среда, 10. октобар 2012.

Univerzum u nama


 
 
 
Noći su zahladile.
Bilo je vreme oktobru.
Stiže još jedan.
Treći za redom koga pamtim.

Noćas mi se duša rasplela.
Ne stigoh na vreme da je smotam
pa se u pramenove rasula,
sa samoćom stopila
u tišinu prostrla,
nikako da je uhvatim
kroz prste mi je bežala
i tako izgubljena
smehom me izazivala.

 
Noćas sam htela celu dušu u sebi.
Pored kamina, među jastucima,
gledajući vatru
 i godove u kladama,
brojeve malih sreća sam nizala.
Sa časom preporučenog crnog vina,
kockicama sira i grožđem
žal sam potiskivala.
A duša se bunila.


 Odustala sam od celine.
Uspela sam od svega tek nešto da zbrojim.
U zbiru malih sreća
jedna se izmestila.
Pozno je doletela,
iz zemlje Alisinih čuda,
iznenada, kroz neku rupu, 
koren u dušu pustila,
razgranala se,
u Jablan se uzdigla.
I, gle čuda,
kao u svakoj zemlji čuda,
poput Alisinog zeca,
u pantalonama, sa majicom
i moćnim satom na ruci
skoro da je stvarna figura postala.



 
Nisu sanje.
Nikada mi do njih nije  stalo.
Moje sanje su java.
Vrte me od kako za sebe znam,
šušljeću mi oko ušiju,
mrmolje, šapuću, uzdišu,
pogled mi zamagljuju,
krmelje stvaraju,
kamence u očima slažu.
Ko zna kako su mi neurone saplele.
Sreće male, a tako snažne.

 

Dobro, dobro-
kažem ja duši.
Izmičeš mi i ti i sanje,
o javi da ne pričam.
Sve je u životu pokušaj:
hiljade reči,
hiljade kombinacija,
hiljade pokušaja  
i samo delić uhvaćen,
nikada Celina.

 

A šta će ti Celina-
pita(kao) ona mene?
Ćuj, šta će mi Celina!
Svašta!
Ko pametan tako nešto pita?!
Samo duša.
I to joj ljutito kažem.
Zna ona da nije pametno
pa se ispričava:
Nisam ja,to Univerzum šapuće!
Ćuj, Univerzum!
Šta sve neće da smisli.

 

A gde su mu usta -
pitam je.
U tebi- odgovara mi.
U meni!!!
Univerzum oko mene,
da, naravno.
Ali kako u meni?
Svašta!
Da me san ne savlada još bi se ja sa njom naganjala,
ali me, odjednom, savladaše njegove sile
i ja zaspah,
onako pored kamina,
sa nešto preostalih bobica grožđa,
na pladnju,
a bogami ispijene čaše vina.

I usnih san sa Jablanom:
on trči, a ja za njim,
ispruženih ruku,
hoću da ga uhvatim.
Ma ne stižem ga.
Krakate mu noge, dugačak mu korak.
Ja prilično niža, brza, ali nedovoljno.
I možda bih ga uhvatila,
da se vatra nije izgasila,
hladnoća mi oči otvorila,
u letu mi Jablana otrgla,
san ukočila,
kroz kosti mi vetar produvala.

Noći su zahladile
Bilo je i vreme.


                                                                                   

ARHIVA
 
                                                          

4 коментара:

Анониман је рекао...

Li,draga,kod tebe me sačeka prava jesenja atmosfera.Oktobar,kamin,vince i muzika. Nostalgično.
Peđa

Анониман је рекао...

E kako me nasmeja sa krakatim nogama, hehe...Nisi tako poletna u realnosti.Li, čudo moje.
pozdrav
Z.

Анониман је рекао...

Čekao sam i ja jednog davnog oktobra.Od tada više ne čekam ni nove oktobre niti bilo koga u smislu da mi učine život ljepšim.Mislio sam da je katarza,a bila je ustvari, kada bolje razmislim,samo žena žedna života.Tri Ž sa velikiim ili malim slovom,svjedno.Urade tako ljudi neke stvari i bude im žao,ali nikada više kao tada nemože biti.Tako 2-3 puta i ode život u zaborav.

L2 је рекао...

Poštovani anonimni posetioče,
moram Vam nešto objasniti.Zalutam ja ponekada u ove sfere,ne znam kako da ih nazovem.Polete tako neke misli, a znate kako je sa takvim mislima. Kada počnu da nadiru od sebe,ne možete da ih pohvatate.A ja se nešto i ne trudim, nego ih brzo ispišem,doslovno u trenu.Učine mi se simpatičnim.
Kada pročitam,sretnem se sa njima oči u oči. I gle, čuda, nemam pojma šta je autor hteo da kaže, ni da sam to baš ja.Možda je napisano nešto što u meni čuči,a mislim da ništa ne čekam. Čekanja sam obesila na čiviluk, neka ona čekaju.
Napisano je,eto vidite,stvar trenutka, neprepoznatljivo i meni samoj.Vi ste u toj hrpi reči pronašli nešto što je Vas dotaklo, neko drugi će videti nešto drugo.

Ne ljutite se ako izrazim čuđenje: ne vidim zašto bi žena/muškarac podjednako/ željna života bila zlo? Trebamo li da se "u dvoje" viktorijanski krijemo( ako sam pravilno shvatila).Oprostite mi na slobodi, ali moram primetiti i to da jedna katarza vredi kao hiljadu malih sreća.Zato ih izdvajamo posebnim imenima. Ako ste imali tu sreću,ne žalite.Bili ste jedan od retkih. Pa makar vam se i činilo, pričinilo i makar je prošlo.
A život ode svakako. U zaborav? To ne razumem.I treba da ode u zaborav, ko bi nosio sav džak proslošti na sebi.

Želim Vam sve najbolje i hvala na poseti i komentaru.

Постави коментар