среда, 20. фебруар 2013.

Na rubu trećeg svetskog rata

 


U oktobru 2012.-te  navršilo se 50 godina od Karipske krize iz 1962. godine. Ova kriza je mogla dovesti do nuklearnog rata.

U odgovor na lociranje ruskih raketa na Kubi Amerikanci su bili spremni započeti borbena dejstva.  Zahvaljujući emisijama Moskovskog međunarodnog radija (danas je to "Glas Rusije") ljudi u Americi su čuli apel sovjetskog rukovodstva s konstruktivnim predlozima. O događajima tih dana u intervjuu za "Glas Rusije" govorio je veteran sovjetske i ruske radio i televizijske žurnalistike, pisac, poznati politički analitičar Valentin Zorin.

Prvi znaci napetosti između dve velesile su se pojavili u junu 1961. godine. Tada se predsednik SSSR Nikita Hruščov prvi put sreo s novim predsednikom SAD Johnom Kennedyjem u Beču. Razmatrali su pitanja određivanja granica Nemačke i nuklearnog naoružanja. SAD su pokušavale da izdejstvuju zabranu njegovog ispitivanja. Međutim, Hruščov nije ozbiljno shvatao Kennedyja, iza leđa ga je nazivao "dečarcem" . Valentin Zorin koji je pratio sovjetskog lidera seća se:
Posle prvog dana pregovora nas četvorica smo sedeli navečer u malom baru na svom katu. Odjednom su se otvorila vrata, ušao je uzbuđeni Hruščov. Očigledno je želeo nešto da podeli s nama. Tada nije bilo uobičajeno da se organizuju konferencije za novinare. I počeo je da nam priča. To je bila velika sreća - sve što je rekao zapisivali smo iz prve ruke. Hruščov je završio ovim rečima: "Znate, momci, predsednik je" zelen ", mlad. Obradiću ga kako hoću.


Upravo nakon ovog susreta Hruščov je čvrsto odlučio da locira rakete na Kubi. U leto 1962. godine na otoku su locirane 42 rakete s nuklearnim bojevim glavama i bombarderi. Međutim, kad je američka obaveštajna služba javila da su sovjetske rakete blizu SAD, počeli su dugi i teški pregovori.
Kulminaciju krize je predstavljala "crna subota" 27. oktobra, kada je jedan od američkih aviona-obaveštajaca oboren iznad Kube, a njegov pilot je poginuo. Amerikanci su već bili spremni na odlučne akcije, seća se Valentin Zorin:


U to vreme sam se nalazio u Washingtonu i svedočim da je atmosfera tamo bila vrlo napeta. Iz svojih kontakata s kolegama sam znao da je okolina predsednika, uključujući njegovog brata Roberta Kennedyja insistirala na tome da se odmah zada udarac raketama na Kubi i ukoliko sovjetski brodovi budu nastavili da plove prema Kubi, po brodovima. Možete li zamisliti što znači udarac po našim raketama? Pritom to nisu prosto rakete, već rakete s nuklearnim punjenjem. Što dalje? Jasno je što je moglo dalje da se dogodi. To je bilo nekoliko vrlo napetih dana. Čak bih rekao da je u Americi tada vladala atmosfera vojne histerije i to ne samo u vladajućoj vrhuški.

Sovjetska strana je trebala odmah da donese odluku. Predugo bi trajalo da se informacije prenose diplomatskim kanalima. Koristila je Program za inostranstvo - Moskovski međunarodni radio, čiji je sledbenik danas "Glas Rusije". Valentin Zorin se seća:
Noću je u mojoj sobi u Washingtonu zazvonio telefon. Kolege iz redakcije su mi rekle da će za pola sata preko radija biti emitovana izuzetno važna poruka. I zamolili su me, pošto u Americi ne slušaju svi Moskovski radio, – da upotrebim svoje kontakte i odmah nazovem američke kolege na televiziji, u redakciji, da uključe Moskovski radio. Tako se ispostavilo da sambio  mala karika u lancu. Emisija Moskovskog radija je emitovana pola sata kasnije. 27. oktobra 1962. godine izjava sovjetske vlade je preneta preko radija pre nego što je ju je službeno  dobio Washington.

Televizija, svi federalni kanali SAD su prekinuli emisije i preneli su hitnu poruku. U njoj je bilo rečeno:
Pristajemo da odvezemo s Kube ona sredstva koja smatrate ofanzivnim. Spremni smo da to ostvarimo i da se obavežemo na to pred OUN. Vaši predstavnici će dati izjavu o tome da će SAD, uzimajući u obzir uznemirenost i zabrinutost Sovjetske države, izvesti svoja slična sredstva iz Turske.
Američke novine su istog časa objavile apel koji je emitovan preko Moskovskog radija.  Napetost je opala, kriza je minula.
Posle Karipske krize između Bele kuće i Kremlja je instalirana direktna telefonska linija. Uz pomoć takozvanog "crvenog telefona" (red phone) Moskva i Washington su mogli mogu brzo i operativno razmeniti ​​šifrovane poruke.
izvor





Iako za njega mnogi ne znaju, Stanislav je sprečio globalni nuklearni rat, a priznanje za svoj hrabri i promišljeni čin, primio je tek nedavno. Ova je priča dugo bila stroga tajna, a o njoj se saznalo tek 1998.godine

Sovjetski oficir, penzionisani potpukovnik Stanislav Petrov dobitnik je međunarodne Drezdenski nagrade za 2013. godinu. Potpukovnik Petrov je 1983. godine sprečio potencijalni atomski rat, ne reagujući na lažni sistem  trevoge koji je upozoravao na približavanje američkih raketa.
Svečana ceremonija uručivanja nagrade u koju spadaju i 25.000 eura je održana 17. februara u čuvenoj Operi Zempera u administrativnom centru.

“Nisam verovao da bih mogao da se nađem u takvoj situaciji iako smo svi pretpostavljali da će nas Amerikanci kad-tad napasti. Naime, Hladni rat tada je bio ledeno hladan", priča Petrov sećajući se tih trenutaka.”
Pet američkih projektila idu na Moskvu   Stanislav  Petrov je bio pukovnik ruske vojske i komandant centra OKO čija je funkcija bila pravovremeno upozoravanje na nuklearne projektile usmerene prema SSSR-u.
Događaj o kojem godinama nije smelo da se govori dogodio se 26. septembra 1983. U Americi je u to vreme još bio 25. popodne. Stanislav  je dežurao u komandnom punktu "Serpuhov -15" nedaleko od Moskve. Sistem za upozorenje pokazivao je da prema Moskvi iz SAD leti čak pet projektila s nuklearnim punjenjem, a vreme udara bilo je samo nekoliko minuta.odluku je trebalo doneti upravo u tih nekoliko minuta.


Čutao sam inače bi mi rekli da pucam

Petrov je bio dužan da prema protokolu momentalno izvrši kontranapad, da odmah ispali rakete  koje su  bile usmerene na ciljeve u SAD i Zapadnoj Evropi. Iako je naoružao sistem, Petrov nije pritisnuo crveno dugme koje bi doslovno promenilo svet kakav danas znamo.
Petrov je odlučio da sačeka još nekoliko minuta. nakon prve rakete učinilo mu se da Amerikanci ne bi napali samo sa jednom raketom. Nakon pete je već sumnjao, ali  je instiktivno verovao da je u pitanju neka greška. Kompjuteri su i dalje pokazivali približavanje američkih projektila. Međutim, Petrov je odlučio da ne ispali rakete, ali i da o svemu ne obavesti nadređene: "Da sam ih nazvao, dobio bih nalog da pucam, to je gotovo sigurno".

"Nije se radilo o racionalnom razmišljanju, već instinktu, a on mi je govorio da nešto nije u redu. Kao prvo, računar je pokazivao da na nas leti pet projektila ispaljenih iz jedne baze. Američki napad koji bi započeo globalni nuklearni rat sigurno ne bi bio ograničen na pet raketa. A drugo, računar može pogrešno da protumači signale za nuklearne rakete", kaže Petrov. On je odlučio da sačeka udar projektila. U trenutku udara nije se dogodilo ništa, ali računar je pokazivalo da su rakete pogodile Moskvu.  Penzija, slom, pa nagrada za mir

Iako je incident prijavio, a istraga je pokazala da je ruski satelit pogrešno pročitao podatke zbog retkog fenomena poravnanja Sunčevih zraka na oblacima i putanjama satelita, slučaj je zataškan.
Petrov je morao da prođe intezivno ispitivanje  od strane nadređenih. Premda je ishod bio dobar princip ignorisanja  upozorenja dovelo je u sumnju oficirsku pouzdanost. Kako to obično bude u vojskama, nije kažnjen već je  premešten na manje osetljiv položaj a brzo zatim je i penzionisan. Petrov je  kasnije  doživeo psihički slom.

Petrov je slučajno te večeri bio na dužnosti

Ono što posebno uznemirava u ovom slučaju je podatak da  Stanislav Petrov prvotno nije bio trebao biti na dužnosti te noći. Da on nije bio tamo,  moguće je da bi neki drugi, savesniji oficir  reagovao suprotno.  Incident je završio na sreću za Ameriku i svet. Na žalost, za Stanislava Petrov je to bio ružan ćivotni prelom koji mu je uništio  karijeru, a najgore zdravlje.  Pre nekoliko dana Petrov je dobio i Dresdensku nagradu za mir, koja mu ne može vratiti izgubljeno. Zahvaljujući toj nagradi mnogi će ljudi saznati kome duguju život. Ovo nije prva nagrada. U Njujorku, u sedištu UN, Petrovu je 2006. godine  bila uručena nagrada međunarodne društvene organizacije "Asocijacija građana sveta".  


Šta zadržava svet od ulaska u veliki rat ?

Nuklearno ograničavanje nije apsolutna garancija da do rata neće doći. Međutim, ono i dalje nastavlja čuvati svet od ratova velesila. Ali, da li će ograničenje  nukleanrog faktora sačuvati mir i u budućnosti ?
Upravo neodbranjivost udara u kombinaciji s ogromnom razornom snagom čini raketno-nuklearne snage "apsolutnim oružjem". Ipak, danas se efikasnost  nuklearnog uzdržavanja često dovodi u sumnju.
Ključni faktor nuklearnog uzdržavanja čak nije ni postojanje supermoćnog municije , već postojanje raketno-nuklearnih snaga. Razlika između nuklearne bombe u komori bombardera i iste takve bombe u glavi međukontinentalne balističke rakete je vrlo jednostavan: masovni let bombarderske avijacije se može odbiti, a masovno lansiranje MBR - ne.
"Nuklearni skepticizam" se uglavnom svodi na dva postulata. Prvi je iz istorije Drugog svetskog rata kad izuzetno bogati hemijski arsenali, koje su prikupili vodeći sudionici, nisu odigrali važnu ulogu u uzdržavanju. Drugi se temelji na tome što sama po sebi razorna moć nuklearnog naoružanja ništa ne rešava: čovečanstvo se naučilo da zbriše gradove s lice zemlje i bez nuklearne bombe, ali ga to od ratova nije spasavalo.


Obe ove tvrdnje se temelje na krivim  postavkama. Nuklearno naoružanje je samo formalno blisko hemijskom, takođe oružju za masovna ubistva. Međutim, principijelno se razlikuje od njega po mogućnostima pogađanja cilja i trajanju posledica. U uslovima masovne pripreme za hemijski rat efekat primene hemijskog oružja je vrlo sumnjiv, a na posledice u vidu svireposti protivnika koji nije izgubio sposobnost da vodi rat se ne mora dugo čekati.
Glavni faktor pogodaka nuklearne eksplozije uopšte nije radijacija koja svuda prodire s kasnijim zaražavanjem lokaliteta, tim pre što sa svakom sledećom generacijom nuklerno punjenje postaje sve čistije. Veći deo uništenja koje izaziva nuklearna eksplozija vezan je za udarni val.

Računica trotilnog ekvivalenta ne daje potrebno poređenje - gigantska razorna delovanja u Dresdenu i Tokiju su izvazvana primenom manje količine municije: oko 2000 tona. Broj žrtava se mogao uporediti s brojem poginulih usled nuklearnih udara u Hirošimi i Nagasakiju. Međutim, prvo nuklearno oružje s praktičnom snagom u granicama 15 kilotona se ne može usporediti s današnjim arsenalom superdržava, čiju osnovu čine borbeni blokovi kapaciteta od nekoliko stotina kilotona.

Govoreći o posledicama primene nuklearnog oružja treba stalno imati u vidu njihovu "munjevitost". Vreme koje je u Drugom svetskom ratu proticalo između velikih naleta aviona omogućavalo je državama da manevrišu resursima, da nadoknade štetu od uništenja. Momentalni udar s primenom nekoliko stotina municije od koje svaka po snazi ​​na desetke puta prevazilazi rezultate samih razornih masovnih naleta aviona iz Drugog svetskog rata, daje mnogo veći razorni efekat, koji neće moći nadoknaditi. Za vreme hladnog rata SAD su smatrale da je za vojni poraz i dezintegraciju SSSR dovoljno upotrebiti trista projektila prve generacije (kapaciteta od 10 do 30 kilotona). Međutim, nedovoljan broj ovakvih projektila je prvo takav udar činio nemogućim, a mogućnosti sovjetske avijacije lovaca prikazane u Koreji su uverile SAD da je verovatnost postizanja cilja uz pomoć klasičnih bombardera krajnje niska.

A kad su SAD dobile prve nuklearne rakete i SSSR je imao ovo oružje. U Karipskoj krizi postali su iznenada svesni nove realnosti. Kennedy je bezuslovno  shvatio da Sjedinjene Države ne mogu uništiti Sovjetski Savez. Ali, čak i manje čvrst sovjetski uzvratni udar je već tada mogao ubiti desetke miliona građana SAD, što bi s vrlo velikom verovatnošću značilo kraj SAD. Nemogućnost pobede u nuklearnom ratu, koje su postali svesni upravo tada, predstavljala je osnovu koegzistencije SAD i SSSR u narednom periodu.
Ovakvo stanje traje i danas. I što je zemlja više razvijena, tim veću štetu će joj pričiniti nuklearni udarac i tim dalje će je odbciti. Svest o efikasnosti nuklearnog uzdržavanja predstavlja najbolju garanciju za mir među supersilama. Međutim, bremenita je stalnom željom za zaštitom od nuklearnog udara. Glavna opasnost sistema PRO se uopšte ne sastoji u realnim šansama za osvajanje, već u njihovom psihološkom efektu. Ponovno ocenjivanje vlastitih mogućnosti je često navodilo vladare na avanturističke korake. Međutim, avanturizam u nuklearnoj eri je bremenit time što krivcima možda neće imati ko i kad da sudi.
Moć nuklearnog oružja i eventualne posledice njegove primene su možda najbolji argument u korist odricanja od nuklearnog uzdržavanja, naročito u uslovima sve većeg broja lokalnih ratova. Ipak, zasad "nuklearni faktor", nažalost, i dalje dominira. Ostaje nam da se nadamo da će jednog dana čovečanstvo dorasti do sposobnosti da održava svet drugačije, a ne pretnjom  samouništenja.
 

5 коментара:

Анониман је рекао...

"Svet je opasno mesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne preduzimaju." Albert Anštajn
Dobar blog.


Анониман је рекао...

Apsolutno tacno. Uvek oko nas ti ljudi koji nista ne preduzimaju protiv zla!

L2 је рекао...

Pozdravljam i zahvaljujem na komentarima.

Анониман је рекао...

1963. je ustanovljeno da je zbog brojnih površinskih proba nuklearnog oružja radioaktivnost atmosfere višestruko prevazišla efekte pravih bačenih A-bombi i da praktično živimo u radijacionom okruženju. To je bio razlog što je po hitnom postupku došlo do dogovora da se taj deo "trke" obustavi. Nedugo posle toga odustali su i od podzemnih eksplozija.
Jovan B.

Анониман је рекао...

Ima li išta šaljivije nego to da neki čovek ima pravo da me ubije zato što stanuje s onu stranu vode, i što je njegov vladar u svađi s mojim, mada ja nisam ni u kakvoj svađi s njim?" (Paskal- Misli).

Постави коментар