петак, 10. август 2012.

Adam Mihnjik, SIVO JE LEPO ( o demokratiji)

        



Zbog toga demokratija nije ni crna, ni bela, ni crvena. Demokratija je siva…….  



Ljudi iz Srednje Evrope vole anegdote. Godinama su u njima nalazili azil: u svetu šale bili su slobodni i suvereni usred porobljenosti i sovjetske dominacije, a i nasmejani.      

 Jedna govori o tome kako su se dvojica, prilično upućenih u sudbinu, igrali sa loptom. Udarena lopta odletela je u žbunje. Tražeći je, jedan od igrača je našao žabu. Žaba mu se obratila ljudskim glasom:,Ja sam lepa princeza, koju je zli čarobnjak pretvorio u žabu. Ako me poljubiš, opet ću postati princeza. I udaću se za tebe. Postaćeš princ, živećemo zajedno u ljubavi i blagostanju.                          

"Igrač je stavio žabu u džep, potražio loptu i nastavio igru. Posle nekoliko minuta žaba se ponovo javila iz džepa: „Molim vas, čini se da ste me zaboravili. Ja sam lepa princeza pretvorena u žabu. Ako me poljubite opet ću postati princeza, uzećemo se i živeti u ljubavi i blagostanju.                            

"Odgovorio joj je: „Draga gospođice žabo! Biću s vama krajnje iskren. U godinama sam kada više volim da imam žabu koja govori nego novu ženu.

II

Žaba je Srednja Evropa koja kuca na vrata Atlantskog saveza i Evropske unije. NATO i Unija još se nisu odlučili na poljubac. Još ne znaju da li vole da imaju žabu koja govori ili novu ženu.  

III  

Zaboravimo sporove oko granica Centralne Evrope. Međutim, setimo se konstatacije mađarskog pisca Đerđa Konrada: „Upravo smo mi, stanovnici Srednje Evrope započeli oba svetska rata." Drugim rečima, taj prostor - višenacionalni mozaik, osvajale su nemačka, austrougarska, ruska, otomanska imperija - bio je i jeste uzrok sukoba i destabilizacije. Danas, sedam godina posle pada Berlinskog zida, narodi Srednje Evrope su pred novim šansama i izazovima.  

Kakva će im biti sudbina? Šta ih čeka? Pripadnost zajednici demokratskih država i otvorenih društava ili provincijske diktature, samoizolacija i odvojenost od Evrope?  

Pre nekoliko decenija, zahvaljujući piscima, umetnicima i filozofima, izmišljen je pojam Srednja Evropa kao carstvo duha i slobode, raznorodnosti i tolerancije. Milan Kundera je taj mit stvarao nasuprot sovjetskoj dominaciji: umesto anglosaksonske formule „sovjetski blok"pojavila se vizija Srednje Evrope: kuće ravnopravnih naroda, bogate i šarolike kulture, koja se hranila raznorodnošću jezika, religija, tradicija.  

To nije bila ni apsurdna zamisao ni lažna predstava. Kundera, a takođe Havel, Konrad i drugi imali su pravo da svetu ponovo pročitaju i prikažu duhovnu baštinu tog prostora - dodira naroda, religija i kultura - kao ostvarenje ideala multikulturnog društva, „minijaturnog modela Evrope naroda koji se temelji na pravilu: maksimum raznorodnosti na minimumu prostora". Takođe su imali razumnu zamisao duhovno-političke strategije: narodi, čija je slabost i nemoć u sukobu s imperijalističkim intrigama suseda bila upadljiva, pretvorili su slabost u snagu. I zemlja malih naroda, generacijama osvajana i porobljavana, preobražavala se u plodno tlo, koje je rodilo Roberta Muzila, Franca Kafku, Tomaša Masarika, Karela Čapeka, Adama Mickjeviča, Džozefa Konrada, Isaka Baševisa Singera, Alberta Ajnštajna, Dominika Tatarku, Česlava Miloša, Jaroslava Sajferta, Elijasa Kanetija, Emanuela Levinasa, Ežena Joneska i Đerđa Lukača...  

Adut malih naroda bio je njihov neimperijalistički karakter, što ih je činilo prirodnim pristalicama slobode i tolerancije. Njihovo iskustvo - decenije i vekovi življenja u nevoljama i represijama — stvaralo je specifičnu duhovnost, obeleženu čašću i autoironijom, insistiranjem na vrednostima i odvažnim verovanjem u romantičarske ideale. Tu se nacionalnai građanska svest formirala kao rezultat ljudskih odnosa, a ne kao nalog državnih institucija. Tu je bilo lakše formulisati ideju građanskog društva, jer je suverena nacionalna država kao i obično ostajala u sferi snova. Kulturna raznorodnost tog prostora trebalo je da bude i bila je najbolje oružje samoodbrane protiv pretenzija etničkih i ideoloških sila. Šta je ostalo od te vizije sedam godina posle pada komunizma?

IV   

Komunizam je bio vrsta zamrzivača. Šaroliki svet napetosti, vrednosti, emocija i sukoba pokriven je debelim slojem leda. Proces odmrzavanja odvijao se lagano: najpre smo ugledali lepo cveće; kasnije – blato i ogavni talog. Najpre je bio patos mirnog pada Berlinskog zida i ,,plišane revolucije" u Čehoslovačkoj. Zatim - talas ksenofobične jarosti, koji je zahvatio Istočnu Nemačku 1992-3. godine, raspad Čehoslovačke 1992, nagli porast antiturskih raspoloženja u Bugarskoj, antimađarskih u Rumuniji i Slovačkoj, anticiganskih u mnogim zemljama...

Jesen naroda" 1989. godine. U Srednju Evropu vraća se sloboda, Srednja Evropa se vraća u Istoriju. Ne vraća se samo kao prostor slobode i tolerancije; već i kao prostor mržnje i etničke i religiozne netolerancije. Oživljavaju sukobi nerazumljivi za ljude koji su taj prostor videli kao Soviet block, ali veoma razumljivi za stanovnike tih zemalja. Jer je iskustvo sveta mnogih naroda i kultura uvek bilo dvoznačnost ideje prava naroda na suvereno postojanje; odnosno, događalo se da prava jednog naroda pogađaju u aspiracije drugog. A to je često vodilo etničkim čistkama.

Franc Grilparcer, sjajni austrijski pisac iz prve polovine XIX veka,proročanski je ukazivao na put koji vodi „od humanizma preko nacija do bestijalnosti".

Meandri demokratske misli naroda Srednje Evrope ljudima sa strane mogu se činiti egzotični. Čini mi se da je tu misao porodila zajednička inspiracija - strasno sanjanje o slobodi i demokratskom poretku. Ali, ta misao je naišla na dvostruko iskušenje: iskušenje porobljavanja i iskušenje slobode. Demokratija nije istovetna sa slobodom; demokratija je sloboda upisana u određena zakonska pravila. Sloboda sama po sebi - bez ograničenja zakona i tradicije - jeste put ka anarhiji i haosu,koji se rukovode zakonom jačega.

Svaka poljska formacija imala je svoj put ka slobodi. Granični put ka slobodi moje formacije bila je 1968. godina. Tada su desetine hiljada studenata izašle na ulicu da bi demonstrirali svoje suprotstavljanje esta-blišmentu. U Poljskoj i svugde drugde.

Da li je postojao nekakav zajednički imenitelj pobune studenata Berklija, Pariza, Zapadnog Berlina, Varšave i Praga? Naizgled, bile su to krajnje različite pojave: studenti Berklija i Pariza odbacivali su poredak građanske demokratije; studenti Praga i Varšave borili su se za slobodu,koju je građanska demokratija garantovala. Šta više - studente Berklija i Pariza fascinirao je projekat komunizma i Mao Ce Tungova revolucionarna retorika, kojih je studentima Varšave i Praga bilo preko glave.

 Međutim, postojale su i zajedničke crte: antiautoritarni duh, čulo se i za emancipaciju i uverenje: „Budi realista, traži nemoguće", jer su nam objašnjavali da je „realni socijalizam"jedini mogući poredak...

I na kraju, potreba za pobunom bila je ukorenjena u uverenju da. dok je svet ovakav kakav je, ne vredi umirati u vlastitom krevetu". Ovakav - ili nepravedan.

U osnovi pobune 1968. bila je sadržana potreba za pravednošću; za pristupom slobodi i hlebu, istini i vlasti. U toj pobuni bilo je nečeg sjajnog i patetičnog, nečeg što je preobrazilo kolektivnu svest ne samo jedne generacije. A istovremeno u pobuni naših američkih i francuskih vršnjaka bilo je nečeg užasavajućeg: demolirani su univerziteti i uništavane biblioteke, varvarski slogani koji su zamenjivali intelektualnu refleksiju - kao i nasilje, terorizam i politički zločini. Sve je to spadalo u baštinu te pobune.

Tada sam sebe definisao kao socijalistu i čoveka levice. Zbog čega takve formule danas bude u meni unutrašnji otpor? Zbog čega mi se podela na desnicu i levicu čini pogrešnom? Zbog čega ne želim da se potpišem ispod bilo koje ideologije?

Jednom sam pitao Jirgena Habermasa: „Šta je danas ostalo od idealističkog uverenja u slobodarski socijalizam 60-ih godina?" Njegov odgovor je glasio: radikalna demokratija. Ta formula mi je bliska. Pokušaću da je na svoj način dešifrujem.

 V

Poredak parlamentarne demokratije i tržišne privrede od početka je imao vatrene protivnike. Okarakterišimo ih simboličnim nazivima - konzervativci i socijalisti.

Za konzervativca demokratski poredak je bio negacija tradicije, gubitak hrišćanskog duha u borbi s krvoločnim nihilizmom, totalnom pobedom sistema koji je generisao, maskirao i utvrđivao nejednakost i nepravdu. Konzervativac je u čoveku video krvoločno biće koje se ne može pripitomiti pozivanjem na razum. To mogu učiniti samo snažne institucije.

Socijalista je, opet, u čoveku video dobro biće, koje neljudski društveni uslovi primoravaju na životinjsko ponašanje.

Obojica su - konzervativac i socijalista - odbacivali poredak slobode koji se temelji na slobodnoj igri političkih i ekonomskih snaga, na svojevrsnom diktatu svojine i novca. Konzervativac je tvrdio da taj poredak u čoveku izaziva životinju; socijalista je smatrao da taj poredak iznuđuje životinjsku krvoločnost. Tako su nastale dve velike utopije: retrospektivna i prospektivna. Utopije hijerahijsko-konzervativne i egalitarno-so-cijalističke harmonije.

Može se diskutovati o odnosima obeju tih utopija sa dva totalitarizma XX veka. Možemo se prepirati oko toga da li je boljševizam živeo na račun socijalističke ideje ili je i socijalistička misao pružala boljševizmu intelektualne i političke argumente. Isto tako može se razmatrati da li je fašizam iskoristio konzervativni strah od slobode i snove o povratku svetu predindustrijskih vrednosti ili su konzervativci u fašizmu videli način odbrane od demoliberalne destrukcije. Pa ipak, čini se neospornim da su takvi odnosi postojali, iako ćemo konzervativce naći u antifašističkoj opoziciji, a socijaliste - među najdoslednijim protivnicima boljševizma.

Kruna obeju antiliberalnih utopija postali su totalitarni sitemi. U jednom od njih živeo sam četrdeset godina. Ali, naučio sam da budem nepoverljiv i prema jednom i prema drugom.

VI

Često me mladi ljudi pitaju: zbog čega ste se vi, ljudi generacije '68, pobunili protiv komunizma? Zbog čega ste više voleli da budete nevelika, progonjena manjina, a niste krenuli tragom većine koja je u svetu totalitarne diktature živela i pravila karijere?

Komunizam smo odbacivali iz nekoliko različitih razloga. Bio je laž, a mi smo tražili istinu. Bio je konformizam, a mi smo žudeli za autentičnošću. Bio je ropstvo, strah, cenzura, a mi smo žudeli za slobodom. Bio je društvena nejednakost i nepravda, a mi smo verovali u ravnopravnost i pravednost. Bio je apsurdna ekonomija nedostataka, a mi smo tražili puteve racionalnosti, efektivnosti i blagostanja. Bio je permanentni napad na tradiciju i nacionalni identitet, čijim smo se naslednicima osećali. Bio je protiv religije, a mi smo bili uvereni da je čovekovo pravo na veru u Boga jedno od osnovnih ljudskih prava.

Prema tome: komunizam smo odbacivali iz razloga koji su bili podjednako bliski konzervativcu, socijalisti i liberalu. Taj put nastao je zahvaljujući posebnoj koaliciji ideja koje je Lešek Kolakovski zabeležio u poznatom eseju „Kako biti konzervativno-liberalni socijalista? "

Ta koalicija se raspala istovremeno s raspadom komunizma. Međutim, pre nego što se raspala, obeležila je javnu debatu specifičnim obeležjem - obeležjem moralnog apsolutizma. Apsolutizam antikomunističke opozicije nalagao je apsolutnu veru: komunizam je integralno zlo, imperija zla, đavo našeg vremena, a otpor komunizmu i komunistima nešto prirodno dobro, plemenito i lepo. Demokratska opozicija je dijabolizovala komuniste, a anđelizovala samu sebe.

Znam o čemu pišem, jer je taj moralni apsolutizam u izvesnoj meri bio i moje iskustvo. Ne žalim se na to iskustvo i ne stidim ga se. Da bi se istupilo protiv sveta totalitarne diktature, da bi se rizikovala ili žrtvovala lična bezbednost i bezbednost svojih bliskih, bilo je potrebno verovati da je „ljudski život igra koja se vrlo ozbiljno igra" - napisao je Bohdan Civinjski, istoričar Crkve iz komunističke epohe. Svakoga dana valjalo je praviti izbor koji je mogao imati vrlo visoku cenu. Ondašnje odluke nisu bile rezultat akademskih debata, već moralni činovi neretko otkupljivani godinama zatvora ili uništenjem profesionalne karijere. Takva situacija pogoduje - ako si aktivan disident - oštrini i strogosti ocena. Iznosile su se humanističke vrednosti, a živelo se u krugu herojskih vrednosti, čija je osnovna kategorija vernost. Vernost vlastitom identitetu, prijateljima iz opozicije, izneverenim i ismejanim vrednostima, narodu,Crkvi, tradiciji.

„Slaba strana tog tipa - piše Civinjski - često je bilo nerazumevanje ljudskih slabosti. Otpadnici su lako osuđivani, rehabilitacija je retko sledila. Tolerancija drugih načina mišljenja nije predstavljala problem, međutim tolerancija drugačijih etičkih stavova ili hijerarhije prihvaćenih vrednosti života bila je tu u najboljem slučaju 'hladna', povezana s izrazitom distancom. Pojam 'otvorenog stava' tada nije korišćen, smisao je bio osporavan pitanjem: prema čemu otvoren - prema dobru ili prema zlu? Sve skupa, bio je to etos odbrane osporenih vrednosti, a ne etos bezuslovnog dijaloga. Nije li ipak moglo biti drugačije, s obzirom da osporene vrednosti u neposrednom okruženju nisu bile argument, već brutalno nasilje? Ta tvrđava je stvarno bila pod opsadom.

"Najistaknutiji svedoci otpora tih godina - Aleksandar Solženjicin, Vaclav Havel, Zbignjev Herbert - branili su apsolutne vrednosti. Pesnik je napisao: …..
neka te ne napusti tvoja sestra Prezir
prema špijunima, dzelatima, kukavicama — jer, oni će pobediti

Međutim, mi smo pobedili. Teško moralnim apsolutistima koji pobeđuju u političkoj borbi. Makar i na trenutak.

VII

Moralni apsolutizam je velika snaga ljudi i sredina koji se bore s diktaturom. Ali je slabost tih ljudi i sredina u svetu demokratskih procedura, koji stvaraju na ruševinama totalitarnih diktatura. Tu nema mesta za utopije pravednog i harmoničnog sveta niti za etičku strogost, svojstvenu ljudima antitotalitarnog otpora. I jedno i drugo je anahronizam ili licemerje; i jedno i drugo pogađa u demokratski poredak.

 Jer nakon godina patnji, poniženja i herojskog otpora vrlina hoće da bude nagrađena. Na ruševinama diktature - ne jednom smo to u XX veku gledali - na barjacima ljudi jučerašnje opozicije pojavljuju se zahtevi za osvetom i nadoknadom. Učešće u pokretu otpora sada treba da bude titula u učešću u vlasti.

Potrebna je velika politička mudrost i civilna hrabrost pa da se kaže ono što je maja 1945. godine ljudima francuskog Pokreta otpora rekao Leon Blum, bivši premijer Francuske i dosledni protivnik maršala Petena. A rekao je: „Sa svoje strane smatram da učešće u Pokretu otpora nikome ne daje pravo na vlast. U demokratskom uređenju niko nema unapred prava na vlast. Suvereni narod ima pravo na nezavisnost. Ako bi se prihvatilo da bilo koje usluge bilo kome daju pravo na vlast, onda se mogu opravdati sve diktature. Jer, ne postoje diktature koje na početku ne bi učinile svom narodu velike, istinske ili prividne usluge.

"Demokratski poredak je hronično nesavršen svet. Odnosno, svet grešne, korumpirane i krhke slobode, koji je usledio posle raspada totalitarnog sveta Nužnosti. Na sreću i nesavršene...

Pobednički svet slobode iznudio je raspad koalicije antitotalitarističkih ideja, a uz to pokazao njihovu konfliktnost. Egalitarizam se našao u suprotnosti s liberalnom ekonomijom; konzervatizam je bacio izazov duhu liberalne tolerancije. Pojavile su se nove dileme, koje socijalista, konzervativac i liberal žele sasvim drugačije da rešavaju. Pomenimo samo neke od njih: način obračunavanja s prošlošću; osnovna pravila uređenja države; uloga i karakter slobodnog tržišta; mesto Crkve i vrednosti religije u novoj stvarnosti.

Za socijalistu središnje je pitanje: pridavanje ljudskog lika krvoločnoj tržišnoj privredi, zaštita interesa najsiromašnijih, laički karakter države i tolerancija prema drugim veroispovestima i narodima. Konzervativac će težiti stalnom vraćanju nacionalne simbolike, boriće se za hrišćanski oblik ustava i institucija države, upozoravaće na opasnosti koje proističuiz liberalizma i relativizma, zahtevaće težak obračun s ljudima nekadašnjeg režima.

Liberal će reći: najpre privreda, porast državne proizvodnje, transparentni zakoni tržišta, stabilan poreski sistem, privatizacija, konvertibilna valuta. Biće oprezan zaštitnik ideje države u odnosu na pretenzije Crkve, tolerancije nacionalnih manjina i suseda, mirnog razumevanja različitih kolektivnih predstava o prošlosti.

Stvar je u tome što će svako od njih svoje ideje formulisati u novom kontekstu. Istovremeno pojaviće se nova, populistička ideologija, za koju još uvek ne postoji naziv. Sadržaće malo fašizma, malo komunizma, malo egalitarizma, malo klerikalizma. Te slogane pratiće radikalna kritika duha prosvetiteljstva, tvrd jezik moralnog apsolutizma. Istovremeno, pojaviće se nostalgija, koja će iznenaditi i socijalistu, i liberala, i konzervativca, za „dobrim komunističkim vremenima", kada nije trebalo puno raditi, a moglo se piti i jesti za siću.

Da bi se razumele dileme mladih postkomunističkih demokratija,treba znati taj kontekst. Spor oko obračuna s prošlošću podelio je učesnike debate na pristalice pravednosti i pristalice nacionalnog pomirenja. Jedni su zahtevali dosledno kažnjavanje krivaca, a drugi su postulirali proces pomirenja jučerašnjih neprijatelja u ime izazova budućnosti. Oba ta stava katkad su poprimala formu karikature:  jedni su išli dotle i zahtevali diskriminaciju članova aparata komunističke partije, a drugi kao da su zaboravili da je diktatura ikada postojala. Formula „amnestija- da, amnezija -ne!" čiji sam pristalica, pokazala se preteškom za ljude demokratske opozicije.

Spor oko oblika tržišne privrede poprimio je izgled društvenog sukoba, u kome su se načelo socijaliste i argumenti konzervativca sjedinili u kritici politike liberalnih preobražaja. Nezaposlenost, produbljivanje društvenih razlika, frustracije određenih radnih sredina - sve je rezultiralo usporenim tempom reformi.

Spor oko oblika države (nacionalna ili građanska) pokazao se načelan u zemljama koje su posle dužeg ropstva povratile nezavisnost. Konzervativne pristalice nacionalnog načela stavljale su akcenat na potrebu rekonstrukcije etničke supstance, etnički uništavane višegodišnjim administrativnim odnarodnjavanjem. Konzervativac nikada nije imao poverenja u pravila liberalne demokratije. Tvrdio je da je njeno nadređeno načelo - sloboda - dovelo do totalitarističke diktature. Zbog toga je smatrao da samo pravni poredak, lišen religijskih sankcija, ne može biti trajan i uspešan. Takođe tvrdi da narod prepušten „obradi" totalitarne diktature gubi političku orijentaciju, postaje kapriciozan, ciničan, ravnodušan i njime se lako može manipulisati. Odatle je poticao konzervativni postulat traženja autoriteta „ukorenjenog u natprirodnoj sferi" koji bi bio viši arbitar u državi. To je mogao biti monarh, harizmatični vođa ili Crkva kao učitelj.

 Pristalice građanskih načela branile su opšta načela demokratije od invazije netolerantnog šovinizma. Upozoravale su na prezir prema građanima, koji se ispoljavao u omalovažavanju „slučajnog društva", nepriznavanju rezultata demokratskih izbora, kada nisu ispali po volji konzervativaca, čak u težnji za „prosvećenim Pinočeom". Liberali su se pribojavali slogana potrebe za obrazovanjem novog društva znajući da se iza njih kriju veoma konkretne zamisli: ograničavanje slobode štampe, stvaranje instrumenata indoktrinacije javnih škola ili televizije.

Na kraju, Crkva. Nakon godina i godina ugnjetavanja, Crkve su počele odlučno isticati svoje mesto u javnoj debati. U društvima, gde je nacionalni identitet često pratilo identifikovanje s religijom, pojavilo se prirodno iskušenje davanja novim državama religijskog identiteta. Crkva je podsećala na oblik ustava i krivičnog zakonika koji bi bio u skladu sa moralnim normama religije. Posebno je bio dramatičan sukob u vezi s penalizacijom abortusa. Da li nekažnjivost prekida trudnoće označava prihvatanje ubijanja nerođene dece? Da li je kažnjivost napadna osnovno pravo žene da odlučuje o vlastitom materinstvu?

 Svaki spor u vezi s aksiološkim osnovama države pratila je velika emocionalna napetost. Posezalo se za moralnim argumentima; služilo se jezikom ratne propagande. Sučeljena su dva različita sveta vrednosti. S jedne strane, pragmatični svet ljudi starog režima, često ispunjen prezirom i cinizmom, a s druge, anahronični patriotizam ljudi predstavnika konzervativnih vrednosti koji je u prošlosti pružao otpor komunizmu. Nekadašnji heroizam sveta otpornog na represije sada je ispoljio svoje drugo lice: netolerancije, fanatizma, odbijanja ideja modernizacije. Takav je prirodni redosled stvari u postkomunističkim zemljama.

VIII


Nijedan od tih sporova nije ubistven za demokratiju, koja je permanentna debata, ali je ubistveno zatezanje sukoba, u kome strane - apsolutizujući svoje zahteve - ispoljavaju nesposobnost za kompromis. Tada je podrivanje procedura demokratske države lako. Jer se radikalni pokreti- oni s crnim, belim ili crvenim barjacima - rado koriste procedurama i institucijama demokratije, da bi ih na kraju uništili. Radikalizam izrasta iz prirodne ljudske čežnje za bezgrešnim, harmoničnim i pravednim svetom. Oni koji su verovali da će fašizam ukloniti korupciju, prljavštinu i poniženje koje je stvorio demoliberalizam, nisu bili genetski iskvarena čudovišta. Oni koji su verovali da će komunizam ukloniti nepravdu, nisu bili prikriveni zočinci. Oni koji danas veruju - kao islamski, jevrejski ili hrišćanski fundamentalisti - da će država uređena na osnovu verskih normi ukloniti greh, nepravdu i podlost, nisu cinični propagatori nasilja, mržnje i netolerancije.

Svaki od njih sanja o radikalnom čišćenju sveta, o otkrivanju istinske, dobre prirode čoveka ispod grešne ljušture svakodnevice. Možda je najznačajnija poruka XX veka saznanje o tome da je čišćenje sveta od greha opasna izmišljotina umova koji priželjkuju dobro - da smo,u stvari, osuđeni na nesavršenstvo.

Zbog toga demokratija nije ni crna, ni bela, ni crvena. Demokratija je siva, nastaje s naporom, njene vrednosti i ukus najbolje prepoznajemo kada gube pod silinom crvenih, belih ili mrkih radikalnih ideja.

Demokratija nije nepogrešiva, jer su u debati svi jednaki. Zbog toga je podložna manipulaciji i bespomoćna u odnosu na korupciju. Zbog toga često bira banalno u odnosu na izvrsno, lukavstvo u odnosu na plemenitost, prazna obećanja u odnosu na kompetentnost. Demokratija je stalna artikulacija ličnih interesa, traženje moralnih kompromisa među njima, pijaca pasija, emocija, zavisti, nade, večnog savršenstva, mešanja greha i vrline, svetosti i nitkovluka. Zbog toga oni koji traže etičku državu i savršeno pravedno društvo ne vole demokratiju.

Pa ipak, samo demokratija - imajući sposobnost osporavanja same sebe - ima sposobnost korigovanja svojih grešaka. Diktature – crvene ili mrke - uništavaju ljudsku kreativnost, ubijaju aromu ljudskog života,a na kraju - i sam život.

Demokratija nije lek za ljudske grehe. Ona je samo lek za diktature. Samo siva demokratija, sa svojim pravima čoveka, s institucijama građanskog društva, može zameniti argument sile snagom argumenta. Parlamentarizam je postao alternativa za građanske ratove, iako će se konzervativac svađati s liberalom i socijalistom. Da li je to rezultat ljudskog uma ili bespomoćnosti uma koji je iskusio nesreće diktatura?

Subjekti demokratije su ljudi, a ne ideje. Zbog toga se u demokratskoj državi mogu susretati i sarađivati građani - bez obzira na veroispovest, nacionalnost, ideologiju. U klasičnim ideologijama kao što su liberalizam, konzervativizam ili socijalizam danas ne dominiraju javne debate o porezima, reformi zdravstvene zaštite ili o osiguranju. Međutim, svakoj od tih debata potrebno je prisustvo socijalističke brige o najsiromašnijim, konzervativistička odbrana tradicije, liberalno razmišljanje o efektivnosti privrednog rasta. Svaka od tih vrednosti potrebna je demokratskoj politici. Jer, upravo one pridaju boju i raznorodnost našem životu, daju nam sposobnost da biramo. Zahvaljujući njihovom međusobnom suprotstavljanju možemo sebi dozvoliti nedoslednost, eksperimente, promenu mišljenja i promenu vladavine.

Fanatizam ideoloških inkvizitora suprotstavlja „korumpiranom de-moliberalizmu" sledeće projekte „obećane zemlje". Ne želimo da omalovažavamo i banalizujemo tu opasnost. Fundamentalizam - etničkii religiozni - je opasna zaraza, koja nam u nasleđe ostavlja odlazeći XX vek. Ali, taj vek nam ostavlja i nadu da se fundamentalizmu možemo suprotstavljati. ,Jer - kako kaže Golo Man - moramo gajiti neku nadu; jer je očajanje istovremeno nepraktičan i nemoralan stav.

"Fundamentalisti svih sorti žigošu moralni relativizam demokratije, kao da država treba da bude čuvar vrlina. Mi, čuvari sive demokratije, ne priznajemo državi to pravo. Hoćemo da se ljudska savest čuva ljudskih vrlina. Zbog toga kažemo: sivo je lepo.


 [Gazeta Wyborcza, 4-5. januar 1997]  


Adam Mihnjik (Adam Michnik),

jedan od najslavnijih poljskih disidenatai najbritkijih pera, rođenje 1946. u Varšavi. Studirao je filozofiju i istoriju, ali zbog dužih boravaka u zatvoru od 1965. do kraja 80-ih nije diplomirao. Bio je suorganizator brojnih protestnih akcija, KOR-a, Solidarnosti, predavač Društva naučnih kurseva, urednik nezavisnih izdanja: „Zapis", „Biuletyn Informacyjny",„Krytyka" i dr. Veoma rano se ispoljio kao vrstan publicista i esejista. Već osamnaest godina uređuje najtiražniji pojski dnevni list „Gazetu Wyborczu". Autorje više knjiga: Poljski dijalog: crkva-levica (1980), Nesalomivi iz Londona (1984), Šanse poljske demokratije (1984), Iz istorije časti u Poljskoj. Izvodi iz zatvora (1985), Takva vremena. Stvar o kompromisu (1985), Ispovesti preobraćenog disidenta ( 2003), Bes i stid (2005)

                                                                
                                     O demokratiji - Sokrat, Polibije, Herodot
                                    Džon Djui,Vaspitanje i demokratija (1) 
                                    O demokratiji, Alain Badiou (2) 
                                    O demokratiji, Rene Genon (3)
                                    Epistokratija vs demokratija ( mišljenje)                       
                                    O demokratiji, Platon (filozof-kralj) 
                                     Liberalna demokratija je u krizi..Ali znamo li šta je to?





Нема коментара:

Постави коментар