четвртак, 23. август 2012.

Snovi u književnost




Moramo sanjati na svoj način.” 
Pablo Neruda 

____________________________________

ŠARL BODLER

San radoznala čoveka

Poznaš li ko ja užitak što guši,
Kažu li za tebe: “Gle osobenjaka!”
-Ja sam umirao. U mojoj se duši
pojavio užas, al i želja jaka;
strah i živa nada na mene se ruši.
Sve kako klepsidra sipa zrnca laka,
Muka sladi usta premda ih i suši;
Od poznatih stvari daleko je svaka.
Bio sam ko dete željno pozorišta
Što spušteni zastor mrzi kao ništa!
Konačno je hladna istina preda mnom;
Mrtav bez čuđenja. Strašno svetlo šalje
Zora. – E pa onda? Zar se šale sa mnom?
Podigli su zastor i ja čekam dalje

_________________________

Ladislav Peziga

Neostvareni moji snovi

Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam verovanja...
uz sva ta setna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...
Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stenja...
Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti...
Behu sve to samo želje
koje niko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...
Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...
Zamišljah te takvu...

___________________________________________

William Blake

Zemlja snova

Probudi se, probudi, mali dečače!
Majci tvojoj radost bio si, dapače:
Zašto, kad snovi su ti veseli, ti liješ suze?
Probudi se! Otac tvoj i mati te paze.

„O, Zemlja snova kakva li je?
Planine kakve, potoci kakvi njom struje?
O, oče, majku tamo sam video
dok kraj ljiljana u vodi sam plivao.

Među jagnjadima odevenim u belo
Ja, Tomas, s majkom sam hodao
I od sreće plakao, kao golub sam mislio –
O, samo kad bih ovde opet doleteo!“

Dete drago, u Zemlji snova
Lutao po svu noć sam i ja!
Ali vodu iako sam gladio toplu i mirnu,
Ipak preći nisam mogao na drugu stranu.

„Oče, o, oče! Mi šta ćemo ovde,
U Zemlji straha i nevere tvrde?
Zemlja snova gore je daleko
Iznad zvezde jutarnje leži meko“.

San

Jednom je san ispleo hlad
Nad mojom posteljom čuvanom anđelima,
Da je emmet izgubio svoj put
Gde sam na travi mislio da ležim.

Uznemirena, divlja i napuštena,
Mračna, mračna, iscrpljena putovanjima,
Preko mnogih zapleta,
Sva slomljena srca, Čuo sam je kako govori:

O deco moja! plaču li,
Čuju li oca kako uzdiše?
Sada gledaju u daljine da vide,
Sada se vrati i plači za mnom.'

Sažalivši se, pustih suzu:
Ali u blizini videh svetlećeg crva:
ko odgovori. Kakvo naricanje
zove čuvara noći.

Postavljen sam da osvetlim tlo,
Dok buba ide svojim krugom:
Prati sad bube brujanje,
Mali lutalo ide kući.

Songs of Innocence iz 1789. , 'A Dream'

_________________________________________

E.A.Poe

U snu san

Primi poljub sad u čelo
Na rastanku hoću smelo
Da ti priznam, uzavrelo:
Istina je, nije zgran
Da mi dani behu san.
Kome prošlost prođe kad,
Pa neka je jad, nejad,
Ona prođe i njen sklad
Bio rad, ne bio rad.
Svemu, svačem, svud si stran
Sve je samo u snu san.
Gde je morski peščan žal
Bije val, tutnji val
Na dlanu mi zrnca peska
Zlatna sjaja, bleska reska
Malo ih je, skliznu, ginu,
Sva kroz prste, u dubinu.
U dubinu, u tuđinu.
Osipa se pesak plah,
Plačem: obuzo me strah,
Svako zrnce, sav taj prah
Moći nemam ni nad kim
Da ih čvršće zadržim.
Zar nijednom zrncu spas
Od bezdani ispod nas?
Kom sam blizak, kom sam stran?
Zar je samo u snu san?

(prevod: S.Vinaver)\

drugi prevod

Primi na čelo cjelov taj
na rastanku, sad kad je kraj,
ovo mi barem reci daj -
nisi u krivu što moj dan
svaki je, smatraš , bio san;
Al' ako iščezla je nada
danju, il' noću, bilo kada,
u snoviđenju, il' bez toga
zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il' tu
jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
valova što obalu tuku,
u ruci se mojoj ljesci
pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je! Ali gle kako
curi mi u dubinu svako,
dok plačem tako - dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il' tu
jesmo, to tek je san u snu?

______________________________________

Federiko Garsija Lorka

San

Jezdim ja tako na nekakvom jarcu.
Jedan me starac srete pa će reći:
''Je li to tvoj put?''
''Jeste!'', viknu moja senka, prerušena u prosjaka.
''Zlatan je!'', reče moje ruho.
Jedna mi labudica namignu:''Pođite sa mnom!''
I jedna zmija žari svoje zube
u moju prašinu putnu pelerinu.
Zagledan u nebesa, rekoh:
''Pa ja nemam puta!
Ruže početka i kraja su iste.
U maglu ode i meso i stena.
'' Moj neobični konj me nosi
sada stazom niz neko ružičasto polje.
''Okani me se!'',
kroz plač dovikujem
svom setnom, zamišljenom srcu.
I ostavih ga da leži na zemlji,
puno tuge.
Pala je noć
borama izbrazdana i senkama.
Preda mnom put
osvetljen blistavim
i modrim očima mog jarca.

________________________________________

Pedro Calderon de la Barca

Život je san

"... Zaista, treba da svladamo
ovu našu ćud opaku,
pomamu i čežnju svaku,
jer zapravo mi sanjamo.
Tako treba, jer ovo je
čudan svijet i čudan dan
gdje je život samo san,
a iskustvo moje sudi:
čovjek sanja ono što je,
sanja, dok se ne probudi.
I kralj, koji vlada svima,
sanja kako zapovijeda,
u toj varci sebe gleda
kako mnoge časti prima,
a na vjetar sve ih piše,
jer smrt strašna sve ih briše
i u prah će sve to strti.
Tko je dakle željan vlasti
kad zna da će jednom pasti
čim se prene - u snu smrti?
Gavan sanja blago svoje
i posvuda strah ga prati,
bijednik sanja kako pati
sve tegobe i nevolje.
Sanja, kom se uspjeh nudi,
sanja, koji časti žudi
i tko vrijeđa bližnjeg svoga.
Tako eto stvari stoje:
svaki sanja ono što je,
samo nije svjestan toga.
I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dar nam dan,
jer sav život - to je san,
a san su i sami snovi."

______________________________________________________

Walt Whitman

Sanjao sam u snu

SANJAO SAM u snu, video sam grad nepobediv pred
napadima ostatka cele zemlje;
Sanjao sam da je to novi Grad prijatelja;
Ništa tu nije bilo bolje do kvalitete robustne
ljubavi — ona je vodila ostalo;
Videlo se to svaki čas u postupcima ljudi iz
tog grada.
I u svim njihovim pogledima i rečima.

David Albahari

Snovi

Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. Kažu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. Kažu, takođe, da nam Bog, ukoliko poželi da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne želi da snovi tumače njen život, već da njen život tumači snove. Spinoza je, naravno, smatrao da su snovi besmislica, praznoverje koje se rađa iz straha. Edgar Alan Po je tvrdio da je sve što vidimo samo san usnut u drugom snu. Mnogo vekova ranije, Čuangce je umro ne znajući da li je čovek koji sanja da je leptir ili je leptir koji sanja da je čovek koji sanja da je leptir. A ja, kada sam bio mali, strepeo sam od mogućnosti da sam tek lik u nečijem snu, te da je dovoljno da se taj neznani snevač probudi da bi se moj život okončao. Svaki put kada bi nešto tresnulo, prepao bih se i, ukočen, ne trepćući, iščekivao kraj. Ni danas ne znam da li je moje strahovanje bilo opravdano, i ponekad, za svaki slučaj, hodam na vrhovima prstiju, nesiguran na kojoj strani se nalazim, u svetu jave ili svetu sna. Možda zbog toga verujem u tišinu, iako sada znam da nema ni snevača ni snevanih, odnosno, da je svako od nas svoj vlastiti san, koji niko drugi ne može da sanja. Niko osim umetnika. Jedino su oni u stanju da neprimetno prelaze liniju razdvajanja između jave i snova, da pohode usnule, i da zatim svojim delima, rečima ili slikama, zvukom ili glasom, saopšte budnima ono što su doznali u svetu ispod očnih kapaka. Da nema umetnika, verovatno bismo postojali u svetu bez dimenzija, nalik na senke koje sanjaju druge senke, ništa više. Zahvaljujući umetnicima, svet nam se prikazuje u potpunosti, u punoći koja bi nam imače promakla. Bez njih, bezbroj koprena nerazumljivosti stajalo bi između nas i sveta, a linija između jave i snova bila bi neprelazna ili teško prohodna, nejasna i nerazumljiva. U Talmudu, možda baš zbog toga, piše da je neprotumačeni san kao nepročitano pismo. Umetnici, dakle, pogotovo likovni umetnici, koji nisu sputani rečima, omogućavaju nam da pročitamo pisma koja bi ostala nagomilana u teško dostupnim odajama naše svesti. Oni slikaju svoje snove, a njihove slike, kao kakvi prozori, otvaraju prolaze kroz koje ulazimo u sebe i otkrivamo pravo lice sveta. Mi smo svet, svet je san, san je slika, slika smo mi. Krug je zatvoren. Ostaje nam još samo da stanemo ispred slika i da počnemo da sanjamo.

___________________________________________

Mika Antić

Snovi

Velike ruke imaju ušće koje ih pretvara u okean Veliki vetar ima prozračne puteve ka ravnici Ja imam samo san, običan malecki san u kome sam za pedalj bliže ponekoj zvezdi i ptici U zoru od svega toga čitavo nebo izraste na mojim rukama toplim i obrazima snenim i dan je nalik na neke zenice graoraste oivičene zelenim. I uopšte, zvedo i ptico, uopšte - celi svete, divno je kad se u nama čekanje javi, pa se od toga na usni nešto rumeno isplete i nešto graorasto i zeleno u glavi.

_____________________________________

Vladislav Petković Dis

MOŽDA SPAVA

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Mozda živi i doći đe posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

___________________________________________________________
Ivo Andrić 'San'

Tu snivam. Nada mnom,
pod nijemo zvono u starome tornju
dolijeću ptice. Vlat žute slame
u kljunu nose
i bijelo jutro pune radosnim žagorom.
Nijemo je zvono na nebeskom planu
zamrzla žalba;
ispod njega se, u mramoru i u tami,
kameni mrtva ruka.
Na prozoru sunce
Božijoj Majci svete ruke ljubi;
šarovit polumrak
nebeskog ognja i Njenog modrog skuta
leg'o na kamen. - Neprinesena žrtva je
sva moja snaga i moja krv;
uzalud sam tražio za koga da je prolijem,
i sad tu spava.
Vidovit vjetre i u tornju ptice,
što mojim krajem slobodno letite,
recite:
Nek loza tiho ispred kuća plače,
sporo nek' kesten smolav pup zavija
i sunčev luk nek polagano raste
nebom,
jer crven damar u mramoru igra,
mlaz vrele krvi već teče potajno
kroza nj;
recite, vjetri i ptice, preklinjem vas,
nek sporo pupa proljeće, polako ljeto zri,
da mi se mrtva iz kamena ruka
ne takne zvona
prije vremena i suđena sata,
nego kad dozri ljeto sa vrhunca
i ispune se glas i volja božja,
kad more, polje i gore
šapatom jeknu: hora je, hora!
Uskrsnuće moja ruka
i zazvoniti koban čas,
kako se zvoni za posljednji put
I moje srce, koje smrti ne zna,
okrenuće lice nebu k'o crven cvijet,
staće ivanjsko na zenitu sunce,
i biće ognjen, dug i strašan dan.
Kasnih žrtava.

San o Mariji

Ja nisam nikad video tvog lica,
A pregršt sunca,
Jedina što je pala na moj put,
Bješe iz tvoje ruke.

Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.

Jedna jedina radosna
Vijest, što je pala u moj kut
Bješe iz tvojih usta.

Praštaju se putevi tamom i zaboravom.

Jedan čas je stala
Uboga duša, ne znajući kuda s očima,
I drhtala.

Tako je prošao život.
I nikad nisam video tvog lica.

____________________________________

Zal Koop.

Beskonačni san

Uspinjem se tvojim tijelom i ti ne dvojiš,
među grudima gdje me pogledom smještaš,
otkrivaš razlog svih mojih uzdaha i čežnji.
U zvjezdanom obrisu tvoje kose zastajem,
a ti vrelinom usana smiruješ moje molitve,
premještaš otkucaje u bedra i sazrijevaš.
Plamtim silinom dok se oko struka izvijaš.
Među nogama pratim sve tvoje pokrete
i kao mjesečina razvlačim prstima dodire.
Vlažnom dolinom rajskih mirisa prilazim
i savijen u želju tiho promatram usjeke,
kojima se plodovi nižu u probirljive strasti.

Ljubim po trbuhu odsjaj zvjezdanih noći
i jezikom klizim prozirnim kapima požude,
pa me u zanosu dočekuješ, opijaš i sladiš.
Nježnim milovanjima zatvaraš moje pore,
u beskrajnu dubinu blaženstva me uvlačiš
i oko sebe tople privijaš, osjećaš i čuvaš.

Preko vrhova tvoga tijela gledaš kako stižem
i kako se dolinom puti nezaustavljivo širim,
pružaš ruke i u njima moj osmjeh odmaraš.
Ljubavnice, kad me tako mekom kožom maziš,
a bezbrojnim uzdisajima dojiš i stalno primaš,
tad u beskonačnom snu moje tijelo držiš

_________________________________________

Enes Kišović

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violinu,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoje vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život?OKtreptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

______________________________________________

Dara Sekulić

Odsanjani dom

Dom svoj sam odsanjala.
Šarene prostirke, njegove dolaske
čokoladu po džepovima, na oknima bele dane
i kad svane kafe bele,
oproštaje pred vratima.
Praznike i nedelje,
paketiće ispod miške,
miris sapuna i ljiljana male svađe,
i velike šake muške.
Mirenja i pomirenja,
preko dečijih poljubaca,
tople vode subotama,
žute kvake na vratima.
Sve sam tako odsanjala ulicama.

____________________________________________

 
                                                                 ARHIVA ~KNJIŽEVNOST

Нема коментара:

Постави коментар