недеља, 22. јул 2012.

Henry David Thoreau , Građanska neposlušnost

 
thoreau_2_1
 
 Demokratski sistemi ustanovljeni su na načelima vladavine većine, vladavine prava i socijalne pravde. To osigurava legitimnost u rešavanju sukoba interesa putem legalnih institucija i mehanizama.U stvarnosti, čak i u najdemokratičnijem sistemu pojedine grupee i pojedinci mogu se osećati nepravedno depriviranim za svoja ljudska i demokratska prava. Treba li se takvim grupama ili pojedincima dopustiti pravo na otpor ili jelovanje na svoju ruku? Ima li ikakvog opravdanja za kršenje zakona ili odbijanje izvršenja zakona koji su propisno proceduralno usvojeni na demokratskim zakonodavnim telima? Je li pozivanje na moral ili savest i odbijanje izvršavanja propisa ne krši pravo većine u donošenju obavezujućih zakona i time dovodi u pitanje kako liberalna tako i demokratska načela? Može li se masovnijim pozivanjem na moral, veroispovest ili savest u odnosu na izvršavanje neke pravne norme, dovesti u pitanje temeljne vrednosti većine, i gde su granice takvim pravima pojedinaca, a da se ne ugroze prava drugih, odnosno gde su granice između prava i dužnosti, prava i morala ...sve su to savremena pravna pitanja koja proizilaze iz dileme građanina ; bezpogovorna lojalnost ili pravo na politički individualizam i moralnu autonomiju ,odnosno pojednostavljeno: pokoravanje (komformizam) ili otpor - protivljenje (građanska neposlušnost).

Henry David Thoreau (Toro), u poznatom eseju o Građanskoj neposlušnosti  nudi svoja razmišljanja kroz ekspresiju svog boravka u zatvoru tokom jedne noći. Toro sugeriše da su savest,pravda i moralna odgovornost više nego zakoni,merila ljudskog života u zajednici i angažovanja u njoj."Treba da budemo prvo ljudi pa tek onda podanici.poželjnije je negovati poštenje pravde no zakona.Jedina obaveza za koju imam pravo da prihvatim jeste da uvek činim ono što smatram ispravnim.
Toro anticipira ulogu pojedinca u modernom, građanskom društvu koje shvata građanina kao centralnu figuru, koja svesno, razborito i slobodno deluje u svojoj zajednici. Nije, dakle, vlast (većina) ta koja odlučuje o tome šta je pravedno, već razboriti građanin. A kada vlada ugrožava principe pravde, onda je građanin dužan da nepravdu prepozna i da reaguje savesno i shodno moralnim načelima. U suprotnom on postaje mala tvrđava i magacin u službi nekog bezobzirnog čoveka na vlasti, samo senka koja podseća na ljudsko biće, mašina, drvo, zemlja... „A takvi ne izazivaju veće poštovanje no ljudi od slame ili šaka đubreta.“
Slagali se ili ne sa Torovim mišljenjem ovaj esej vredi pročitati...


                       Henry David Thoreau

NAJBOLJA JE ONA VLADA KOJA NAJMANJE VLADA
NAJBOLJA JE ONA VLADA KOJA UOPŠTE NE VLADA



S vesrdno prihvatam geslo: “Najbolja je ona vlada koja najmanje vlada”, i bilo bi mi drago kad bi se brže i sistematičnije provodilo u delo. Odelotvoreno, ono se u konačnici svodi na sledeće, u šta također verujem: “Najbolja je ona vlada koja uopšte ne vlada”; a kad ljudi za nju budu spremni, takvu će vladu i imati. Vlada je u najboljem slučaju tek svrsishodno sredstvo; no većina je vlada najčešće, a sve su ponekad, nesvrsishodne. Prigovori izneseni protiv stajaće vojske, a mnogo ih je, značajni su i zaslužuju prevagu, mogu se izneti i na račun stajaće vlade. Stajaća vojska samo je produžena ruka stajaće vlasti. Sama vlada, koja je tek sredstvo što ga je narod odabrao da provede svoju volju, jednako podleže zloupotrebi i izopačivanju i pre nego što narod uzmogne putem nje delovati. Pogledajte sadašnji Meksički rat, delo razmerno malobrojnih pojedinaca koji se služe stajaćom vladom kao svojim oruđem; narod u početku, naime, ne bi bio pristao na tu meru.
Š ta je ova američka vlada do tradicija, iako skorašnja, koja sebe nastoji neoslabljenu preneti potomstvu, ali u svakom trenutku gubi nešto od svoje celovitosti? Nema ona vitalnost i snagu jednog jedinog živog čoveka, jer je jedan čovek može potčiniti svojoj volji. Ona je neka vrsta drvene puške za sam narod. Ali zbog toga nije manje nužna, budući da ljudi moraju imati ovakvu ili onakvu zamršenu mašineriju i čuti njenu buku da bi zadovoljili svoju predodžbu o vlasti. Vlade pokazuju kako se uspešno može ljudima nešto nametnuti, kako to oni čak mogu nametnuti sebi samima, na vlastitu korist. Sjajno je to, moramo svi priznati. No ova vlada nikad nije sama od sebe poduprla neki pothvat, osim žustrinom kojom mu se uklanjala s puta. Ona ne čuva slobodu zemlje. Ona ne naseljava Zapad. Ona ne obrazuje. Značaj svojstven američkom narodu učinio je sve što je postignuto; a bio bi on učinio i nešto više da mu se vlast katkad nije isprečila. Vlada je, naime, sredstvo kojim bi ljudi rado uzmogli ostaviti jedan drugog na miru; a, kao što je rečeno, kad je najsvrsishodnija, podanike najvećma ostavlja na miru. Trgovina i promet, da nisu poput gume, ne bi nikad mogli preskočiti prepreke što im ih zakonodavci neprestano postavljaju; kad bi se pak o tim ljudima sudilo isključivo po učincima njihovih postupaka, a ne delom i na temelju njihovih namera, zaslužili bi da ih se svrsta i kazni zajedno s onim nevaljalcima koji postavljaju zapreke na prugama.
N o, govoreći praktično i kao građanin, za razliku od onih koji sebe nazivaju protivnicima svake vlade, ja ne tražim trenutačno ukidanje vlade, nego trenutačno bolju vladu. Neka svako obznani kakva bi vlada izazivala njegovo poštovanje, i to će biti jedan korak prema njenom zasnivanju.
Napokon, praktični razlog zbog koga se većini, jednom kad je moć u rukama naroda, dopušta da vlada i tokom dugog razdoblja nastavi vladati, nije taj što najverojatnije ona ima pravo, niti što se to doima najpravednijim spram manjine, nego taj što je fizički najjača. No vlada u kojoj većina vlada u svim slučajevima ne može se temeljiti na pravdi, čak ni u meri u kojoj je ljudi shvaćaju. Zar ne može biti vlade u kojoj o ispravnom i pogrešnom praktički ne odlučuju većine, nego savest? U kojoj većine odlučuju samo o onim pitanjima na koja je primenjivo pravilo svrsishodnosti? Mora li građanin ikad makar načas, ili i u najmanjoj meri, ustupiti svoju savest zakonodavcu? Zašto onda svako ima savest? Držim da bismo najprije trebali biti ljudi, a tek zatim podanici. Nije poželjno gajiti poštovanje spram zakona toliko kao spram pravičnosti. Jedina obaveza koju imam pravo usvojiti jest ta da u svako vreme činim ono što smatram ispravnim. S pravom se kaže da udruženja nemaju savest; no udruženje savesnih ljudi jest udruženje sa savešću. Zakon nikad nije ljude učinio ni trunčicu pravednijima; zahvaljujući pak tome što ga poštuju, čak se i dobrohotni svakodnevno pretvaraju u dionike nepravde. Uobičajena je i prirodna posledica nedoličnog poštovanja spram zakona ta da možete videti četu vojnika, pukovnika, satnika, kaplara, redove, nosače baruta i sve ostale kako u zadivljujućem redu marširaju preko brda i dolina u ratove, protiv volje, da, protiv svoga zdravog razuma i savesti, što taj marš čini uistinu neverojatnim i izaziva lupanje srca. Oni ne sumnjaju da sudeluju u mrskoj raboti, svi su miroljubivo nastrojeni. Pa što su onda oni? Jesu li uopšte ljudi? Ili male pokretne utvrde i magazini u službi nekog bezobzirnog vlastodršca? Posjetite vojno brodogradilište i promotrite nekog mornara, od onih kakve svojom crnom magijom može stvoriti američka vlada — puku senu i uspomenu na čoveštvo, svata koji je još živ i uspravan položen na odar, a već je, moglo bi se kazati, pokopan s oružjem i uz pogrebnu pratnju, iako, možda,

NI DOBOŠ NE ČUSMO, NI POGREBNU NOTU,
DOK S TRUPLOM NA BEDEM HITASMO U STROJU
I NE ČU SE OD VOJNIKA POZDRAVNI PLOTUN
NAD RAKOM GDE GROB JE NAŠEM VOJNIKU (1)


___________________________________________

Ljudi mahom tako služe državi, ne u prvom redu kao ljudi, nego kao strojevi, svojim telima. Oni su stajaća i narodna vojska, tamničari, stražari, pričuvne jedinice itd

__________________________________________



U većini slučajeva uopšte se slobodno ne služe rasudnom moći ni moralnim osećajem, nego se srozavaju na razinu drva, zemlje i kamenja; a možda će se moći izraditi i drveni ljudi koji će jednako valjano služiti svrsi. Takvi ne zaslužuju više poštovanja nego ljudi od slame ili grumen blata. Vrednost im je jednaka onoj konja i pasa. Pa ipak, upravo takve obično smatraju dobrim građanima. Drugi — kao većina zakonodavaca, političara, pravnika, ministara i dužnosnika — državi služe iznad svega glavom, a budući da retko provode ikakva moralna razlikovanja, jednako je verovatno da će služiti Vragu, a da to ne nameravaju, kao i Bogu. Sasvim malobrojni, poput junaka, rodoljuba, mučenika, reformatora u pravom smislu reči i ljudi, služe državi i svojom savešću pa joj se stoga nužno mahom odupiru, a ona s njima obično postupa kao s neprijateljima. Mudar čovek bit će koristan jedino kao čovek i neće pristati biti “glina”, “začepiti rupu da zadrži se vetar”,[2] nego će tu službu prepustiti svome prahu:


PREVISOKA SAM RODA  VLASNIŠTVO DA BUDEM
NADZIRANI DA BUDEM PODREĐENIK
I SLUGA KORISTAN I ORUĐE PUKO
IKOJE NEZAVISNE  DRŽAVE NA SVETU (3)



O naj ko se posvema daje bližnjima, ovih se doimlje beskorisnim i sebičnim, dok onoga ko im se daje delomično proglašavaju dobročiniteljem i čovekoljubom.
Kako se dolikuje čoveku ophoditi spram ove današnje američke vlade? Moj je odgovor da se ne može s njom povezati a da se ne obeščasti. Ne mogu ni na trenutak kao svoju vladu priznati onu koja je vlada i robu. Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo na uskraćivanje odanosti i otpor vladi kada su njena tiranija i nedelotvornost velike i neizdržive. No, gotovo svi vele da to sada nije slučaj. No takav je slučaj, misle oni, bio za Revolucije 1775. godine.[4] Kad bi mi neko rekao da je ovo loša vlada jer oporezuje određenu stranu robu koja dolazi u njene luke, zbog toga po svoj prilici ne bih dizao buku, jer mogu i bez nje. Svi strojevi imaju svoje trenje, a moguće je da ono čini dovoljno dobra da bude protuteža zlu. U svakom slučaju, veliko je zlo dizati oko toga prašinu. No kada trenje dobije svoj stroj a tlačenje i lopovluk se organiziraju, ja kažem: dosta je bilo takvog stroja. Drugim rečima, kada šestinu stanovništva naroda koji je naumio postati utočištem slobode čine robovi, a celu zemlju pregazi i pokori strana vojska te je podvrgne vojnom zakonu, mislim da nije prerano da se čestit čovek pobuni i digne revoluciju. Ta je njegova dužnost još preča zbog činjenice da tako pregažena zemlja nije naša, ali da naša jest osvajačka vojska.
P aley, uvrežen autoritet u mnogim moralnim pitanjima, u svome poglavlju o “Dužnosti potčinjavanja građanskoj vlasti” sve građanske obaveze tumači načelom svrsishodnosti te u nastavku kaže da “dokle god to iziskuje interes čitavog društva, to jest dokle god se ustanovljenoj vladi nije moguće odupreti ili je promeniti bez javnih neprilika, volja je Božja pokoravati se ustanovljenoj vladi, i nimalo duže od toga. (…) Ako se to načelo prihvati, pravičnost svakog pojedinačnog slučaja otpora svodi se na izračun količine opasnosti i štete na jednoj strani te verojatnosti i troškova zadovoljštine na drugoj.”[5] O tome će, kaže, svako prosuditi sam za sebe. No čini se da Paley nikad nije promislio o slučajevima na koje načelo svrsishodnosti nije primenjivo, a u kojima narod, jednako kao i pojedinac, mora izvršavati pravdu, ma koliko ga to stajalo. Ako sam čoveku koji se utapa istrgnuo dasku, moram mu je vratiti pa makar se i sâm utopio. To bi, prema Paleyju, bilo štetno. No onaj ko u takvom slučaju izgubi svoj život, sačuvat će ga.[6] Ovaj narod mora prestati držati robove i ratovati s Meksikom, makar ga to stajalo opstanka kao naroda. Nacije se u praksi slažu s Paleyjem, ali misli li iko da Massachusetts čini tačno ono što je ispravno u sadašnjoj krizi?


DROLJA OD DRŽAVE, KURVA U SREBRNOM RUHU,
ŠTO PRIDIŽU JOJ HALJE, A DUŠA JOJ SE BLATOM VUČE (7)



P ravo govoreći, protivnici reforme u Massachusettsu nisu sto hiljada političara na Jugu, nego sto hiljada ovdašnjih trgovaca i zemljoposednika, koje više zanimaju trgovina i poljoprivreda nego čovečnost te nisu pripravni postupati pravedno prema robu i prema Meksiku, koliko god to stajalo. Nisam ja u zavadi s udaljenim dušmanima, već s onima koji tu, kod kuće, sarađuju i deluju po nalogu onih daleko, a bez kojih bi potonji bili neškodljivi. Navikli smo govoriti da je većina ljudi nepripremljena, no napredak teče sporo jer nekolicina nije bitno mudrija ili bolja od mnoštva. Nije toliko važno da mnogi budu tako dobri kao vi, koliko da negde bude neke apsolutne dobrote; jer od to malo kvasa ukvasit će se celo testo.[8] Ima na hiljade onih koji se mnenjem svojim protive ropstvu i ratu, pa ipak ne čine ništa da im stanu na kraj; koji sebe smatraju decom Washingtonovom i Franklinovom, a sede s rukama u džepovima i govore kako ne znaju šta da čine, pa ne čine ništa; koji čak svode pitanje slobode na pitanje slobodne trgovine te spokojno nakon večere iščitavaju poslednje cene zajedno s najnovijim vestima iz Meksika i potom može biti zaspu nad obojima. Koja je današnja cena čestitog čoveka i rodoljuba? Oni oklevaju, žale i ponekad upućuju molbe, ali ne čine ništa ozbiljno i delotvorno. Dobrohotni, čekat će da drugi izleče zlo, kako oni više ne bi morali žaliti. U najboljem slučaju, kad pravda prođe pokraj njih, oni joj daju jeftin glas, slabašnu pomoć i zažele joj sretan put. Na jednog kreposnog čoveka dolazi devetsto devedeset devet pokrovitelja kreposti. No lakše je imati posla sa zbiljskim posednikom nečega nego s njegovim privremenim čuvarom.

S vako glasanje je neka vrsta kocke, poput igre dame ili triktraka, s blagom moralnom primesom, poigravanje s pravdom i nepravdom, s moralnim pitanjima; a klađenje ga prirodno prati. Karakter glasača ne stavlja se na kocku. Ubacujem svoj glas, možda, kako mislim da je ispravno; ali nije mi životno stalo do toga da pravda prevlada. Voljan sam je prepustiti većini. Ta obaveza, dakle, nikad ne nadilazi onu svrsishodnosti. Čak i glasati za pravdu ne znači činiti išta za nju. Glasanjem samo mlako izražavate svoju želju da bi ona trebala prevladati. Mudar čovek neće ono pravedno prepustiti milosti slučaja, niti će želeti da ono prevlada posredstvom moći većine. U delovanju masâ ljudi malo je kreposti. Kad većina naposletku bude glasala za ukidanje ropstva, bit će to stoga što je spram ropstva ravnodušna, ili zato što je ostalo tek malo ropstva koje svojim glasanjem još može ukinuti. Oni će tada biti jedini robovi. Ukidanje ropstva može svojim glasom ubrzati samo onaj ko tim glasom potvrđuje vlastitu slobodu.
Č ujem da će se u Baltimoreu ili negdje drugde održati skup radi izbora kandidata za predsedništvo, a sudelovat će mahom urednici i ljudi koji su političari po profesiji; no mislim ja, što ikojem neovisnom, umnom i uglednom čoveku znači odluka koju će oni doneti? Nećemo li ipak imati koristi od njegove mudrosti i poštenja? Zar ne možemo računati na poneki neovisan glas? Zar u ovoj zemlji nema mnogo pojedinaca koji ne pohode skupove? Ali ne: vidim da se takozvani ugledni čovek namah povlači s položaja i očajava nad svojom zemljom, kad bi njegova zemlja imala više razloga da očajava nad njime. Odmah potom prihvaća jednog od tako odabranih kandidata kao jedinog raspoloživog, dokazujući time da je on sâm raspoloživ za svaki naum dotičnog demagoga. Njegov glas ne vredi više no glas bilo kojeg besprincipijelnog stranca ili urođenika plaćenika, koji je možda i kupljen. O, da mi je čovek koji je čovek i, kao što veli moj sused, u leđima ima kralježnicu kroz koju ne možete provući ruku! Naša statistika greši: zavedeno je previše stanovnika. Koliko po četvornom kilometru ove zemlje ima ljudi? Jedva ijedan. Zar Amerika ne nudi nikakav poticaj da se ljudi ovde nastane? Amerikanac se sveo na čudnog svata[9] — čoveka koji se može prepoznati po razvijenom organu krda te belodanom manjku intelekta i radosnog samopouzdanja; kojemu je prva i glavna skrb, čim dođe na svet, pobrinuti se da ubožnice budu u dobrom stanju i da, pre no što zakonski navuče mladićko ruho, skupi sredstva za potporu mogućih udovica i siročadi; koji se, ukratko, usuđuje živeti jedino uz pomoć osiguravajućeg društva, koje mu je obećalo dostojan ukop.


R azume se, nije čovekova dužnost da se posveti iskorenjivanju nikakvog pa ni najgolemijeg zla; on se svejednako može dolično baviti drugim stvarima, no dužnost mu je barem oprati od njega ruke i, ako o njemu više ne razmišlja, ne pružati mu praktičnu potporu. Ako se posvećujem drugim zanimanjima i razmatranjima, moram se, ako ništa drugo, najpre pobrinuti da to ne činim sedeći na tuđim ramenima. Moram najpre sići s njega kako bi se i on mogao baviti svojim razmatranjima. Pogledajte samo kako li se gruba nedoslednost trpi. Čuo sam gde neki od mojih sumeštana govore: “Volio bih da mi nalože da pomognem u gušenju ustanka robova ili odmarširam u Meksiko — pa da vidiš bih li pošao”; pa ipak su svi oni, izravno svojom odanošću, a tako i, barem neizravno, svojim novcem, osigurali zamenu. Vojniku koji odbija služiti u nepravednom ratu plješću oni koji ne odbijaju podržavati nepravednu vladu koja vodi rat; plješću mu oni na čije se postupanje i autoritet on ne obazire i omalovažava ih; kao da se država kaje do tog stupnja da unajmljuje nekog da je bičuje dok ona greši, ali ne do tog stupnja da se makar na trenutak okane grešenja. Tako smo svi, u ime poretka i građanske vlasti, naposletku primorani odati počast vlastitoj niskosti i podupreti je. Nakon početnog crvenjenja zbog greha nastupa ravnodušnost; a iz nečeg amoralnog on postaje tako reći nemoralan i ne posve nepotreban životu kakav vodimo.
N ajraširenija i najčešća zabluda iziskuje najnesebičniju vrlinu da je podupre. Blagom prekoru kojemu je vrlina rodoljublja obično podložna najverojatnije će biti izvrgnuti oni plemeniti. Oni koji, premda ne odobravaju njenu narav i mere, nekoj vladi ipak iskazuju odanost i podršku, nedvojbeno su njeni najsavjesniji podupiratelji i otuda često najozbiljnije prepreke reformi. Neki zahtevaju od države da raskine Uniju, da zanemari predsednikove zahteve.[10] Zašto je ne raskinu sami — uniju između sebe i države — i odbiju uplaćivati svoj doprinos u njenu blagajnu? Ne stoje li oni u istom odnosu spram države kao država spram Unije? I nisu li isti razlozi koji su sprečili državu da se odupre Uniji sprečili i njih da se odupru državi?
K ako se čovek može zadovoljiti time da naprosto gaji neko mišljenje i da uživa u njemu? Ima li u tome ikakva uživanja ako je njegovo mišljenje da je ojađen? Ako vas sused prevari za jedan jedini dolar, vi ne mirujete zadovoljni spoznajom da vas je prevario, ili govorom kako vas je prevario, ili čak zahtevom da vam isplati što vam pripada, nego smesta poduzimate delotvorne korake da dođete do punog iznosa i pobrinete se da vas više nikad ne prevare. Delovanje iz načela, opažanje i provođenje pravde, menja stvari i odnose; ono je suštinski revolucionarno i ne podudara se u celosti s bilo čim što je bilo. Ono ne razdvaja samo države i crkve, razdvaja i obitelji, štoviše unosi razdor u pojedinca, deleći ono dijabolično u njemu od božanskog.
N epravedni zakoni postoje: hoćemo li se zadovoljiti time da im se pokoravamo ili ćemo ih nastojati popraviti, a pokoravati im se dok u tome ne uspemo, ili ćemo ih smesta prekršiti? Ljudi općenito, pod vlašću kao što je ova, misle da trebaju čekati dok ne uvere većinu da je promeni. Misle da bi, ako se odupru, lek bio gori od zla. No mana je same vlade u tome što lek jest gori od zla. Ona ga čini gorim. Zašto nije sklonija predvideti i omogućiti reformu? Zašto ne neguje svoju mudru manjinu? Zašto jauče i odupire se pre no što je povređena? Zašto ne ohrabruje svoje građane da budno vrebaju na njene greške i čine bolje no što bi ona htela od njih? Zašto uvek raspinje Krista, izopćuje Kopernika i Luthera, a Washingtona i Franklina proglašava pobunjenicima? Čovek bi pomislio da je promišljeno i praktično nekanje njenog autoriteta jedini prestup s kojim vlast nikad nije računala; zašto inače za to nije predvidela konačnu, prikladnu i razmernu kaznu? Ako čovek koji nema svojine samo jednom odbije zaraditi devet šilinga za državu, strpaju ga u zatvor na razdoblje koje ne ograničava nijedan meni poznat zakon, a određeno je samo uviđavnošću onih koji su ga tamo stavili; no ako državi ukrade devedeset puta devet šilinga, ubrzo ga opet puštaju na slobodu.
A ko je nepravda dio nužnoga trenja vladinog stroja, neka bude, neka bude; ono će možda nestati, a stroj će se sigurno pohabati. Ako vlast ima oprugu, koloturnik, uže ili polugu isključivo za sebe, onda možda možete razmišljati o tome neće li lek biti gori od zla; no ako je takve naravi da joj trebate vi kao dionik nepravde, onda kažem, prekršite zakon. Neka vaš život bude protutrenje koje će zaustaviti stroj. Na meni je da se u svakom slučaju pobrinem za to da ne budem pri ruci krivdi koju osuđujem.
Koliko je do usvajanja mera što ih je država predvidela za ispravljanje zla, ja za takve mere ne znam. One zahtevaju previše vremena, a čovekov će život minuti. Imam ja drugog posla. Nisam na ovaj svet došao poglavito stoga da ga učinim dobrim mestom za život, nego da u njemu živim, bilo dobro ili loše. Čovek ne mora učiniti sve, nego nešto; a budući da ne može učiniti sve, nepotrebno je da nešto učini pogrešno. Nije na meni da upućujem molbe guverneru ili zakonodavstvu, ništa više no što je na njima da ih upućuju meni; ako bi se pak oni oglušili o moju molbu, što bih onda trebao činiti? No država za takav slučaj nije predvidela nikakvo rešenje: sam njen ustav je zlo. Možda se čini grubim, tvrdoglavim i nepomirljivim, ali to znači odnositi se s krajnjom ljubaznošću i krajnjim obzirom spram jedinog duha koji takvo što ume da  ceni i zaslužuje. Tako je sa svim promenama nabolje, poput rođenja i smrti, koje izazivaju grčeve u telu. Ne oklevam reći da bi oni koji sebe nazivaju abolicionistima trebali smesta, i ličnoi imovinski, povući svoju potporu vladi Massachusettsa i ne čekati da sastave većinu od jednog čoveka, pre no što omoguće pravdi da prevlada putem njih. Mislim da je dovoljno ako imaju Boga na svojoj strani, ne čekajući drugog. K tome, svako ko je pravičniji od svojih bližnjih već tvori većinu od jednog čoveka.

S ovom američkom vladom, ili njenim predstavnikom, vladom svoje države, susrećem se izravno, licem u lice, jednom godišnje — ne više — u osobi njenog poreznika; to je jedini način na koji je čovek u mome položaju nužno sreće; a ona tada kaže izričito: priznaj me; najjednostavniji pak, najdelotvorniji i u sadašnjem sklopu okolnosti najneophodniji način ophođenja prema njoj u tom pogledu, izražavanja vlastita malog zadovoljstva i ljubavi prema njoj, jest tada je zanekati. Upravo je moj uljudni sused, ubirač poreza,[11] čovek s kojim imam posla — jer, napokon, u sporu sam s ljudima a ne s poveljom — a on je svojevoljno izabrao da bude vladin zastupnik. Kako će on ikad valjano spoznati šta jest i što čini kao službenik vlade, ili kao čovek, dok ne bude primoran razmotriti hoće li prema meni, svome susedu kojega poštuje, postupati kao prema susedu i dobrohotnom čoveku ili kao prema manijaku i remetitelju mira, te videti može li preko te zapreke svome dobrosusedstvu preći bez neke grublje i naglije misli ili reči koja bi odgovarala njegovu delovanju. Dobro znam da bi, ako bi hiljadu, ako bi stotinu, ako bi desetero ljudi koje mogu imenovati — ako bi samo desetero čestitih ljudi — da, ako bi jedan ČESTIT čovek u ovoj državi Massachusettsu prestao držati robove, doista se povukao iz tog partnerstva i zbog toga završio u okružnom zatvoru, da bi to značilo ukidanje ropstva u Americi. Jer nije važno kako se sitnim mogao doimati početak: ono što je jednom dobro učinjeno, učinjeno je zauvek. No mi radije govorimo o tome: kažemo da je to naše poslanje. Reforma u svojoj službi ima desetke novina, ali nijednog čoveka. Kad bi moj cenjeni sused, državni poslanik[12] koji će svoj život posvetiti rešavanju pitanja ljudskih prava u Skupštinskoj komori, postao zatvorenikom Massachusettsa, ta država koja tako gorljivo prebacuje greh ropstva na svoju sestru — premda svoj spor s njome trenutačno može temeljiti samo na jednom činu negostoljubivosti — zakonodavstvo ne bi iduće zime posve odbacilo taj predmet.

P od vladom koja bilo koga nepravedno zatvara, pravo mesto za pravednog čoveka također je zatvor. Dolično mesto u današnje doba, jedino mesto što ga je Massachusetts osigurao za svoje slobodnije i ne toliko malodušne duhove, jesu njegovi zatvori, gde ih država vlastitim aktom isključuje i zaključava, kao što su oni svojim načelima već isključili same sebe. Upravo će ih onde naći i odbegli rob, i uslovno pušteni meksički zatvorenik i Indijanac koji je došao zauzeti se protiv krivde učinjene njegovome narodu; na tome izdvojenom, ali slobodnijem i časnijem tlu, kamo država smešta one koji nisu s njom, nego su protiv nje — jedinoj kući u ropskoj državi koju slobodan čovek može časno nastanjivati. Svako ko misli da će se njegov uticaj onde izgubiti, da njegov glas više neće dopirati do ušiju države, da neće biti kao neprijatelj unutar njenih zidova, ne zna koliko je istina jača od zablude niti koliko se rečitije i delotvornije protiv nepravde može boriti onaj ko je ponešto iskusio na vlastitoj koži. Ubacite celi svoj glas, ne tek komadić papira, nego sav svoj uticaj. Manjina je nemoćna dokle god se prilagođava većini, tada nije čak ni manjina; ali postaje nezadrživa kad zapne svom težinom.

______________________________________________


Ako je alternativa držati sve pravedne ljude u zatvoru ili odustati od rata i ropstva, država neće oklevati u izboru. Kad ove godine hiljadu ljudi ne bi platilo porez, to ne bi bila nasilna i krvava mera, kao što bi bila da ga plate i time omoguće državi da provodi nasilje i proleva nedužnu krv. To je zapravo definicija miroljubive revolucije, ako je takva uopšte moguća

_____________________________________________



A ko me poreznik ili bilo koji javni službenik upita, kao što je jedan učinio: “Ali što da učinim?”, moj odgovor glasi: “Ako uistinu želiš nešto učiniti, daj otkaz.” Kad je podanik uskratio odanost a službenik dao otkaz, revolucija je izvedena. No, pretpostavimo čak da krv i potekne. Ne događa li se svojevrsno krvoproliće i kad savest biva ranjena? Kroz tu ranu isteknu čovekovo zbiljsko čoveštvo i besmrtnost te on iskrvari na večnu smrt. Vidim kako ta krv sada teče.
Razmotrio sam zatvaranje prestupnika a ne zaplenu njegove imovine — iako oboje služi istoj svrsi — zato što oni koji zagovaraju najčišću pravdu, pa su otuda za iskvarenu državu i najopasniji, obično nisu proveli previše vremena u gomilanju svojine. Takvima je država od razmerno slabe koristi, a malen porez po svoj će se prilici činiti preteranim, osobito ako su za njega primorani zarađivati radom vlastitih ruku. Kad bi postojao neko ko bi živio uopšte se ne služeći novcem, sama država bi oklevala tražiti ga od njega. Ali bogataš — bez zazornih usporedbi — uvek sebe prodaje ustanovi koja ga čini bogatim. Apsolutno govoreći, što više novca, to manje vrline; jer novac se postavlja između čoveka i njegovih ciljeva i ostvaruje ih za njega, a zacelo nije bila velika vrlina steći ga. On uklanja brojna pitanja na koja bi se on inače morao potruditi da odgovori, dočim je jedino novo pitanje što ga postavlja teško, ali suvišno: kako ga potrošiti. Tako mu njegovo moralno tlo izmiče pod nogama. Izgledi za življenje umanjuju se srazmerno povećanju onoga što nazivamo “sredstvima”. Najbolje što bogat čovek može učiniti za svoju kulturu jest nastojati provesti u delo naume koje je gajio dok je bio siromašan. Krist je herodovcima odgovorio u skladu s njihovim dometom. “Pokažite mi porezni novac”, kazao je — na što je jedan izvadio denar iz džepa — ako se služite novcem s carevim likom, koji je on pustio u opticaj i dao mu vrednost, to jest ako pripadate državi i rado uživate u blagodatima careve vlasti, onda mu platite nešto njegovoga kad on to zatraži; “Podajte caru carevo, a Bogu Božje”[13] — i tako ih je ostavio u nedoumici glede toga što je čije, jer oni to i nisu želeli znati.
Kad razgovaram s najslobodnijima od svojih suseda, primećujem da, što god oni mogli kazati o važnosti i ozbiljnosti toga pitanja te o svojoj brizi za javni mir, stvar se svodi na to da se ne mogu lišiti zaštite postojeće vlade te strepe pred posledicama što bi ih neposlušnost prema njoj imala za njihovu imovinu i porodicu. Koliko je do mene, ne bih volio misliti da se ikako oslanjam na zaštitu države. No, ako zanečem autoritet države kad mi uruči porezni račun, ubrzo će mi oduzeti i stratiti svu imovinu te tako meni i mojoj deci prirediti beskonačne muke. Teško je to razrešiti. Čoveku je utoliko nemoguće živeti pošteno i u isto vreme udobno u izvanjskom pogledu. Neće se isplatiti gomilati imutak, jer će on bez daljnjega opet nestati. Morate uzeti neko mesto u najam ili se naseliti na zemlji bez vlasnika, uzgojiti sitan urod i ubrzo ga pojesti. Morate živeti u sebi i ovisiti o samom sebi, vazda ututkani i spremni za pokret, bez mnogo obaveza. Čovek se može obogatiti i u Turskoj bude li u svakom pogledu dobar podanik turske vlade. Konfucije je kazao: “Ako se državom upravlja prema načelima razuma, siromaštvo i beda predmet su sramote; ako se državom ne upravlja prema načelima razuma, predmet sramote su bogatstva i časti.”[14] Ne: dokle god ne poželim da me Massachusetts štiti i u nekoj udaljenoj južnjačkoj luci, gde je moja sloboda ugrožena, odnosno dokle god sam isključivo nakan miroljubivo podizati vlastito imanje kod kuće, mogu sebi priuštiti da Massachusettsu uskratim odanost i pravo na moju svojinu i život. U svakom me smislu manje stoji izvrgnuti se kazni zbog neposluha državi nego joj se pokoriti. U takvom bih se slučaju osećao manje vrednim.


P re nekoliko godina država mi se obratila u ime Crkve i naložila mi da platim stanovit iznos za uzdržavanje sveštenika na čije je propovedi odlazio moj otac, ali ja sâm nikad. “Plati”, rekla je, “ili u rešt.” Odbio sam platiti. No, nažalost, neko drugi našao je uputnim da plati. Nisam shvatio zašto bi učitelj trebao plaćati porez da uzdržava sveštenika, a ne sveštenik učitelja, jer ja nisam bio državni učitelj, nego sam se uzdržavao dobrovoljnim prilozima. Nisam shvatio zašto prosvetna ustanova ne bi podnela svoj porezni račun, pa da je država u tome podupire, baš kao i Crkva. Međutim, na zahtev gradskih većnika izvolio sam sročiti otprilike ovakvu pismenu izjavu: “Na znanje svima, ja, Henry Thoreau, ne želim da me se smatra članom ikoje korporacije kojoj se nisam priključio.” Tu sam izjavu predao gradskom beležniku, koji je i sada ima. Uvidevši time kako ne želim da me se smatra pripadnikom te crkve, država više nikad nije preda me postavila sličan zahtev, iako je rekla da se tom prilikom mora držati svoje izvorne postavke. Da sam ih znao imenovati, bio bih se tada potanko ispisao iz svih društava u koja se nikad nisam upisao, ali nisam znao gde da nađem potpun popis.
Šest godina ne plaćam glavarinu. Jednom su me zbog toga zatvorili, na jednu noć, i dok sam promatrao zidove od čvrstoga kamena, gotovo metar debele, i železne rešetke koje su propuštale svetlost, nisam mogao a da me ne osupne glupavost te ustanove koja je sa mnom postupala kao da sam zgoljno meso, krv i kosti koje se može staviti pod ključ. Iščuđavao sam se nad time kako je naposletku zaključila da je to najbolji način na koji me može upotrebiti te nikad nije pomislila da se nekako okoristi mojim uslugama. Uvidoh da, ako između mene i mojih sumeštana postoji kameni zid, ima jedan preko kojega je još teže popeti se ili probiti ga  da bi oni postali slobodni kao ja. Nisam se ni na trenutak osetio zatočenim, a zidovi su me se doimali kao silno traćenje kamena i žbuke. Osećao sam kao da sam jedini ja od svih svojih sumeštana platio porez. Oni belodano nisu znali kako postupiti sa mnom te su se poneli neodgojeno. Svaka pretnja i svaka laska bile su nepromišljene, jer su mislili da mi je glavna želja stajati s druge strane toga kamenog zida. Mogao sam se samo smešiti videći kako revno zaključavaju vrata za mojim meditacijama, koje su ih pratile i vani bez smetnja i zapreka, a opasni su u svemu bili jedino oni. Budući da nisu mogli dohvatiti mene, odlučili su kazniti moje telo; baš kao što dečaci, ako ne mogu navaliti na onog na koga su srditi, zlostavljaju njegova psa. Uvidio sam da je država slaboumna, da je bojažljiva poput usidelice sa srebrninom i da ne razlikuje prijatelje od dušmana, pa sam izgubio sve preostalo poštovanje spram nje i sažalevao je.

________________________________________



Tako se država nikad hotimice ne suprotstavlja čovekovu intelektualnom ili moralnom osećanju, nego samo njegovom telu, njegovim osetilima. Ona nije oboružana nadmoćnom pameću ili poštenjem, nego nadmoćnom fizičkom snagom. Ja nisam rođen da budem prisiljavan. Disat ću po vlastitom nahođenju. Pa da vidimo tko je jači. Kakvu snagu ima mnoštvo? Prisiljavati me mogu samo oni koji se pokoravaju višim zakonima nego ja. Oni me prisiljavaju da postanem poput njih.

________________________________________



N e čujem za ljude što ih gomile sile da žive ovako ili onako. Kakav bi to život bio? Kad se namerim na vlast koja mi kaže: “Pare ili život”, zašto bih hitao dati joj novac? Može biti je u silnom škripcu te ne zna šta činiti: ja joj tu ne mogu pomoći. Mora pomoći sama sebi, činiti kao što ja činim. Ne vredi cmizdriti zbog toga. Nisam ja odgovoran za uspešan rad društvenoga stroja. Nisam sin tog strojara. Uočavam da žir i kesten, kad padnu jedan kraj drugog, ne ostaju nepokretni da bi jedan drugom oslobodili put, nego se svak pokorava svojim zakonima te niču, rastu i cvetaju najbolje što umiju, dok jedan može biti ne zaseni i ne uništi drugog. Ako ne može živeti u skladu sa svojom naravi, biljka umire; a tako je i s čovekom.
Noć u zatvoru bila je nešto novo i prilično zanimljivo. Kad sam ušao, zatvorenici u košuljama uživali su na ulazu u čavrljanju i večernjem zraku. No tamničar je kazao: “Hajde, momci, vreme je da zaključamo”, pa su se raspršili te sam začuo zvuk koraka koji se vraćaju u prazne sobe. Tamničar mi je moga sobnog druga predstavio kao “prvorazrednog momka i pametnog čoveka”. Kad su vrata bila zaključana, pokazao mi je gde da obesim šešir i kako se on onde snalazi. Prostorije su se krečile jednom mesečno, a ova je, ako ništa drugo, bila najbelja, najjednostavnije nameštena i verojatno najubavija soba u gradu. Naravno, želeo je znati odakle sam i što me onamo dovelo; odgovorivši mu, upitao sam ga kako je on došao tamo, predmnijevajući, dakako, da je čestit čovek, a s obzirom na ovaj svet verujem da je to i bio. “Pa”, reče, “optužuju me da sam zapalio žitnicu, ali nisam.” Koliko sam uspio ustanoviti, po svoj prilici legao je u žitnici pijan, zapalio lulu i tako je žitnica izgorela. Slovio je za pametno čeljade, čamio je ondje već tri meseca čekajući suđenje i morao čekati još toliko; ali bio se već posve udomaćio i bio je zadovoljan, jer je imao besplatan smeštaj i smatrao je da s njim dobro postupaju.

O n je zauzeo jedan prozor a ja drugi; i uvideh da čoveku, ako onde ostane dugo, glavni posao biva gledati kroz prozor. Ubrzo sam iščitao sve pamflete koji su onde ostali, istražio mesta kroz koja su prijašnji zatvorenici bežali i na kojima je rešetka bila prepiljena te saslušao priče o raznim zatvorenicima u toj prostoriji; ustanovio sam, naime, da je čak i ovde bilo priča i govorkanja koja nikad nisu kolala izvan zatvorskih zidova. Verojatno je to jedina kuća u gradu gde se sastavljaju stihovi, koji se poslije štampaju u vidu okružnice, ali se ne objavljuju. Pokazao mi je poduži niz stihova ispisanih rukom mladića zatečenih u pokušaju bega, koji su se osvetili pevajući ih.
Iscedio sam iz svoga druga sve što sam mogao iz straha da ga više neću videti; no on mi je na koncu pokazao moj ležaj i prepustio mi da utrnem svetiljku.
Odležati onde jednu noć nalikovalo je putovanju u daleku zemlju kakvu se nikad nisam nadao videti. Činilo mi se da nikad pre nisam čuo odbijanje gradskoga sata, kao ni večernje zvuke sela, jer smo spavali uz otvorene prozore, koji su bili s unutarnje strane rešetke. Gledao sam tako svoje rodno selo u svetlu srednjega veka, naš se Concord pretvorio u tok Rajne, a preda mnom su promicale vizije vitezova i zamkova. S ulica sam čuo glasove drevnih purgara. Bio sam nehotičan promatrač i slušaoc svega što se radilo i govorilo u kuhinji susedne gostionice, što mi je bilo posve novo i retko iskustvo. Svoje rodno mesto gledao sam iz veće blizine. Bio sam posvema u njemu. Nikad pre nisam vidio njegove ustanove. Ovo je jedna od njegovih navlastitih ustanova, jer u pitanju je glavni grad kotara. Počeo sam shvaćati njegove stanovnike.

U jutro su nam doturili doručak kroz rupu u vratima, u dugoljastim, četvrtastim limenim posudama izrađenima po meri, u kojima su bili vrč čokolade, crni kruh i železna kašika. Kad su opet došli po posuđe, neiskusan kakav sam bio, vratio sam kruh koji mi je ostao; no moj ga je drug dograbio i rekao mi da ga trebam spremiti za ručak ili večeru. Ubrzo potom pustili su ga da ide kositi na obližnje polje, kamo je odlazio svakoga dana i nije se vraćao pre podneva; i tako me pozdravio, rekavši kako sumnja da će me ponovno videti. Kad sam izišao iz zatvora — budući da se neko umešao i platio taj porez — nisam opazio one velike promene kakve se obično dogode onome koga zatvore u mladosti, a izađe teturajući i sedokos; no ipak se u mojim očima zbila promena — u gradu, državi i zemlji — veća od one koju bi moglo izazvati samo vreme. Još sam razgovetnije vidio državu u kojoj sam živio. Vidio sam u kojoj se meri u ljude među kojima živim mogu pouzdati kao u dobre susede i prijatelje, vidio da su prijatelji samo dok sve ide po dobru, da nisu odveć odlučni postupati ispravno, da sa svojih predrasuda i praznoverja pripadaju rasi različitoj od mene, jednako kao Kinezi i Malajci; da se u svojim žrtvama za čovečanstvo ne izlažu pogiblima, čak ni po svoj imutak; da, napokon, nisu tako plemeniti, nego s lopovom postupaju kao što je on postupio s njima i nadaju se, na temelju stanovitih izvanjskih obreda i nekoliko molitvi, kao i povremenog stupanja određenim nezavojitim, premda beskorisnim putom, spasiti svoju dušu. Možda time grubo sudim o svojim susedima; verujem, naime, da mnogi među njima nisu svesni da u svome selu imaju ustanovu kao što je zatvor.

N ekoć je u našem selu bio običaj da siromašnog dužnika kad iziđe iz zatvora poznanici pozdrave gledajući ga kroz prste, prekrižene tako da dočaraju rešetke zatvorskog prozora: “Kako je?” Moji me susedi nisu tako pozdravili, nego su najpre gledali mene a onda jedan drugoga, kao da sam se vratio s dugog putovanja. U zatvor su me strpali dok sam išao postolaru po popravljenu cipelu. Kad su me sutradan ujutro pustili krenuo sam to obaviti pa se, nazuvši rečenu cipelu, priključio beračima borovnica koji su nestrpljivo čekali da ih povedem; i za pola sata — jer konj je ubrzo bio osedlan — zatekao sam se usred polja borovnica, na jednom od naših najviših bregova, tri kilometra daleko, a države nigde na vidiku

.
TO JE CELA PRIPOVEST “MOJIH ZATVORA” (15)



N ikad nisam odbio platiti cestarinu, jer želim biti dobar sused koliko i loš podanik; koliko je pak do uzdržavanja škola, upravo dajem svoj obol u obrazovanju zemljaka. Ne odbijam ja to platiti porez zbog neke posebne stavke na poreznom listu. Naprosto želim uskratiti odanost državi, odista se povući i kloniti je se. Ne marim pratiti put svog dolara, sve kad bih i mogao, dokle god se njime ne kupi čovek ili puška koja će ga ubiti — dolar je nedužan — ali mi je stalo do toga da pratim učinke svoje odanosti. Zapravo državi mirno objavljujem rat, na svoj način, premda ću iz nje i dalje izvlačiti svaku korist i prednost koju mogu, kao što je i uobičajeno u takvim slučajevima.
Ako drugi plate porez koji se potražuje od mene, zbog stanovitog razumevanja za državu, oni čine samo ono što su već učinili u vlastitom slučaju, ili bolje kazano potpomažu nepravdi više no što država zahteva. Ako taj porez plaćaju zbog pogrešno shvaćene brige za oporezovanoga, da mu spase imovinu ili spreče njegov odlazak u zatvor, to je stoga što nisu mudro promislili o tome dokle dopuštaju ličnim osećajima da se upleću u javno dobro.
Takav je, dakle, moj trenutačni položaj. No, čovek u takvom slučaju ne može biti suviše na oprezu, da mu delovanje ne bi postalo pristrano zbog samovolje ili nedoličnog obzira spram tuđeg mišljenja.

N eka se pobrine da čini ono što dolikuje njemu i danom trenutku.
Katkad pomislim: ma, dobrohotni su ti ljudi, samo su neznalice; činili bi bolje da znaju kako: čemu kinjiti ljude da se prema tebi ponašaju kako nisu skloni? No opet pomislim, to nije razlog zbog kojeg bih ja trebao postupati kao što postupaju oni i dopuštati da drugi trpe mnogo veću muku drugačije vrste. I opet, gdje kad kažem samom sebi: kad milioni ljudi, bez žara, bez zlih namera, bez ikakva ličnog osećaja, od tebe traže samo nekoliko šilinga, bez mogućnosti — takav im je ustroj — da povuku ili izmene svoje trenutačno potraživanje, i bez mogućnosti s tvoje strane da se utekneš drugim milionima, čemu se izvrgavati toj nadmoćnoj surovoj sili? Ne opireš se tako tvrdoglavo hladnoći i gladi, vetrovima i valovima; ima hiljadu sličnih nužda kojima se mirno potčinjavaš. Ne guraš glavu u vatru. No, upravo u meri u kojoj tu silu ne smatram sasma živinskom, nego delom i ljudskom, te držim da sam s tim milionima povezan kao s milionima ljudi, a ne kao s pukim surovim ili neživim bićima, vidim da je, prvo i trenutačno, moguć njihov priziv njihovome Tvorcu i, drugo, priziv sebi samima. No, ako namerno gurnem glavu u vatru, priziv vatri ili Tvorcu vatre ne dolazi u obzir te mogu kriviti jedino sebe sama. Kad bih se mogao uveriti da imam ikakva prava biti zadovoljan ljudima kakvi jesu i shodno tome s njima postupati, a ne u skladu, u nekim pogledima, sa svojim zahtevima i očekivanjima kakvi bismo oni i ja imali biti, onda bih, kao dobar musliman i fatalist, trebao nastojati biti zadovoljan stvarima kakve jesu i govoriti da je to volja Božja. A pored svega postoji ta razlika između odupiranja tome i čisto živinskoj ili prirodnoj sili, koja se nahodi u tome da se onom prvome mogu odupreti s određenim uspehom; ali ne mogu očekivati da ću, poput Orfeja, menjati narav stenja, drveća i zveri.
Ne želim se prepirati ni sa jednim čovekom ili narodom. Ne želim cepidlačiti, praviti istančana razlikovanja ili se postavljati kao bolji od svojih suseda. Pre tražim, mogao bih reći, izliku za prilagođavanje zakonima ove zemlje. Itekako sam spreman prilagoditi im se. Štaviše, imam razloga sumnjičiti sebe sama u tom pogledu; i svake godine, kad navrati poreznik, ja sam voljan preispitati postupke i položaj savezne i državne vlade, kao i duh naroda, ne bih li otkrio izliku za prilagodbu.



LJUBIT NAM JE KANO RODITELJE ZEMLJU SVOJU;
AKO PAK IKAD LJUBAV NAM I MAR
USTEGNU SE ČAST JOJ ISKAZATI
POŠTOVATI MORAMO DELA I DUŠU
UČITI SAVESTI I VERI
A NE ŽELJI ZA VLAŠĆU I BLAGODATI (16)


V erujem da će država uskoro biti kadra oduzeti mi sav posao takve vrste iz ruku, pa onda neću biti ništa bolji rodoljub od svojih zemljaka. Gledano s nižeg motrišta, Ustav je, uza sve svoje mane, vrlo dobar; zakon i sudovi zavređuju svako poštovanje; čak su i ova država i ova američka vlada u mnogom pogledu dragocene i dostojne divljenja te im valja biti zahvalan, kao što su ih već mnogi opisali; no gledano s malo višeg motrišta, onakve su kakvima sam ih ja opisao; gledano pak s još višeg i najvišega, ko će reći što su i jesu li uopšte dostojne pogleda i razmišljanja?

__________________________________________


Vlast me se, međutim, ne tiče lično te ću joj posvetiti što je manje moguće misli. Nema mnogo trenutaka u kojima živim pod nekom vlašću, čak i na ovom svetu. Ako je čovek slobodan u mišljenju, u mašti, u uobrazilji, pa mu se ono što nije nikad zadugo ne nadaje kao da jest, nerazumni ga vladari i reformatori nikad ne mogu kobno omesti.
___________________________________________


Z nam da većina misli drukčije od mene; no oni kojima je život zvanjem posvećen izučavanju tih ili srodnih tema zadovoljavaju me slabo koliko i svi drugi. Budući tako uklopljeni u ustanovu, državnici i zakonodavci nikad je ne sagledaju razgovetno i ogoljeno. Govore o pokretanju društva, a izvan njega nemaju odmorišta. Mogu to biti ljudi s određenim iskustvom i sposobnošću razlikovanja, a bez sumnje su iznašli dosetljive, čak vrlo korisne sisteme, na čemu smo im iskreno zahvalni; no sva njihova domišljatost i korisnost skučene su unutar granica ne osobito širokih. Skloni su zaboraviti da svetom ne vladaju politika i svrsishodnost. Webster nikad ne zadire iza vlasti te stoga ne može merodavno o njoj govoriti. Njegove su reči mudre onim zakonodavcima koji ne razmatraju nikakvu suštinsku reformu u postojećoj vladi, no za mislioce i one koji donose zakone za sva vremena on na taj predmet nije niti bacio pogled. Poznajem takve čija bi spokojna i mudra promišljanja na rečenu temu ubrzo razotkrila granice raspona i prijemčivosti njegova uma. Ipak, u usporedbi s jeftinim uveravanjima većine reformatora te s još jeftinijom mudrošću i rečitošću političara , njegove su reči gotovo jedine razumne i vredne te zahvaljujemo nebesima na njemu. Naspram njih on je uvek snažan, originalan i nadasve praktičan. No ipak se ne odlikuje mudrošću, nego razboritošću. Advokatova istina nije Istina nego doslednost, ili dosledna svrsishodnost. Istina je uvek u skladu sa sobom i nije joj glavna zadaća razotkriti pravdu koja je spojiva s počinjanjem krivde. On bez daljnjega zaslužuje ime što mu ga dodeljuju: Branitelj Ustava. Udarci koje zadaje zapravo su samo obrambeni. On nije vođa, nego sledbenik. Njegovi su vođe ljudi iz ’87.[17] “Nikad nisam nastojao”, kaže on, “nikad ne kanim nastojati, nikad nisam podupirao nastojanje niti mislim podupirati nastojanje da se naruši izvorno sklopljeni sporazum shodno kojemu su razne države stupile u savez”. Misleći ipak na ustavno odobravanje ropstva, on veli: “Budući da je to deo izvornog sporazuma — neka bude.” Uprkos osobitom oštroumlju i sposobnosti, nesposoban je izdvojiti neku činjenicu iz njenih puko političkih odnosa i promatrati je kao apsolutno raspoloživu za intelekt — što, recimo, dolikuje danas u Americi činiti čoveku s obzirom na ropstvo — nego se odvažuje, ili je primoran na očajnički odgovor poput sledećeg, istovremeno tvrdeći da govori bezuslovno i kao privatna osoba — a kakav bi se to nov i jedinstven kodeks društvenih dužnosti iz njega mogao izvesti? “Način”, kaže on, “na koji će vlade onih država u kojima ono postoji urediti ropstvo valja prepustiti njima na razmatranje, prepustiti njihovoj odgovornosti spram birača, spram opštih zakona vlasništva, čovečanstva, pravde i Boga. Udruženja koja se stvaraju drugde, a niču iz osećaja ljudskosti ili bilo kakva drugog razloga, nemaju s tim nikakve veze. Ja ih nikad nisam ohrabrivao, niti ikad hoću.”

O ni koji ne znaju za čišće izvore istine, koji njezin tok nisu dopratili do većih visina, drže se, i to mudro, Biblije i Ustava, te se pobožno i smerno napajaju na njima; no oni koji promatraju gde kaplje u ovo jezero ili u onu lokvu, iznova suču rukave i nastavljaju hodočašće prema njenom izvoru.
U Americi se još nije pojavio čovek s genijem za zakonodavstvo. Takvi su retki u istoriji sveta. Ima na hiljade govornika, političara i rečitih ljudi, no još nije otvorio usta govornik koji bi bio kadar rešiti sporna pitanja današnjice. Volimo rečitost zbog nje same, a ne zbog ma kakve istine koju bi mogla iskazati ili junaštva što bi ga mogla nadahnuti. Naši zakonodavci još nisu spoznali razmernu vrednost što je slobodna trgovina i sloboda, jedinstvo i pravičnost imaju za naciju. Nemaju duha ili dara za razmerno skromna pitanja oporezivanja i financija, trgovine, obrta i poljodjelstva. Kad bismo bili prepušteni isključivo vodstvu blagoglagoljive dosetljivosti zakonodavaca u Kongresu, koju ne bi ispravljalo prikladno iskustvo i delotvorne pritužbe naroda, Amerika ne bi dugo zadržala svoj rang među nacijama. Već hiljadu osamsto godina, iako možda nemam pravo to reći, piše se Novi zavet; no gde li je zakonodavac koji bi imao dovoljno mudrosti i praktičnog dara da se okoristi svetlošću što ga on baca na znanost zakonodavstva?

A utoritet vlade, čak i onakve kakvoj sam se voljan potčiniti — jer rado ću se pokoriti onima koji znaju i čine bolje nego ja, a u mnogome čak i onima koji niti znaju niti čine tako dobro — još je uvek nečist: da bi bio doista pravedan, mora imati odobrenje i pristanak podanika. Na mene i moj imutak može polagati samo onoliko čistog prava koliko joj ja ustupim. Napredak od apsolutne prema ograničenoj monarhiji, od ograničene monarhije prema demokraciji, napredak je prema istinskom poštovanju spram pojedinca. Čak je i kineski filozof bio dovoljno mudar da pojedinca smatra osnovom carstva. Je li demokracija kakvu poznajemo poslednji mogući napredak u vladanju? Zar nije moguće otići korak dalje prema priznavanju i uređivanju čovekovih prava? Uistinu slobodne i prosvećene države neće biti dokle god država ne bude priznala pojedinca kao višu i neovisnu moć, iz koje proizlazi sva njena moć i autoritet, i dok ne bude postupala s pojedincem shodno tome. Rado zamišljam takvu državu koja će konačno moći dopustiti sebi da bude pravedna prema svim ljudima i ophoditi se prema pojedincu s poštovanjem kao prema susedu; koja čak ne bi smatrala da je s njenim spokojem nespojivo da nekolicina živi po strani, ne uplećući se u nju i neobuhvaćena njome, a koja bi ispunjavala sve dužnosti suseda i bližnjeg. Država koja bi donosila takva ploda i dopuštala mu da otpadne tek što sazre utrla bi put još savršenijoj i veličajnijoj državi, koju sam također zamišljao, ali je još nigde nisam vidio.
BELEŠKE
. Iz pesme “Burial of Sir John Moore at Corunna” Charlesa Wolfea (1791.-1823.).
2. Shakespeare, Hamlet, V, ii, 236-37.
3. Shakespeare, Kralj Ivan, V, ii, 78-82.
4. Bitka kod Lexingtona i Concorda, kojom je započela Američka revolucija, odigrala se 1775. godine.
5. William Paley (1743.-1805.), engleski mislilac. Navod potIče iz dela The Principles of Moral and Political Philosophy.
6. V. Matej 10,39.
7. Cyril Tourneur, The Revenger’s Tragedy, IV, iv, 71-72.
8. V. Prvu poslanicu Korinćanima 5,6.
9. U izvorniku Odd Fellow, dakle pisano velikim početnim slovima, što može biti oznaka i za pripadnika već spomenute tajne bratovštine.
10. Radikalni abolicionisti poput Williama Lloyda Garrisona zahtevali su da “ne bude saveza s robovlasnicima”.
11. Reč je o Samu Staplesu, koji je Thoreauu povremeno pomagao u merenjima.
12. Samuel Hoar (1778.-1856.), ADVOKAT i član Kongresa iz Concorda kojega je država Massachusetts poslala u Charleston, u Južnoj Karolini, da protestuje protiv odvođenja crnih mornara iz Massachusettsa: zakonodavstvo Južne Karoline prisililo ga je da napusti tu državu.
13. V. Matej 22,15-22.
14. Analekta, VIII, 13.
15. Ironična aluzija na u Thoreauovo doba popularne zatvorske memoare Le mie prigioni (1832.) talijanskog pesnika Silvija Pellica (1788.-1854.)
16. Iz The Battle of Alcazar (1594.) Georgea Peelea.
17. Ustavotvorna skupština održana je u Philadelphiji 1787. godine.

Нема коментара:

Постави коментар