kraju međugalaktičke imperije i protagonistima koji obeležavaju taj period. Središna ideja je postojanje nove nauke, psihoistorije, koja posebnim metodama uspeva da pretpostavi ljudsko ponašanje i tako da predvidi verovatna kretanja u budućnosti. Sâm autor je svoje delo nazvao «socijalnom naučnom fantastikom». «Upotrebljavajući neverovatno složenu matematiku, Seldonov Plan predvidja pad Prve Galaktičke Imperije (čitaj Rimske imperije), uzdizanje Obrtnika i Trgovaca Prinčeva (čitaj buržoazije i nacionalizma), rast Prve Zadužbine (čitaj postindustrijskog, birokratskog, tehnološkog društva), njenu međuvezanost sa dugo skrivanom Drugom Zadužbinom i mogućim stvaranjem Druge Galaktičke Imperije, civilizacije zasnovane na 'mentalnoj nauci' (čitaj asimovljevska vizija utopije) – piše Charles Elkins, američki teoretičar i profesor engleskog jezika.
Uzevši određene osnove marksizma o kretanju ljudskih masa, Asimov se oslanja na Buharinovu ideju da su društva u svom kretanju podložna neumitnim prirodnim zakonima prisutnim u čitavom univerzumu, i na Lenjinovu teoriju da je «istorijski materijalizam omogućio da se, prvi put, sa naučnom tačnošću proučavaju društveni uslovi života mase i promene u njihovim uslovima». Nažalost, Asimovljeve ideje nastale su na osnovu malo prevedenih Marksovih i Engelsovih tekstova, propuštenih kroz filtere sovjetske propagande. Staljinovi ideolozi su se potrudili da ukažu na neminovnost odvijanja istorije prema tačno određenim ciljevima, nezavisno od aktivnosti ili volje pojedinaca. Na taj način boljševici su pokušavali da obezbede kolektivnu apatiju. Međutim, II svetski rat, u punom jeku, upravo je pokazivao suprotno, da su ljudska volja i sloboda odlučivanja jača od svake ideologije.
CORNELIUS


                                                                  

Нема коментара:

Постави коментар