среда, 12. септембар 2012.

Ratovi, faktor treće strane ~ religija




"Ko je duboko zavirio u svet, taj dobro zna koliko mudrosti ima u tome što su ljudi površni. Instinkt samoodržanja ih uči da budu brzi, spretni i pritvorni." (Niče).

          Pojedine ljudske postupke nemoguće je racionalno objasniti, preciznije rečeno  razloge koji stoje iza takvih postupaka mnogi smatraju iracionalnim. Jedna od takvih, neracionalnih pojava je rat.Premda su uzroci i povodi mnogih ratova relativno razjašnjenji, ostaje i dalje nepoznanica zašto čovek uopšte ratuje.
Da li ratovanje smestiti u prostor ljudskog instinkta samoodržanja? Ne, istorija ukazuje da je on mnogo više od toga.
"Ludilo kod pojedinaca je retko, ali kod grupa, partija, naroda, razdoblja — pravilo."Niče)
       U ratu postoje dve, nečim zaraćene,  strane, nezavisno od toga koliko je različitih učesnika sa jedne ili druge strane.U Siriji, momentalno, ratuju vlast i opozicija, samih učesnika rata je mnogo više. Slično je sa većinom ratova. Direktne ili indirektne, javne i tajne učesnike ratova, moguće je nazvati trećom stranom. Najveći broj ljudi nije svestan treće strane., bilo da je reč o nekoj trećoj zemlji, grupi, sili ili...npr.  religiji. Evo jedne crtice o tome.

RELIGIJE

           Religije imaju velik uticaj na razvoj društvenih odnosa. Vera oblikuje duhovni identitet pojedinca. U pojedinim društvima uticaj religije je izjednačen sa oficijelnim normama. Tradicionalna društva u mnogo čemu se razlikuju od modernih zajednica. U prvima religija ima važnu ulogu, takve sredine su zatvorene, religijski homogenije, religija određuje vrednosti u socijalnom životu, te time ograničava individualnu slobodu,  dok je savremeno društvo  otvorenije, diferencirano i heterogeno. U modernom društvu, tradicionalne hrišćanske dogme nisu više prihvatljive zdravo za gotovo. Ljudi se slobodnije opredeljuju u šta će, i da li će uopšte verovati. To još uvek ne znači da je religija izgubila suštinski uticaj na većinu segmenata socijalnog života. Religija se u takvim društvima nalazi u podjednakom odnosu spram ostalih socijalnih uticaja.         

       Činjenica je da u nekim zemljama broj vernika drastično opada. Pored Skandinavskih zemalja tu su i Holandija, Francuska i Vel.Britanija. U ovim zemljama je priličan broj ljudi koji čak i ne pripadaju nijednoj od crkava . Doduše, zabeležen je porast vernika u istočnom delu Evrope, onom u kom je religija dugo vremena bila zabranjivana. daleko veći uticaj religije prisutan je u državama sa  muslimanskim življem. Islam je međutim, kao religija,  doživeo ekspanziju i sa njim, nažalost, pokrenut je val agresivnog , ekstremnom delovanja. Stare istočnjačke religije su  u korenu protiv nasilja. One su okrenute mudrosti, preventici zločina i nedela, mada u teoriji. U praksi je ipak nešto drugo, ne samo u budizmu, taoizmu već i ostalim duhovnim tradicijama istoka.  
        Danas je  Crkva- tj. hriščanstvo,   izgubilo mnogo od svoje unutrašnje sadržine, mnogi su vernici zadržali samo neke tradicionalne obrede bez dubinske veze sa njihovih značenja. Uticaj religije je ostao generalno jači u privatnoj oblasti nego u društvenoj. Međutim, u kritičnim trenucima kristalizuje se objektivno stanje religiozne svesti naroda. Mnogi građani se i dalje ponašaju krajnje sekularno, dok se kod pojedinca na različite načine ova svest manifestuje, na neki stari, tradicionalan hrišćanski način. Tek se tada vidi ( kao una primeru istočnog bloka) da je duhovni- tj. religiozni aspekt u suštini bio prisutan i da se upravo kroz takve pojedince ispoljio i kroz institucionalne sisteme društva.
     Na sličan način se može opaziti uticaj religije preko nekih grupa,npr. konzervativnih političkih stranaka. To je posebno vidljivo u Americi . Neki teoretičari smatraju da "religija bi mogla biti jedan od faktora koji objašnjava strogost i “glomaznost” kaznene politike "  gdje je neviđeni porast kaznene politike prizvao zlokobnu metaforu “zapadnog gulaga” (Christie, 1994-)----Veza možda nije izravna, ali religijski oblikovani kazneni stavovi, kao kulturološka pozadina političkog procesa, mogli bi se posredno, različitim procesualnim i institucionalnim političkim mehanizmima, prebacivati u službeno sekularnu kaznenu politiku što ponovo religiju čini kazneno relevantnom.( izvor )
         Slične direktne i indirektne uticaje na ratove moguće je pratiti upravo kroz prizmu " kažnjavanja".
     
RELIGIJOM PROTIV RELIGIJE 

 Vlastodršći protiv religije

U vreme neposredno nakon Potopa, kada su ljudi počeli da se sele s istoka, “...nađoše ravnicu u zemlji Senar i naseliše se onde”. Baš tu, u zemlji Senar, bio je sagrađen grad Vavilon. Prvo spomenuto carstvo u Bibliji je upravo to, Nimrodovo carstvo (početak njegovom carstvu beše Vavilon,Oreh, Arhad, Halani u zemlji Senaru”). Koliko je pod Nimrodom zemlja napredovala a on bio dobar zasvoje podanike, stoji činjenica da je on bio vladar “koji je naveo ljude da se pobune protiv Boga”. Poznati istoričar Josif Flavije piše: “Nimrod je bio taj koji ih je podstakao na vređanje Boga i neposlušnost prema Njemu... Cilj je bio zbacivanje jednih ( Božijih) u korist drugih (zemaljaskih, vladarevih) normi.Svoju vladavinu Nimrod je postepeno promenio u tiraniju; jedno strahopoštovanje pretočio je u drugo.Religija, kao treća strana u odnosima mu je smetala.!"

                                                   39-b7ad942746

Priča o Obelisku 1 

       Obelisk je primer protesta protiv tadašnje religije. U Bibliji se spominje Vavilonski  kip  koji je bio širok oko 2,7 metara i visok 27 metara: 
“Popadaše i pokloniše se zlatnom kipu koji podiže car Navu-hodonosor”. Prema Didoru ( 88. Encyclopedia of Religions, vol. 3, p. 264.) reč je  o obelisku visokom oko 40 metara koji je u Vavilonu izgradila carica Semiramida ( žena Nimroda)."


     Obelisk je izvorno bio povezan s obožavanjem sunca.U Vavilonu je podignut u znak veličanja Nimroda, vladara izjednačenog sa suncem, i poštovanog kao Boga. Inače, u paganskom verovanju,  obelisk je imao i seksualno značenje. Shvatajući da život nastaje kroz seksualno sjedinjenje, falus je bio  zajedno sa suncem smatran simbolom života.  Da bi obelisci imali takav simbolizam, postavljani su u uspravan položaj. Pokazivali su gore prema suncu, a kao simbol falusa, uspravan položaj je takođe imao očigledno značenje. Imajući to na umu, zanimljivo je primetiti da je prilikom izricanja Božje osude tog pogrešnog bogosluženja, rečeno da se ti likovi “neće više podizati” (doslovno – neće se ostaviti da stoje uspravno), već će biti srušeni. 
      Veoma je interesantno da postoji obelisk na ulazu u Crkvu svetog Petra u Rimu, kao što pokazuje slika dole. To nije kopija egipatskog obeliska, već upravo jedan od onih koji su stajali u Egiptu u antičko doba! Tako je misterijska Vavilonska religija, stigla u Rim.” prema IZVOR

                                  40-7c38b6167f

Priča o obelisku 2 

lKako su se spojile religija, umetnost i veličanje moćnih 

DOSEZANJE NEBA

Stremljenje visinama  je ostala večna strast moćnika, preko njih je uneta u redove graditelja. Dosezanje visina pratimo od pomenute Vavilo­nske kule i egipatskih piramida, preko vrhova gotskih katedrala pa sve do modernih poslovnih zgrada i hotela na kraju prošlog i početkom ovog milenijuma.  Svetsko takmičenje u građenju najviših zgrada počelo je pre gotovo četiri milenijuma. Faraon Džoser je 2700. godine pre nove ere izgradio piramidu visoku 62 metra. Sto godina kasnije rekord je već bio 105 metara. Reč je o Sneferovoj „Crvenoj piramidi“. Keopsova piramida u Gizi dostigla je visinu od 146 metara, mada je s vremenom zbog erozije izgubila sedam metara. Ovaj rekord je trajao od 2570. godine pre nove ere do 1311. godine nove ere, kada je podignuta katedrala Device Marije u Linkolnu, Engleska. U Talinu 1549. godine gradi se katedrala Svetog Olafa, da bi do 1647. godine, kada je izgrađena katedrala u Strazburu, podignuto nekoliko velelepnih građevina koje su bile više po nekoliko metara jedne od drugih. Ali, čak ni čuvena katedrala Notr Dam u Parizu, visoka 151 metar, kao ni prethodne nisu mnogo prevazilazile Keopsovo remek-delo.
     
                                       Burdž Dubai

I onda, dolazi do prave graditeljske eksplozije sa novim materijalima. U Parizu se 1889. godine podiže Ajfelov toranj, visok 300 metara. Amerikanci se upuštaju u trku 1930. godine kada se gradi Krajslerov oblakoder visok 319 metara, a vrlo brzo ga nadvisuje Empajer Stejt Bilding sa 381 metrom. Tek 1967. godine ruši se ovaj rekord podizanjem televizijske kule Ostankino u Moskvi, visokoj 540 metara. Rekord se vraća na ame­rički kontinent kada se u Torontu 1975. godine podiže CN Tower, zgrada visoka 553 metra sa antenskim sistemom na vrhu. Kule bliznakinje u Kuala Lumpuru sa 451 me­t­­rom bile su blizu rekorda, kao i zgrada Svetskog finansijskog centra u Šangaju visoka 474 metra, a onda se sve vraća na početak, na Bliski istok. U Dubaiju je početkom ove godine podignut Burdž Dubai, ili Burdž Kalifa visok 828 metara. Slavna Keopsova piramida, čudo starog sveta, niža je 5,6 puta. Svetski graditelji se neće zaustaviti na ovoj visini. Da li će i kada zasmetati  trećoj strani, Bogu?

                                      BurjDubaiHeight

  
 RELIGIJA PROTIV VLASTODRŽACA 

 zastrašivanje  

            U biti hrišćanska religija je suprotna slobodi, ona slobodu ograničava, podređuje je Božijim zakonima. Adam je stvoren da bude Božiji sluga. Njegov prvi zadatak je bio da obrađuje zemlju, održava useve i vrtove koje je posedovao „Bog“. To je ustvari bila prva  Božija  zapovest, naredba: ”učini”. Druga se odnosila na   ”ne učini”. Prva zabrana se odnosila na plodove sa „drveta života“ (simbola saznanja), i  konačno prva kazna za nepoštovanje zabrane -za prvi greh bila je smrtnost. Naredba, zabrana i kazna su tri stuba ne samo religijskog već i sekularnog sistema, u osnovi su svih društvenih sistema, posebno  globalističke politike koja je sebi uzela za pravo da bude Bog na zemlji. 


SUDBINA VAVILONA
(sudbina onih koji ne poštuju norme)

        Sudbina Vavilona poslužila je religiji kao primer neposlušnosti. Vekovima kasnije, apostol Pavle daje opis koji prikazuje put kojim su krenuli Vavilonci:
 “...iako su upoznali Boga,nisu ga kao Boga slavili ni zahvaljivali mu, nego su im misli postale jalove, a nerazumno srce im se pomračilo. Praveći se mudri, postali su ludi, pa su slavu besmrtnoga Boga zamenili slikom i  obličjem smrtnoga čoveka, ptica, četvoronožaca i gmizavaca. Zato ih je Bog u požudama njihovih srca prepustio nečistoti, da međusobno obeščašćuju svoja tela. Oni su lažju zamenili Božju istinu, pa su slavili i služili onome što je stvoreno, a ne Stvoritelju."

Pobuna drevnih Vavilonjana protiv Boga, smatraju pojedini teoretičari, indirektno se spominje u još nekoliko delova Biblije.  Prema Bibliji, svi su ljudi u početku govorili hebrejski, koji je bio i Adamov jezik, a razni svetski jezici nastali su kao Božija kazna ljudima Vavilona, da se ne mogu više sporazumeti među sobom ( I Bog ih kazni razdelivši  jezik cele zemlje -1. Mojsijeva 11,9). 
Prema drugim mišljenjima, Bog je uništio Vavilon ( Božija vrata ) jer su (Vavilonskom kulom )  hteli da dostignu tehnološku moć gospodara ( Božije visine) i tako spreče svoje ropstvo.

I cela zemlja govoraše jedan jezik, i koristiše iste reči. Kretajući se sa istoka, naiđoše na ravnicu u zemlji Sh’-nar (Vavilon ) i naseliše je. I rekoše: Hajde da sazidamo sebi grad i kulu, čiji će vrh dosegnuti nebo; Stvorimo sebi ime inače ćemo biti raštrkani po celoj zemlji. I Gospod siđe da vidi grad i kulu, koji ljudi gradiše. I Gospod reče: Gle, ljudi su ujedinjeni, i svi imaju jedan jezik; i ovo počeše; i sada ih ništa neće sprečiti da učine sve što zamisle. Hajde da siđemo, i pomešamo im jezike da ne razumeju jedan drugog. I Gospod ih raštrka odatle po celoj zemlji.”
Da, ovo je jedan primer iz istorije, onih posle je mnogo više. 

POJEDINCI  


 Antigone i Sokrata.

Antigona


        Motivi koji u Sofoklovoj tragediji pokreću Antigonu da pokopa svog brata Polinika uprkos zabrani (tiranskog) vladara Кreonta je jedan od primera otpora običajnim pravom i vrednostima tradiranog poretka (koje se temelji na verovanju da telo umrlog mora biti pokopano kako bi duša našla put do podzemnog sveta).
Ona nije marila ni za Polinikov čin, a niti za kraljev proglas, te je postupila po božijem zakonu. Ona zagovara patrijarhalne, rodovske- krvne odnose i kao takva mora da bude žrtvovana ako se Kreont shvati kao sistem (pred-demokratski princip, klicu iz koje će se stvoriti moderna država) kom se podeinac mora podrediti.   

      Za Hegela je sukob Antigone i Kreonta upravo to, sukob oikosa i polisa, odnosno privatne i javne sfere pojedinčeva života.
         Žižeka, npr. interesuje vrsta otpora. društvu, mogućnosti.  U ovome post-političkome svetu čije je definirajuće obeležje konsenzus, je li jedina mogućnost otpora ona tradicionalistička (s grčevitim držanjem za prošlost i odbijanjem prihvatanja neizbežnosti novoga globalnog neoliberalnog poretka) ili ona fundamentalistička? Kako je pobuna više uopšte moguća?
     Antigonu je moguće isčitati i interpretirati na različite načine, no, ono što ostaje zauvek isto je otpor vernika, otpor proizišao iz poštovanje religijskih, tradicionalnih načela.

Iako ove male crtice na temu rata posmatramo iz tog ugla, možemo zaključiti isto_ svi se ratovi mogu isčitati i interpretira na različite načine, to jest zavisno od ugla iz kog se rat posmatra.
  Jedno je izvesno, bar za mene, ni jedan razlog nije dovoljan uslov započinjanja ratova. Reklo bi se kao kod istočnjačkih religija- teorijski! Praktično imamo to što imamo, neobuzdane ratničke pokliče kroz celu istoriju. Ni religija ih ne može ukrotiti, naprotiv neke su i same uzrok.  



Нема коментара:

Постави коментар